Objavljeno u Nacionalu br. 597, 2007-04-24

Tragedija poput one u kojoj je Cho Seung Hui 16. travnja na sveučilištu Virginia Tech u SAD-u poubijao 32 osobe u drugim zapadnim zemljama ne bi bila moguća: psihički bolesnom mladiću nijedan dućan ne bi prodao oružje

Cho Seung Hui, mladi Korejac koji je 16. travnja na sveučilištu Virginia Tech u američkom gradiću Blacksburgu poubijao 32 osobe, a potom i sebi oduzeo život, bio je duševni bolesnik. To dokazuju ne samo njegove vlastite zlokobne videosnimke o samome sebi, neke nastale čak između dva pokolja toga jutra, što ih je poslao televiziji NBC, nego i sudski i policijski dokumenti. Ipak, pet tjedana prije nego što je počinio taj najveći individualni masakr u novijoj američkoj povijesti, bez teškoća je u prodavaonici oružja u gradiću Raonakeu, 15-ak km od Blacksburga, kupio pištolj Glock kojim je počinio zločin. Nakon toga je, čini se, na nekom sajmu oružja, gdje ne treba registrirati kupce, kupio još jedan pištolj i veću količinu municije.

Danas se mnogi Amerikanci pitaju da li se to moglo spriječiti. Da je mladić mentalno bolestan, bilo je mnogima već dugo jasno. Nije trebalo čekati da u newyorško sjedište NBC-ja stigne njegov paket s dugačkom porukom, nekom vrstom oporuke s gomilom fotografija na kojima je on s oružjem, 23 videosnimke i još nekim multimedijskim materijalima. To je poslao u ona dva sata između prvog ubojstva dviju osoba u spavaonici sveučilišta i pokolja još trideset žrtava u učionicama tehničkog fakulteta.

Vjerojatno bi u svakom drugom civiliziranom društvu on već odavno bio na psihijatarskom liječenju kamo bi ga prisilno poslali na temelju prijave njegove obitelji ili studentskih kolega. Kad se danas doznaje kako se čudno ponašao, a da nitko na to nije reagirao, postaje jasnije i zašto se taj pokolj dogodio. On je s još petoricom studenata stanovao u studentskom domu, u stanu s tri spavaće sobe i zajedničkim dnevnim boravkom, a s još jednim studentom dijelio je jednu spavaću sobu. Ni s kim od tih pet studenata nije razgovarao, stalno je šutio, pa su čak mislili da ne zna engleski. Uvijek je sjedio u svojoj sobi za kompjuterom. Nije razgovarao ni s mladićem s kojim je dijelio sobu. Taj je, kaže, opazio i da ga fotografira dok spava.

Dvije djevojke ipak su ga 2005. prijavile policiji jer ih je gnjavio pozivima da dođu na sastanak i prijetio im. Policija ga je ispitala, ali ništa nije poduzela jer ni jedna ni druga nisu htjele protiv njega podići prijavu. On je studirao engleski a njegova profesorica kreativnog pisanja uočila je da piše mračno, da iz njegovih redaka izbijaju mržnja, prijetnja, depresija i opasnost. Otkrila je i da mobitelom ispod klupe snima noge djevojaka, zbog čega su neke prestale dolaziti na njezine satove. Tražila je da se mladić isključi s njenih vježbi, prijeteći čak i ostavkom. Požalila se profesorici koja je s njim počela individualno raditi, poticati ga da piše i analizira literaturu, ali se on i kod nje toliko neobično ponašao da ga je prijavila tvrdeći da je bolestan.

