Otkrivamo kako se stvarao dokumentarno-igrani serijal ‘Emanuel Vidović’, o splitskom slikaru i promicatelju kulturnog života od 1900. do nakon 2. svjetskog rata, a za Nacional o projektu govore redatelj i autori serije koja se uskoro počinje emitirati na HRT-u

Dokumentarno-igrani serijal o jednom od najznačajnijih hrvatskih modernih slikara Emanuelu Vidoviću (Split, 1870. – 1953.) koji je proizvela Hrvatska radiotelevizija u suradnji s Muzejom grada Splita, počinje se emitirati na Prvom programu HTV-a u nedjelju,13. prosinca, u terminu od 21.45 sati.

Serijal su osmislili redatelj i koscenarist Željko Rogošić, urednik u Odjelu dokumentarne produkcije HRT-a, te povjesničari umjetnosti Igor Zidić i Nela Žižić. U četiri epizode, koje su nazvane prema četirima najpoznatijim umjetnikovim slikama – “Angelus”, “Stara lutka”, “U katedrali” i “Split koji nestaje”, autori prezentiraju sve do sada nepoznate i neispričane biografske i umjetničke detalje iz života Emanuela Vidovića, začetnika hrvatske moderne.

VELIKA PROMOCIJA SERIJALA održat će se u petak, 11. prosinca, u HNK u Splitu. Promocija će se održati u Splitu ne samo stoga što je Emanuel Vidović bio splitski slikar, već i zato što je bio promicatelj splitskog kulturnog života u dužem razdoblju, od 1900. pa do nakon Drugog svjetskog rata.

U razgovoru za Nacional troje scenarista pojasnilo je zašto je u ovom trenutku takva vrsta serijala o jednom umjetniku prekretnica u dosadašnjoj domaćoj televizijskoj produkciji.

“Dugo godina razmišljao sam o svojevrsnoj splitskoj trilogiji i ona je započela serijalom ‘Libar’ Miljenka Smoje pa dokumentarno-igranim serijalom ‘Tijardović’. Treća osoba koja je Split učinila poznatijim – ili je Split motiv njegovih djela – jest Emanuel Vidović. Tih troje ljudi obilježilo je grad pa pričajući o njima, uvijek pričam priču o Splitu, vremenu i kontekstu, a u serijalu o Vidoviću ta priča naveliko nadilazi sam Split. To je priča o hrvatskoj kulturnoj politici, odnosno, kulturnoj povijesti cijele prve polovice 20. stoljeća, antagonizmu između umjetničkog kruga Zagreba i Splita”, pojašnjava redatelj serijala Željko Rogošić, navodeći da je Emanuel Vidović jedno vrijeme prije Prvog svjetskog rata u splitskom kazalištu izlagao slike i imao svoj atelje, pa je i zato želio da promocija serijala bude upravo tamo te da četiri nastavka serijala u emitiranju obuhvate i slikarov rođendan, koji pada upravo na Badnjak, 24. prosinca.

U SERIJALU KOJI JE REALIZIRAN bez ijednog spikerskog offa, govore 24 sudionika; od povjesničara umjetnosti, konzervatora, slikara do Vidovićevih unuka i praunuka. Bez ekipe HRT-a, u realizaciji serijala svoj doprinos na različite načine dalo je 587 osoba, od Varaždina do Dubrovnika, a Željko Rogošić posebno je ponosan na sukreatorsku ekipu serijala, među kojom je autor glazbe za serijal Maro Market, direktor fotografije Mario Britvić, montažerka Davorka Feller, producentica Sunčana Hrvatin Kunić te glumci koji su prikazali slikara u različitim životnim razdobljima, Ratko Glavina, Goran Marković i Toni Zaklan.

“EMANUEL VIDOVIĆ inicijator je Prve dalmatinske izložbe 1908. koja je ostala zapamćena kao najznačajnija kulturna manifestacija za dalmatinsko podneblje, možda čak manifestacija stoljeća. Živio je vrlo intenzivno, iako svi misle da je Vidović bio introvertirana osoba, zatvoren, osobenjak, a ne čovjek koji je živio život punim plućima. Volio je društvo, okupljanja, večere. Vidović je, primjerice, radio karikature za humorističko-satirički list Duje Balavac od 1908. do 1912. godine, objavivši pedesetak karikatura. Malo se zna da je Vidović rodonačelnik karikature u Hrvatskoj, osim što je vukao cijeli kulturno-umjetnički život tada zapuštene Dalmacije”, pojašnjava Željko Rogošić.

