Hrvatski političari rijetko i slabo koriste humor u svom javnom obraćanju, što je posljedica nedostataka opće govorničke naobrazbe i savjetnika za javnu komunikaciju, zaključak je jednog od 16 tekstova netom predstavljenog zbornika “Humor u svakodnevnoj komunikaciji”.

Zbornik Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba, predstavljen u povodu 70. obljetnice toga instituta, predstavlja radove sa skupa “Tko se zadnji smije nije shvatio vic”, jednog od tri folkloristička skupa koje je Institut zadnjih godina organizirao, a koji su, prema izjavi jedne od urednica, Ljiljane Marks, pokrenuli novi zamašnjak hrvatske folkloristike.

Osobni humor hrvatskih i američkih političara

Autori spomenutog članka, Ljiljana Logar i Gabrijela Kisiček, ističu kako je među hrvatskim političarima najučinkovitije osobnu strategiju humora koristio Stjepan Mesić.

Za vrijeme gostovanja na jednoj beogradskoj radiopostaji 1991. Mesić se našao pred neprijateljski raspoloženom publikom iz koje ga je jedna ženska osoba upitala ima li on, kako je čula, na svojim grudima utetovirao slovo ‘U’. Na to je Mesić odgovorio: “To morate sami provjeriti” i pridobio publiku. Kad je izišao van, publika od koje ga je policija čuvala, pljeskala mu je.

Milan Bandić koristio je tematsku strategiju humora, naizgled nenamjerno, kako bi skrenuo pozornost s neugodne teme i naveo publiku na smijeh. Za primjer odmicanja od pitanja naveden je slučaj izgradnje javnih WC-a, za koje je potrošeno previše novca, a to je ujedno i primjer koji pokazuje kako se krivnja za neispravnost WC-a prebacuje na druge:

“Zamislite sad da dođe moja prijateljica i ide s Čučerja? Na Kvatrić. I sila joj je na WC. Piše ‘Push’. (Smijeh). Ne, ne, dopustite. A kaj ona zna kaj je to, ne? I ona jadna ne može ući u WC”, kazao je Bandić da bi izbjegao odgovor.

Humorom na vlastiti način, retorički najučinkovitijom ali i najopasnijom vrstom humora, hrvatski političari se koriste rijetko, katkad vrlo neuspješno. Najčešće koriste humor u svrhu napada na protivnike, kada prelaze granicu dobrog ukusa i humor pretvaraju u ismijavanje i izrugivanje neistomišljenika.

Međutim, američki su političari u osobom humoru vrlo uspješni. Rad navodi primjer Ronalda Reagana, koji će se u šali na račun vlastitih godina pozvati na 200 godina starijeg sugovornika: “Jedan od najdražih citata koji se tiču godina, dolazi od Thomasa Jeffersona (tvorca Deklaracije o nezavisnosti, 1776.), koji kaže da se predsjednika ne treba suditi po starosti, nego po djelima. I od trenutka kad mi je to rekao …”, kazao je Reagan.

Također, predsjednički kandidat Mitt Romney, na jednoj je dobrotvornoj zabavi kazao da mu je drago što su ga pozvali, jer kad god ga “zovu na ovakve zabave, obično dobiva ulogu da prevozi ljude”.

Ozbiljna neozbiljnost humora

Osim u političkoj komunikaciji, zbornik se bavi internetskim humorom, humorom u predškolskoj dobi, na ukrasnim predmetima, u zagonetkama, u vicevima, poeziji, usmenoj i suvremenoj književnosti i lokalnim umjetničkim praksama.

Autori pristupaju humoru uz pomoć različitih interpretativnih pristupa od filozofije humora preko stilistike i retorike do teorijske izvedbe i feminističke kritike.

Humor je dio svih društava od početka pisane povijesti. No, budući da znanost počiva na ozbiljnom, a humor na neozbiljnom, smatra se manje dijelom znanosti. Međutim, zbog toga je humor često dobar komentator, a nerijetko i demaskator ozbiljnog, kazala je predstavljajući zbornik teoretičarka književnosti Đurđica Čilić.

Osvrnula se i na članak Renate Jambrešić Kirin koja je analizirala duhovit internetski folklor koji se pojavio kao reakcija na kampanju, a potom i način na koji Kolinda Grabar Kitarović obnaša predsjedničku dužnost.

Brojni internetski sadržaji, poput onih povezanih s likom Barbie, satiričnu oštricu uputili su predsjedničkoj kandidatkinji kao stranačkom “pijunu” te je istodobno označavali kao ambicioznu političarku s vještinama, ističe u tekstu autorica Jambrešić Kirin.

Humorni aspekt izaziva nesklad između karikaturalnog prikaza seksipila i finoće kao tipičnih “ženskih osobina” te kvaliteta poput autoritarnosti i ambicioznosti, kaže se i napominje da je na prvom mjestu medijske upotrebe seksipil, a tek na drugom politika, retorika i kompetencije kandidatkinje.

Više jača postojeća nego što stvara nova uvjerenja

Autorica primjećuje i pojavu nove generacije stand up komičarki kod kojih Kolinda prolazi bolje i koje su feminističke korektne i etične. Pri tome, jedna od njih, Marijana Perinić, žaoku okreće “naopakom rodnom redu”, odnosno suprugu Jakovu Kitaroviću, koga naziva “najtišom i najkrupnijom prvom damom”.

Renata Jambrešić Kirin izražava uvjerenje da je humor moćno sredstvo pridobijanja birača i svekolikog djelovanja u zajednici, ali da humor društvenih mreža znatno više osnažuje već postojeća uvjerenja nego što stvara nova. Stoga, korisne dosege humora treba tražiti upravo kod komičarki koje se bave aktualnim socijalnim i političkim problemima i pomažu ženskoj afirmaciji, kaže se.

Đurđića Čilić ističe da humor nije samo zabava. On nosi “sedimentirana snažna značenja koja nisu uvijek svima čitljiva, ali to ne znači da su lišena snažnih učinaka dok obavljaju svoj podzemni rad”, ocijenila je i kazala da Institut za etnologiju premašuje standarde koji postoje u hrvatskoj akademskoj zajednici.

Ljiljana Marks kazala da je aktivnost skupine za usmenu književnost na Institutu od 2013. do danas dala poticaja da se Institut prihvati organiziranja velike svjetske konferencije o pričama i pripovijedanju 2020., “kakva još nije organizirana u Hrvatskoj”.