POGLED U INTIMNI KAZALIŠNI SVIJET Kazalište kao životna strast obitelji Mire Gavrana

Autor:

Obitelj Gavran, književnik Miro, njegova supruga, glumica Mladena, te njihov sin, također glumac Jakov, žive za kazalište, a obiteljski Teatar Gavran jedno je od uspješnijih privatnih kazališta u Hrvatskoj. Miro Gavran jedan je od najaktivnijih hrvatskih pisaca, koji ne samo što piše jednu dramu za drugom, nego je i najizvođeniji hrvatski autor u svijetu. U prva četiri mjeseca ove godine već je, od deset najavljenih, izvedeno nekoliko premijera, a neke se tek planiraju izvesti, uz to i prva predstava po Gavranovu tekstu na hebrejskom jeziku.

[quote_box_center]

  • U prva četiri mjeseca ove godine već je, od deset najavljenih, izvedeno nekoliko premijera, a neke se tek planiraju izvesti, uz to i prva predstava po Gavranovu tekstu na hebrejskom jeziku
  • ‘Pisanje nije moj posao, nego i moj poziv. Nemamo ni jahtu, ni luksuzni auto ni kuću s bazenom i ništa od toga ne treba za sreću. Blagoslov je raditi ono što voliš’, veli književnik

[/quote_box_center]

“Proteklih nekoliko godina sve se zaista jako lijepo zakoturalo. Prošle sam godine imao čak 20 premijera, od toga 19 u inozemstvu. Kazališta me u pravilu zovu na premijere, ali ja odem pogledati tek tri do četiri svoje premijere godišnje. Obično odaberem zemlje u kojima dotad nisam bio ili one koje su mi bliže, da manje dana izgubim na putovanje. U minulih godinu dana otišao sam na svoje premijere u Litvu, Pariz, Beograd i Ljubljanu, a ovoga proljeća se spremam u Izrael, u Tel Aviv, gdje će mi predstavu izvesti njihovo nacionalno kazalište Habima. Prije desetak godina više sam putovao. Malo me peče savjest što nisam otišao na promocije svog zadnjeg romana ‘Kafkin prijatelj’ koji je objavljen prošle i pretprošle godine u prijevodima u Pragu, Amsterdamu i Bratislavi. Čuvam energiju za pisanje novih tekstova. Energija je samo jedna, a umijeće je dobro rasporediti i ni u čemu ne pretjerivati”, kaže Miro Gavran.

U zagrebačkoj Maloj dvorani Lisinski, koju Teatru Gavran ustupa Grad Zagreb za izvedbe njihovih predstava, 5. ožujka premijerno će se izvesti nova predstava prema tekstu Mire Gavrana – “Pivo”.

Komedija “Pivo” govori o odnosu oca i sina kroz šezdeset godina.

“Nadam se da će u toj priči svaki gledatelj prepoznati svoj odnos sa svojim roditeljima ili djecom. Pokušao sam i neke ozbiljne životne situacije prikazati kroz humor i dati dvojicu dragih i toplih junaka, koji unatoč uzajamnom uvažavanju u svom odnosu proživljavaju uspone i padove. Nakon što smo lani izveli moju komediju ‘Sladoled’ u režiji Borisa Svrtana s Anom Vilenicom i Mladenom Gavran u ulogama kćeri i majke, te nakon što je ta predstava sa svojih šezdeset repriznih izvedbi u samo godinu dana igranja osvojila srca i publike i kritike, bilo mi je prirodno pokušati ispričati i mušku priču, samo sam ovaj put za redatelja angažirao našu veliku glumicu Helenu Buljan, oca glumi Zlatko Ožbolt, a sina Jakov Gavran’, priča Miro Gavran, čiji sin Jakov sve češće igra u Teatru Gavran, ali i u drugim hrvatskim kazalištima. Supruga Mladena Gavran glumi pak u gotovo svim predstavama Teatra Gavran, a one u kojima ne glumi režira ili je njihova producentica. Stoga je Teatar Gavran pravi obiteljski biznis.

