GLUMAC NIKOLA ĐURIČKO O GOSTOVANJU MJUZIKLA ‘SPAMALOT’ U LISINSKOM

Monty Pythonov “Spamalot” je komični mjuzikl temeljen na filmu “Monty Python i Sveti gral” i jedan je od najpopularnijih mjuzikala na Broadwayu, na kojem je premijerno izveden 2005. godine i dosad je zaradio 175 milijuna dolara. Ta originalna brodvejska produkcija deset godina poslije premijerno je izvedena i u Srbiji i dosad ju je vidjelo oko 25.000 gledatelja. Ansambl mjuzikla sadržava 16 glumaca, osam zborskih pjevača i 17 članova orkestra, a s ljudima iza scene riječ je o kolektivu od 84 osobe. Priča je to o legendarnoj potrazi kralja Arthura za Svetim gralom. Kralj Arthur, kojeg igra Nikola Kojo, prikazan je kao veseo i luckast vladar. U njegovoj pustolovini pomažu mu vjerni sluga Patsy i vitezovi okruglog stola, od kojih Nikola Đuričko igra Lancelota. U mjuziklu još nastupaju i Gordan Kičić, Dejan Lutkić, Srđan Timarov, Miroljub Turajlija i Jelena Jovičić, a redatelj je Radoslav Rale Milenković. Đuričko je u povodu prvoga gostovanja “Spamalota” u Hrvatskoj 11. i 12. ožujka, u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, razgovarao za Nacional.

NACIONAL: Kako je došlo do ideje za predstavu “Spamalot”?

Za sve je zaslužna naša divna kolegica Jelena Jovičić koju možda šira publika u Hrvatskoj ne poznaje, ali ona je velika zvijezda jedinog srpskoga glazbenog teatra Pozorišta na Terazijama. Osim što divno pjeva i pleše, što će hrvatska publika imati prilike vidjeti u našoj predstavi u kojoj igra Gospu od jezera, ona je vrhunski prevela i prepjevala komad. Ona i njen suprug pronašli su koproducente i pozvali nas. Njena energija i rad pokrenuli su sve nas da bismo napravili jednu nezavisnu produkciju i predstavu koju povezuje kvaliteta i dobra zabava. Nisam razmišljao ni trenutka, moja generacija je razvijala i rafinirala svoj humor na Pythonovcima i Alan Fordu pa sam želio biti dio ovog projekta.

NACIONAL: Koliko je mjuzikl popularan u Srbiji?

Svugdje u svijetu glazbeni teatri su vrlo popularni. Koliko ja znam, karte su uvijek rasprodane, a tako je i u Beogradu. Ali vidimo da postoji i mjesto za nezavisne produkcije mjuzikla, što ohrabruje. Mjuzikl je vrlo tehnički zahtjevan žanr, treba orkestar, zbor, plesače pa nije lako nezavisnim produkcijama naći računicu da se u upuštaju u takve avanture.

NACIONAL: Kakvo je vaše iskustvo s mjuziklom?

Nikada nisam igrao u mjuziklu, a oduvijek sam imao želju. Kada pomislim na neke meni najdraže filmove, sve su to bili zapravo mjuzikli. “Kosa”, “Braća Blues”, “Sav taj jazz”, “Briljantin”…

NACIONAL: Član ste ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta, imate li priliku gostovati po drugim kazalištima s drugačijim ulogama?

Jugoslovensko dramsko pozorište je moja glavna kazališna preokupacija, ali ovom izazovu nisam odolio.

NACIONAL: Kako biste ocijenili kazališnu scenu u Srbiji?

Nisam siguran da sam dovoljno kvalificiran da mogu davati ocjene baš cijele scene, ali ono što vidim to je da se kazalište bori i preživljava, a dokle će tako, to ne znam.

NACIONAL: U nekim intervjuima sa srpskim umjetnicima dobila sam informaciju da je situacija vrlo loša, nema novca, uglavnom se izvode reprizne predstave i nema previše gostovanja. Može li se to promijeniti?

Negdje sam pročitao da državni budžet odražava vrijednosnu strukturu jednog društva. U našem budžetu za kulturu je predviđeno 0,3 posto i po tome vidimo koliko nam ona vrijedi kao društvu. Nije samo riječ o novcu, mogle bi se olakšati birokratske peripetije koje oduzimaju svu energiju kulturnim ustanovama i stvoriti povoljniji ambijent za nezavisnu kulturnu djelatnost. Ali naša politička elita ne konzumira kulturu pa ih to i ne zanima jer je njihov društveni život sveden na folkoteku.

NACIONAL: Kako ste doživjeli ulogu Lancelota?

Predstava je osmišljena tako da onaj koji igra Lancelota ima još i tri dodatne uloge, svi u predstavi imaju još nekoliko uloga i to je ono što je dodatak i poseban začin. Najveći izazov je zapravo uvježbati sve koreografije, scene i songove toliko kvalitetno da se mogu opustiti i igrati s lakoćom i radošću jer mislim da se ovakvi komadi moraju tako igrati.

NACIONAL: Priča o Arthuru i vitezovima okruglog stola jedna je od najpoznatijih povijesnih legendi. Kako vi doživljavate povijest, što možemo iz nje naučiti i zašto je ona važna?

Vrlo sam strog prema povijesti, to je divna priča koju treba upoznati, ali i opasna alatka koju nacionalisti izvrću, skraćuju i stalno zloupotrebljavaju da zatupljuju i homogeniziraju svoje mušterije. Pythonovci su zapravo subverzivno djelovali na homogenost nacionalnog mita i zato su ljekoviti. Zamislite koliko će vremena proći dok se mi i u Srbiji i Hrvatskoj usudimo to učiniti.

NACIONAL: Iako je Lancelot u originalnom mjuziklu prikazan kao mačo muškarac, to je samo naizgled tako jer je on homoseksualac, je li tako i u vašoj verziji?

Mi igramo komad kako su ga izvodili na Broadwayu, nema intervencija ili prilagođenja tako da lik Lancelota ima sve svoje skrivene tajne. Mislim da je kombinacija mačo viteza koji je grub i sirov, ali ispod oklopa nosi šljokičavu roza majicu zapravo cjelovitost tog junaka. Da je on samo grubijan to bi bilo površno, ovako on je fontana proturječnosti, s tako ja i inače doživljavam kompletne likove i ljude.

NACIONAL: U Hrvatskoj je trenutačno vrlo loša društvena klima zbog smanjivanja prava LGBT osobama. Kakva je situacija u Srbiji?

Imate pravo jednom pogađati. To je samo paničan strah od ljubavi, a kao što znamo ljubav sve pobjeđuje.