• ‘GLAVNI PROBLEM VIDOVIĆEVA slikarstva je taj što je ono od početka podcijenjeno. Iznimnu važnost imao je za same početke naše moderne’, objašnjava Igor Zidić

Najbolji poznavatelj opusa Emanuela Vidovića, Igor Zidić, slaže se da je za optimalan uvid u nečiji umjetnički opus važno upoznavanje s biografijom umjetnika, iz čega gledatelj dobiva i empatiju, a ne samo razumijevanje određenih aspekata njegova djela. “Živimo u realnom svijetu, prostoru i vremenu, i nisu svi specijalisti za umjetnost. Zato je privatni život važan, kroz dobru biografiju, što treba znati napisati. U svakoj svojoj knjizi odvajam likovnu studiju od ljetopisa, to su dvije stvari. To pravo da se čuje i taj dio života, velika je tekovina moderne kritike i u nas se zbilja to počelo uvažavati, ali moramo biti jako pažljivi da u biografiji ne imputiramo vlastite misli. Iz malih stvari mogu nastati grubi falsifikati. Treba znati umjetnika precizno ocijeniti, uz dovoljan broj činjenica. Ljudski život nije pravolinijski i to treba taktički i znalački pratiti”, pojašnjava Zidić.

SMATRA DA BI BILO PREURANJENO REĆI postoji li u serijalu neki mit ili predrasuda o Vidoviću koja je interpretirana na pravi način ili raskrinkana, izmijenjena ili popravljena. “Neka gledatelji prvo pogledaju serijal i neka sve te informacije tako dođu do njih. Glavni problem njegova slikarstva jest što je ono od početka subvalorizirano, dakle, podcijenjeno; iznimnu važnost imao je za same početke naše moderne. I koliko god se divim Kraljeviću, koliko god volim Račića, oni su došli poslije. Ne toliko po likovnoj kvaliteti samoga djela, nego po povijesnoj funkciji. Vidovićev znameniti Angelus naslikan je tri godine prije svega što uopće dolazi u obzir da se razmatra kao vrijednost u našem modernom slikarstvu, Kraljevića, Račića, Hermana, Becića… oni su naprosto mlađi. Ne umanjujemo time Kraljevića i Račića, ali treba znati tko je što učinio. Ljubo Babić je u kritikama konstruirao krivu sliku početaka hrvatske moderne prema kojoj proizlazi da je u nas modernizam počeo s realizmom – jer što je drugo Račić nego sublimirani, sažeti, snažni realizam – a da su poslije realizma došli impresionizam i simbolizam, dok je u europskom svijetu, koji je za nas relevantan, obratno. Serijal neće ulaziti u stručne polemike, ali može insistirati – što i radi – na toj činjenici. S Vidovićem počinje nešto što je jako bitno, njegove simbolističke, postimpresionističke, divizionističke, vedutističke situacije, ali i monokromne i bikromne – to nitko u nas u to doba od slikara nije radio”, navodi Igor Zidić.

ROGOŠIĆ SMATRA da postoji mnogo razloga zašto je u ovom trenutku potrebno ispričati priču o Vidoviću na novi način. “Nije samo scenarij bio zahtjevan, nego je i redateljski pristup drugačiji, jer je igrani dio izjednačen s dokumentarnim dijelom. Ima jako puno igranog materijala, a isto tako dijelova u kojima se sugovornici izmjenjuju s arhivskim materijalom, dokumentarnom građom i samim slikama. Prikazali smo više od pet stotina slika, a da to nije TV izložba. Zato scenarij ima dobru dinamiku koja ne spada u žanr krimića, ali ima dramatske elemente kroz život koji nosi scene, primjerice, gubitak slikareva trogodišnjeg sina koji ga je također obilježio”, pojašnjava Željko Rogošić.