Zbog tih pritužbi 2005. sveučilišna vlast bila je upozorena na njegovo ponašanje i mentalno stanje, ali gotovo ništa nije poduzela. Zbog jednog incidenta bila je pozvana policija i morala je primijeniti silu da ga svlada. I na policiji se ponašao neobično pa je uz pratnju odveden na sud. Sutkinja je, nakon što je prijavljen zbog luđačkog ponašanja, predala zahtjev za psihijatarski tretman, u kojem je izričito napomenula da je “opasan za sebe i druge”. Bio je poslan u obližnju psihijatarsku kliniku, ali je nakon razgovora s psihologom pušten i za njega se više nitko nije zanimao.
Za razliku od mnogih drugih razvijenih zemalja, gdje se takve osobe i prisilno zatvaraju u mentalne ustanove kako bi ih liječili i kako ne bi ugrožavale druge ljude, ali i sebe, u SAD-u nije tako. Socijalna komponenta psihijatarske zdravstvene zaštite uglavnom je zanemarena, duševna bolest smatra se individualnim, a ne društvenim problemom. Ljudi se zatvaraju u umobolnice mnogo rjeđe i samo u najdrastičnijim situacijama, kad vlast procijeni da neposredno ugrožavaju okolinu. Prema psihički oboljelima se postupa jednako kao i prema drugim osobama, čak i s obzirom na posjedovanje oružja, što je u SAD-u ustavno pravo svakoga, pa i takvih neregistriranih duševnih bolesnika.

U nekim saveznim državama donekle su ograničili to ustavno pravo pa su počeli provjeravati one koje žele kupiti oružje i privremeno zabranili prodaju automatskog oružja. No u Virginiji je najjednostavnije kupiti oružje, bez obzira na savezni propis da trgovac kod policije mora provjeriti je li kupac registriran kao kriminalac, jer mu tada ne smije prodati oružje. Kad je u telefonskom razgovoru s policijom u Raonakeu trgovac čuo da Cho nije registriran, prodao mu je na kreditnu karticu pištolj za 575 dolara, nakon samo 15 minuta. Da je morao provjeriti i je li kupac registriran kao duševni bolesnik, Cho pištolj ne bi dobio.

U SAD-u se sad ponovno rasplamsala rasprava o tome ne bi li trebalo ograničiti pravo na oružje. Zagovornici restrikcija spominju druge zemlje, gdje je posjedovanje oružja najstrože zabranjeno i gdje je nasilja i ubojstava ima znatno manje nego u SAD-u. Za razliku od drugih razvijenih zapadnih zemalja, u SAD-u je posjedovanje oružja apsolutno dopušteno, uz sasvim rijetke iznimke. Amerikancima je pravo na nošenje oružja zajamčeno II. amandmanom ustava, donesenim 1789. jer su američki dobrovoljci, organizirani u lokalne milicije, porazili britansku kolonijalnu vojsku i 1776. Sjedinjenim Državama donijeli neovisnost. Ustav je želio upozoriti da će takvo samoorganiziranje za obranu novonastale države biti nužno i ubuduće pa je bio predložen sljedeći amandman: “Čvrsto regulirana milicija, koju sačinjavaju obični građani, bit će najbolja zaštita slobodne države, pa se stoga ne smije ograničiti pravo ljudima da posjeduju oružje.” U redigiranju je amandman skraćen pa sada glasi: “Čvrsto regulirana milicija nužna je za sigurnost države, pravo građana da posjeduju i nose oružje ne smije se ograničavati.” Iz izvornog teksta vidi se da je pravo na nošenje oružja bilo vezano uz postojanje lokalnih milicija, ali je redakturom ta veza ukinuta pa protivnici tog amandmana ukazuju upravo na to kako se on sada tumači apsolutno, a ne samo u vezi s lokalnim milicijama.

