Zoran Milanović preobrazio se zadnjih mjeseci u vrlo energičnoga šefa Vlade, koji u javnosti nastupa s prepoznatljivim kategoričkim stavovima o problemima koji opterećuju naciju, a prema protivnicima drži otvoreni gard i ne bira previše izraze kad je o njima prisiljen govoriti. Reklo bi se: čovjek radi svoj posao, a drugima – kad situacija to zahtijeva – na njihove napade odgovara jednakom retoričkom mjerom. To je drugačiji, vidljivo samouvjereniji Milanović, premijer koji je iz kronične defenzive prešao u nedvosmislenu ofenzivu, ali vrlo suptilnu u nekim bitnim aspektima. Nastoji se reafirmirati u prvome redu preko isticanja vlastitih djela, a ne preko paušalnoga nadmudrivanja s agresivnim Karamarkom. Takva strategija donosi mu rezultate, to je očito. Iz dramskoga ugla promatrano, stvoren je dojam kod publike da sukobe u državi uvijek izaziva HDZ zbog svoje nekontrolirane želje za vlašću, što Vladi nesumnjivo ide u prilog. Dok se neprijatelji iscrpljuju u stalnim izljevima buke i bijesa, ona mirno radi svoj posao. Mi mislimo ozbiljno i radimo staloženo, rekao bi pokojni Ivica Račan. Nije bio svima simpatičan, ali bio je taktički u pravu: gospodario je dinamikom zbivanja, mogao je uzeti vlast kad je htio i odbaciti je kad je htio.

HDZ JE ZAPRAVO IZNIMNO NAIVAN U SVOJOJ AGRESIJI. Oni izbjegavaju sukobljavanje koncepata, jer nikakvih koncepata ni nemaju. Još uvijek smatraju da Vlada ruši samu sebe, da je njezina „nesposobnost“ općepoznata stvar i da je za osvajanje izbora dovoljno naliti malo ulja u vatru narodne želje za promjenom. Takav simplicistički pristup situaciji zaslužio je legendarne tuđmanovske atribute jalnuškoga diletantizma, ali ljudi ne mogu pobjeći od sebe. Koristeći njihove psihološke i političke slabosti, premijer Milanović gurnuo ih je vrlo vješto u položaj čangrizavaca koji su izgubili inicijativu i sad se zbog toga ljute. Kad su shvatili da im je gospodin Milanović oduzeo scensku inicijativu isključivo isticanjem pozitivnih dostignuća svoje vlade, počeli su se ponašati kao razljućeni čopor, napadati protivnika bez jasnoga povoda i zamjerati mu zapravo što pred njihovom galamom rukavice odmah nije bacio u trnje. Ne znati sakriti svoju ljutnju i pustiti da te nadvladaju negativne emocije – u politici je to vrlo opasan grijeh, jednako kao i u regularnom životu. To je, međutim, HDZ u svojoj narodskoj izvornosti, nefleksibilan, predvidljiv, uvijek nepogrešivo banalan do suza, i pomoći mu može jedino redatelj visokog kalibra.

OSIM TOGA, DEBELO SU PODCIJENILI SDP I DRUŠTVO. Doista su vjerovali u svoju vlastitu mantru, da se tu radi o skupini nesposobnjakovića koja će šaptom pasti pred njihovim trijumfalizmom. Dok SDP, međutim, publiku navlači na bridž, HDZ forsira belu. Ne shvaćaju da iza SDP-a stoji duga tradicija i suptilni politički instinkti. U kaotičnoj borbi protiv probuđenoga lava Milanovića, počeli su činiti i transparentne amaterske pogreške. Situacija s Vesnom Pusić, recimo. Vladajuća koalicija odigrala je improvizaciju maestralno. U javnost su najprije pustili blagu vijest da je gospođa Pusić kandidatkinja za buduću glavnu tajnicu Ujedinjenih nacija i ostavili HDZ da se kuha u loncu svoga zaprepaštenja. Gospodin Karamarko i njegovi ljudi reagirali su na poruku instinktivno i zasuli javnost izljevima negodovanja. Mogli su naprosto reći „Čestitamo“ ili stvar proglasiti – iz njihova aspekta – travestijom, i završiti svoj solilokvij na zadanu temu, ali trebalo im je više od toga. Nikakve pojedinosti nisu, uostalom, bile poznate o kandidaturi gospođe Pusić, i gospodin Karamarko nije imao ni jasan povod za demonstraciju svoga ogorčenja. Unatoč tome, pustio je duši na volju i odmah započeo s paušalnim izljevima bijesa, koji su gradu i svijetu jasno pokazali o kakvom se drastičnom sukobu građanske i negrađanske etike u Hrvatskoj danas radi. Ni sveto pravilo „nacionalnih interesa“ – koje bi trebalo apsolutno dominirati nad stranačkim bitkama kad je o takvoj funkciji o UN-u riječ – ne može taj sukob prikriti ni potisnuti.

NAKON RAZDOBLJA IŠČEKIVANJA vladajuća koalicija izišla je pred gledaoce s novom kartom iznenađenja. Objavili su da će Vlada kandidirati Vesnu Pusić za glavnu tajnicu UN-a, čime je stvar krenula prema višoj razini. Nešto se oko gospođe Pusić očito kuha u inozemnim sferama, ako ona postaje hrvatska državna kandidatkinja. Glavni tajnik UN-a – pa i kandidat za njega – proizvod je dogovora velikih sila i Vlada bi bila poprilično neozbiljna da proširuje dim tamo gdje nema vatre. Iz HDZ-a su reagirali pakleno. Predsjednica države preliminarno je uskratila podršku gospođi Pusić, što je doista nečuveno i predstavlja čisti politički i etikecijski skandal. Gordan Jandroković, Karamarkova saborska usta, gospodin čiji je ponešto sladunjavi nastup u čistoj suprotnosti s retorikom morskog psa, izjavio je čak kako je funkcija (glavnog tajnika UN-a) potpuno nevažna za državu iz koje dužnosnik dolazi.

ZAR DOISTA? Ako je rečena funkcija za državu nevažna, zašto podižu toliku buku oko nje? Zašto naprosto ne kažu, Ok, primljeno na znanje, i stave stvar sa svoje strane ad acta? Zato što im je u primarnome interesu oduzeti bilo kakav propagandni adut junacima koalicije, a eventualna kandidatura gđe Pusić za UN, svakako bi bila poveći uteg na koalicijskoj strani izborne vage. Svakasko veći od bivšega radnoga mjesta predsjednice Kolinde u NATO-u. Utilitarizam baca HDZ u iracionalnost. Stranački interesi potpuno su nadređeni državnima, gube se osjećaji za sve nijanse, svaki trag diplomacije, pa i tamo gdje je ona nužna, zamjenjuje se frontalnim napadima. Sa svojom medijskom igrom oko Vesne Pusić i UN-a, SDP je pripomogao HDZ-u da istakne taj dio svoje ćudi.