“Meni je rad sa svojom obitelji posve prirodan i normalan, jer ionako doma razgovaramo o kazalištu i o onome što svatko od nas radi u teatru. A kad smo zajedno na istom poslu, ti su razgovori još korisniji za nastanak predstave”, kaže Mladena Gavran, dok Miro dodaje kako mu je ugodno surađivati s Mladenom i Jakovom jer voli kako glume, a voli i njihovu veliku energiju i veliki elan s kojim pristupaju poslu. “Prema njima sam do kraja otvoren u procesu nastanka predstave, uostalom kao i prema drugim glumcima”, priča Miro Gavran, dok Jakov Gavran kaže da se priviknuo surađivati s roditeljima, ali je sretan i kad surađuje s drugim teatrima.

“Zadnja uloga bila mi je u Maloj sceni u predstavi ‘Zašto baš ja’ u režiji danskog redatelja Jacquesa Matthiessena, koji je na audiciji odabrao mene i moje kolege Jana Novosela i Mirela Huskića za međunarodnu koprodukciju koju smo ostvarili s jednim kazalištem iz Kopenhagena i jednim kazalištem iz Landskrone na jugu Švedske. Već sam s tom predstavom dvaput gostovao u Švedskoj i Danskoj i to su baš dragocjena međunarodna kazališna iskustva”, priča mladi glumac koji uživa u probama za predstavu “Pivo”. Uloga sina prema očevu tekstu jako je, veli, zanimljiva i složena jer njegov lik putuje kroz vrijeme od osme pa sve do šezdesete godine života.

“Istinski uživam na pokusima sa Zlatkom Ožboltom i Helenom Buljan i vjerujem da će se naš rad svidjeti publici. Prvi put s ocem sam surađivao prije četiri godine u predstavi ‘Pacijent doktora Freuda’ u režiji Roberta Raponje. Igrao sam mladog Adolfa Hitlera i to je bilo sjajno iskustvo jer smo imali više od 70 repriza i još igramo tu predstavu, koja je meni kao glumcu donijela i prvu kazališnu nagradu – na festivalu Glumište pod murvom u Skradinu. Potom sam igrao dvorsku ludu u očevoj drami ‘Noć bogova’. Ovaj put s ‘Pivom’ odgovornost je još veća jer je ulogu sina Miro pisao baš za mene i u tu komediju unio i neke elemente iz našeg privatnog života. Baš je sve to neobično i poticajno za mene. Kad sam u HNK u Osijeku glumio u Brechtovoj ‘Operi za tri groša’ ili u ‘Apartmanu’ Neila Simona ili u Gradskom kazalištu Požega u ‘Auvergnanskim senatorima’, to je bilo nešto drukčije iskustvo nego igrati tekst koji je napisao moj otac, koji uz to u pravilu dolazi na pokuse i koga mogu pitati što je htio s nekom rečenicom i scenom, a ja i Zlatko možemo mu i sugerirati da nam nešto dopiše ili prekriži. A on sugestije glumaca često prihvati”, govori Jakov Gavran.

To su privatno kazalište 2002. pokrenuli Miro i Mladena Gavran. “Poznavajući jako dobro svjetsku povijest drame i kazališta, već sam odavno zapazio da su najbolji i najigraniji dramatičari od Shakespearea i Molièrea pa do Pirandella, Brechta, Lorce i suvremenih američkih i francuskih autora imali svoje kazališne družine u kojima su se igrale isključivo njihove drame i komedije, koje su nerijetko pisali upravo za glumce koje su poznavali i koji su bili iz njihove družine. To je za svakog kazališnog pisca najbolje rješenje, jer tako njegov teatar postaje njegovom radionicom u kojoj dovršava svoje tekstove i u kojima može realizirati baš svaku svoju ideju”, kaže Miro Gavran. Mladena Gavran dodaje kako je velika prednost privatnog kazališta mogućnost da se izaberu ponajbolji suradnici u koje vlasnici vjeruju i koje cijene, što je jako važno za uspjeh predstave.