Zagovornici slobodnog nošenja oružja tvrde pak da se, budući da je to pravo po ustavu apsolutno, ono ne smije ograničiti pa su protiv bilo kakvog ograničenja pri kupnji. Ipak, posljednjih desetljeća uvedene su neke restrikcije. Načelno, zabranjeno je prodati oružje registriranom teškom kriminalcu. U pojedinim saveznim državama kupnju oružju treba najaviti, pa se kupac provjerava, a on oružje dobije tek nakon nekoliko dana, kako se, na primjer, ne bi posvađao sa ženom, u bijesu otišao do obližnje prodavaonice oružja i za nekoliko stotina dolara kupio pištolj, otišao kući i ženu ustrijelio.
Virginia je poznata po najliberalnijem odnosu prema nabavi oružja. Nema gotovo nikakvih ograničenja osim onog koje nalaže savezni zakon, obvezne telefonske provjere kupčeva kriminalnog dosjea kod policije. U SAD-u se neprestano održavaju sajmovi oružja, gdje se ono prodaje još slobodnije, bez posebne registracije kupaca. Takav sajam održan je sedam dana prije pokolja na sveučilištu Virginia Tech u nekom mjestu nedaleko od Blacksburga pa se pretpostavlja da je Cho ondje kupio veliku količinu municije. Tijekom masakra ispalio je 273 metka.
Protivnici slobodnog držanja i kupnje oružja traže od vlade dodatna drastična ograničenja i dokazuju da je američko društvo toliko nasilno, da u SAD ima toliko ubojstava, pa i ovakvih masovnih pokolja, upravo zato što je oružje svakom dostupno. No u SAD-u su zagovornici slobodnog nošenja i nabave oružja i dalje u većini, odlično organizirani, a njihova lobistička organizacija Nacionalna puškarska asocijacija (National Rifle Association) vrlo je moćna. Tu organizaciju američki su desničari pretvorili u jedno od najsnažnijih središta svoje opće političke agitacije.

U SAD-u od 300 milijuna stanovnika čak 70 milijuna ljudi posjeduje oružje, a NRA ima 4,3 milijuna članova i golem budžet, jer je podržavaju brojni bogati i utjecajni donatori. Članovi NRA bili su i brojni poznati političari, pa i Bush. Tvrdi se da je više od pola članova Predstavničkog doma i Senata učlanjeno u NRA.

Jedan od najaktivnijih članova NRA posljednjih je godina bio glumac Charlton Heston, od 1994. do 2003. njen predsjednik. U njegovo vrijeme bilo je nekoliko inicijativa da se ograniči pravo na oružje, a on se kao predsjednik NRA tomu žestoko opirao. Na jednoj konvenciji NRA održao je vatren govor protiv zagovornika ograničenja nošenja oružja te je iznad glave podigao staru pušku s Divljeg zapada i viknuo: “Tu ćete pušku moći meni oduzeti samo iz mojih hladnih, mrtvih ruku.” S predsjedničkog položaja odstupio je tek kad je dobio Alzheimerovu bolest. NRA uporno odbija priznati bilo kakvu vezu između prava na slobodno nošenje oružje, zajamčenog II. ustavnim amandmanom, i ovakvih tragičnih događaja. To se pitanje stalno ponavlja nakon svakog ovakvog događaja. Predstavnici NRA u ovakvim slučajevima stalno ponavljaju kako “ljude ubijaju drugi ljudi, a ne oružje”. Da nema vatrenog oružja u optjecaju, tvrde oni, ljudi bi našli druga sredstva da ubiju onoga tko im se ne sviđa. I sada se NRA oglasila priopćenjem kojim odbacuje svaku vezu između svojih stavova i pokolja u Virginiji. I neki političari podržali su tezu koju zagovara NRA. Republikanski predsjednički kandidat John McCain izjavio je da taj događaj neće promijeniti njegovu podršku II. amandmanu.

Zbog takvog stava duševni bolesnik poput Choa mogao je nabaviti oružje i počiniti takvo krvoproliće. Vrlo često počinitelji takvih zločina su slične osobe, na koje se američke vlasti nisu obazirale. Charles Whitman, koji je 1966. na sveučilištu u Austinu ubio 17 osoba, što je do najnovijeg slučaja bio najgori sveučilišni pokolj u SAD-u, bio je neliječeni duševni bolesnik, a njegova obdukcija čak je pokazala uzrok njegove poremećenosti: u mozgu mu se razvio ogroman tumor. Američko društvo nije dosad bilo spremno uložiti novac u zdravstveno osiguranje za svakog Amerikanca, pa nema ni mogućnosti da se na širem prostoru prati zdravstvena situacija, uključujući i duševne bolesnike opasne za društvo. Da je takva mogućnost postojala, Cho bi bio u duševnoj bolnici, a u najmanju ruku ne bi mu bilo dostupno oružje kojim je počinio zločin.