Nela Žižić, viša kustosica zbirke slika Emanuela Vidovića u splitskoj Galeriji Emanuel Vidović, sudjelovala je i u osmišljavanju stalnog postava zbirke u Galeriji. “Rad na takvom filmu doživljava se jednom u pedeset godina i drago mi je što sam sudjelovala na projektu od početka. Kako sam velika ljubiteljica likovne i filmske umjetnosti, suradnja na tom projektu je idealni spoj mojih dvaju interesa, a u skladu s pozivom i prema Emanuelu Vidoviću”, navodi splitska kustosica. Ističe da joj je sjajno iskustvo bio zajednički rad na scenariju, gdje su svi radili u troje i nadopunjavali se. “Pokušali smo u scenariju rasvijetliti tko je zapravo bio Emanuel Vidović, približiti ga široj publici. S jedne strane bio je tipičan arhetipski Dalmatinac, visok, zgodan, talentiran, ljubitelj dobre spize, s brojnom obitelji koju je u nekim razdobljima života teško podizao, a s druge strane introvertirani slikar Mahlerovske melankolije, koji je daleko od tadašnjih umjetničkih centara stvarao začudno moderna i svježa umjetnička djela. Ocrtali smo i povijesni kontekst, koji se reflektira na njegov život i djelo, i htjeli smo to dati na način koji je u filmu Luchina Viscontija ‘Smrt u Veneciji’ oslikana Venecija”, pojašnjava idealni koncept scenarija Nela Žižić.

• ‘VIDOVIĆ NEMA SAMO TAMNU FAZU, nego njegovu sudbinu dijele i svi ljudi koji se danas na neki način izlažu na estradi. Vidović je konstanta, bez obzira koliko ga kritizirali’, kaže Rogošić

NAJVAŽNIJI DIO SERIJALA svakako je iznimno veliki broj umjetnikovih slika koji će biti prikazan u epizodama, što je prema Neli Žižić bio pravi detektivski posao, pronaći po zbirkama maksimalan broj Vidovićevih dostupnih slika. “To je bio iznimno težak posao, ali smo se jako trudili da sve faze njegovog djelovanja budu potkrijepljene radovima, kao što mi je drago da je Željko Rogošić tako sustavno konzultirao struku”, zaključuje kustosica Nela Žižić.

Željko Rogošić ističe kako se željela uspostaviti kolektivna memorija Splita, značajnih ljudi koji izlaze izvan okvira grada i regije. “Postoje važne splitske teme koje su oblikovale jednu cijelu kulturnu epohu, a jedna od njih je Emanuel Vidović. Bez te memorije, koja povezuje prošlost i sadašnjost, ne može se ići u budućnost. Velike su paralele između onog vremena i današnjeg trenutka. Ekipa umjetnika u ono vrijeme u Zagrebu umjetno izaziva sukob banovinskih i dalmatinskih umjetnika jer štiti tržište i jer bi se dolaskom Meštrovića, Račkog ili Vidovića smanjio broj poslova u Zagrebu. To nije sukob metropole i periferije, već zaštita cehovskih interesa i tržišta. Danas se isto može kazati da suvremeni umjetnici imaju takvih problema s plasmanom. Uvijek mora postojati i mehanizam političkog ili nekog drugog mecenstva. Nisam slučajno u drugoj epizodi napravio rekonstrukciju 27 umjetnika koji su sudjelovali na Prvoj dalmatinskoj izložbi”, pojašnjava Rogošić. Prema Rogošićevim riječima, cijela amplituda Vidovićeva života i slikarskih faza govori o ondašnjem i današnjem stanju nacije. “Uspoređivali su ga u tridesetim godinama s velikim francuskim slikarima Bonnardom, Vuillardom, Utrillom, Matisseom, hvalili ga i dizali u nebesa, ali dvije godine prije toga, 1934. Ljubo Babić ga je iskasapio u ‘Umjetnosti kod Hrvata’, a prvi ga je radi sentimentalizma kritizirao slikar Dobrović. Takva kretanja su karakteristična i danas. Neki ljudi i danas misle da Vidović ima samo tamnu fazu i da je on slikar tamnih boja i tonova, ali naravno da nije. Vidovićevu sudbinu i danas ne dijele samo umjetnici, nego svi ljudi koji se na neki način izlažu na estradi. Ali Vidović je konstanta. Koliko god su ga neopravdano kritizirali”, zaključio je Rogošić.