“Kad mi tekst radi neki repertoarni institucionalni teatar sa zaposlenim ansamblom, tu bude puno kompromisa i često se uloge ne podijele najboljim glumcima, nego onima koji duže vrijeme nisu igrali ili onima koji su u tom trenutku na raspolaganju u ansamblu”, objašnjava Miro Gavran. No premda uživaju u poslu jer rade predstave koje žele, nije im uvijek lako.

“Odluka o osnivanju Teatra Gavran bila je dobra, ali i teška. Doista nije lako voditi privatno kazalište, pogotovo u kriznim vremenima. I još kad nemate svoju dvoranu. Srećom, proteklih desetak godina zagrebačke izvedbe igramo u Lisinskom, u Maloj dvorani s tristo mjesta. A kako je naš teatar registriran u kvartu Maksimir, vodeći ljudi Centra za kulturu i informacije predložili su nam da kod njih možemo održavati pokuse, a zauzvrat prvu pretpremijeru u pravilu igramo kod njih i uz to sudjelujemo sa svojim glumcima i redateljima u njihovim programima širenja kazališne kulture među mladima, osnovcima, srednjoškolcima i studentima. Naravno, osim Zagreba gostujemo s predstavama Teatra Gavran diljem Hrvatske, a i po Europi, od Bruxellesa i Krakova do Budimpešte, Pečuha, Subotice, Novog Sada, Trnave u zapadnoj Slovačkoj, Beča, Mostara, Brčkog, Gruda… Pa kad vidimo zadovoljna lica svojih gledatelja zaboravimo na sve poslove i teškoće prije i za vrijeme svake turneje. Znate, kad gledate odjavne špice najvećih hollywoodskih filmova, u većini slučajeva producenti su poznati glumci i redatelji koji se također moraju baviti prozaičnim poslovima kako bi svoj film vidjeli realiziran. A i većinu teatara koji nastupaju u Edinburghu i Avignonu, na ta dva najveća kazališna festivala u Europi, vode glumci, redatelji ili dramatičari”, objašnjava Mladena Gavran.

Upravo je ona sama odigrala čak jedanaest uloga u monodrami “Hotel Babilon”, prvoj predstavi novoosnovanog Teatra Gavran te 2002. godine.

“Predstavu ‘Hotel Babilon’ još igramo. Sve oko registracije teatra i nastanka te predstave, dizajniranja znaka teatra, formiranja ekipe suradnika pa do te prve premijere dogodilo se u pet mjeseci intenzivnog rada. Srećom, početak je bio iznimno dobar i uspješan jer smo ‘Babilon’ dosad odigrali više od 230 puta i s njim osvojili pet nagrada. Jako je važan početak i prva predstava, jer se mnoge teatarske grupe rasformiraju već nakon prve ili druge premijere”, kaže Mladena Gavran.

Obitelj Gavran za Nacional je ispričala po čemu se takav obiteljski rad razlikuje od onoga u nekom drugom kazalištu, ali i gdje su najveći izazovi kad nešto ne ide kako treba. “U profesionalnom smislu sve je isto kao i u suradnji s drugim teatrima. Morate izgraditi ulogu, bez obzira na to igrate li u svom ili tuđem teatru. U Teatru Gavran možda je veći stupanj odgovornosti koji nas troje nosimo”, kaže Mladena Gavran. Njezin suprug dodaje da je puno lakše sve probleme i nedoumice raspraviti u obitelji.

DSC_5802

NE DIRAJ POGLED U INTIMNI KAZALIŠNI SVIJET Kazalište kao životna strast obitelji Mire Gavrana 50 – 54Foto: Privatna arhiva

“Rijetko dođemo u situaciju kad nemamo iste stavove, ali kad se to dogodi, Mladena i ja razgovaramo, ako treba, i satima, prije nego što dođemo do zajedničkog zaključka. A ponekad, naravno, i s Jakovom moramo doći do zajedničkog stava”, objašnjava Miro Gavran. Za njega je to što je dosad imao čak 250 premijera širom svijeta istinsko zadovoljstvo. To je, kaže, najčvršći i najuvjerljiviji dokaz piscu da je ispričao priče koje imaju univerzalnu vrijednost. Njegovi tekstovi uglavnom se bave međuljudskim i muško-ženskim odnosima, naizgled jednostavnim, ali itekako kompleksnim temama.

“Muško-ženski odnosi su najkompleksnija i najvažnija tema u životu i u umjetnosti. To je tema koja se tiče svakog čovjeka, koja pruža obilje mogućnosti. U takvim pričama svatko može pronaći djeliće i svoje sudbine”, tvrdi Miro Gavran.

Od tih njegovih priča obitelj Gavran danas može dobro živjeti, ali kako je rekla Mladena Gavran, jednako su zadovoljni bili i na početku braka, kad su s malim djetetom proživjeli tri godine u podstanarskom stanu od 19 kvadrata.

“Meni je najvažnije da već 22 godine mogu raditi kao profesionalni pisac koji se do kraja može posvetiti svom poslu, poslu u kojem istinski uživam. Mislim da je istinska sreća i blagoslov kad možeš raditi ono što voliš i na tome sam Bogu zahvalan. Od šesnaeste godine pišem i već sam tada maštao kako bi bilo divno da jednoga dana mogu biti pisac.

Taj mi se san ostvario, tako da pisanje nije samo moj posao, nego i moj poziv. Nemamo ni jahtu, ni luksuzni auto ni kuću s bazenom i ništa nam od toga ne treba za sreću. Mislim da je istinski blagoslov raditi posao koji voliš i biti okružen obitelji i prijateljima čija blizina te ispunjava istinskim zadovoljstvom”, veli Miro Gavran kojega za pisanje inspirira život, pa čak i politička situacija u Hrvatskoj. Kao mlad pisac, još u doba socijalizma, napisao je nekoliko tzv. političkih drama ili drama o političkoj manipulaciji kao što su “Kreontova Antigona”, “Urotnici”, “Noć bogova”.

“Nakon pada Berlinskog zida u medijima svatko može reći sve što poželi o svakoj političkoj temi, politika je nahrupila u svakodnevni život, na televiziju, pa je politička drama izgubila onu draž koju je imala dok je bila ‘zabranjeno voće’. Unatoč tomu povremeno sam i ja znao posegnuti za političkom temom, recimo, u drami ‘Kako ubiti predsjednika’ u kojoj je glavni junak antiglobalist, ili u satiri ‘Vozači za sva vremena ili Hercegovci za volanom’, gdje sam ismijao domaće okretanje šinjela kod izmjena političke vlasti.

Ukratko, u vremenu kad su svakodnevica i medijski prostor prezasićeni politikom gledatelji u kazalištu žele susresti čistu emociju i suptilni humor kojim se ne podilazi stereotipima, požele vidjeti dobru obiteljsku dramu, komediju o muško-ženskim odnosima, požele se odmaknuti od svakodnevnice i svođenja života na samo jednu dimenziju”, objašnjava Miro Gavran.

Za obitelj Gavran posao je zaista zadovoljstvo, iako se osim umjetničkim moraju baviti i drugim stvarima, financijama, organiziranjem, telefonskim pozivima i sličnim. Zadovoljstvo im je napraviti dobru predstavu, ali pritom ne mogu preskočiti prozaične poslove, bez kojih ne mogu dati maksimum ni na umjetničkom planu.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)