Živjeti OD onoga što pišeš i govoriš nije isto što i živjeti ZA ono što pišeš i govoriš. Ne vjerujete? Evo testnog retoričkog pitanja… Koji će od vlasnika i urednika medija što prigodničarski objavljuju ode otpuštenim novinarima Glasa Istre kao herojskim braniteljima novinarske časti pred barbarskom najezdom zločestih vlasnika i urednika pulskog dnevnog lista barem jednom od tih novinara ponuditi posao?

U subotu, na dan pulskog prosvjeda podrške zbog izvanrednog otkaza novinarskoj trojci Glasa Istre Danijeli Bašić Palković, Borki Petrović i Zoranu Angeleskom te Chiari Bilić koja je otkaz za sada izbjegla samo zbog toga što je na porodiljskom na ovom sam mjestu ustvrdio da će nažalost čitava priča postati već za dva-tri dana stara vijest.

Od tada su protekla dva dana, ali za neke medije koji inače načelno brane pravo novinara na kritiku vlasnika i urednika medija u kojima rade prosvjed podrške koleg(ic)ama potjeranima na cestu jer su se pobunili protiv neprofesionalnog ponašanja svog glavnog urednika Roberta Franka u predizbornoj kampanji za lokalne izbore (što je samo nastavak ustaljene prakse) – prosvjed nije bio vijest niti jedan dan.

Naime, nisu o njemu niti izvijestili.

Nimalo neočekivano, među medijima za koje pulski prosvjed nije bio vijest je i Glas Istre.

Iako je prosvjed održan u Puli.

Iako je povod prosvjeda vezan za Glas Istre.

Zapravo – baš zbog toga.

Tako je novim autogolom glavni urednik pulskog dnevnika potvrdio da su “njegovi” novinari bili u pravu kad su ga optužili za neprofesionalno ponašanje.

Jer ako za njega taj prosvjed nije vijest što onda jest?

Po principu “ako je neugodno po mene nije se dogodilo” Glas Istre je jednostavno prešutio realno najzanimljiviju vijest te subote u cijeloj Istri zbog informiranja čijih stanovnika te novine navodno postoje.

Da je ova tvrdnja točna dokaz je naslovnica nedjeljnog izdanja Glasa Istre na kojoj je udarna “vijest” – Od kuda toliko divljih svinja u Puli?

A priča koja je zauzela tri novinske stranice počinje tvrdnjom kaku su “divlje svinje tijekom posljednjih mjeseci postale redovna pojava u Puli i okolici”.

Posljednjih nekoliko mjeseci?

Ne’š ti vijesti!

Koleg(ic)e u redakciji se ne žele “miješati” – u svoj posao

Ali što drugo očekivati od redakcije u kojoj se nitko nije pobunio zbog izvanrednog otkaza koleg(ic)ama uzrokovanog iznošenjem istine.

Nitko ih nije javno podržao izuzev honorarnog suradnika Roberta Raucha s kojim je zbog toga prekinuta suradnja.

Niti jedan od novinara Glasa Istre nije čak niti blago kritizirao ponašanje svog glavnog urednika i uprave iako se gotovo polovica redakcije svojevremeno izjasnila da ne želi Franka na čelu redakcije kad je nakon v.d. razdoblja tražio “puni” mandat.

A što će učiniti oni izvan Glasa Istre koji su verbalno stali u zaštitu otpuštenih?

Živjeti OD onoga što pišeš i govoriš nije isto što i živjeti ZA ono što pišeš i govoriš.

Ne vjerujete?

Evo testnog retoričkog pitanja…

Koji će od vlasnika i urednika medija što prigodničarski objavljuju ode otpuštenim novinarima Glasa Istre kao herojskim braniteljima novinarske časti pred barbarskom najezdom zločestih vlasnika i urednika pulskog dnevnog lista barem jednom od tih novinara ponuditi posao?

Svi su za profesionalizam i novinarske slobode, ali ne “u svojoj kući”.

Niti organizatori prosvjeda čini se ne razumiju da se načela potvrđuju kroz praktično ponašanje u konkretnim situacijama.

Pogotovo u teškim.

Odbačeni honorarac nije pozvan da se na prosvjednom skupu pridruži koleg(ic)ama “nagrađenima” otkazom.

Prosvjed ne smije biti samome sebi svrha

Zar on nije riskirao?

Zar je njegova egzistencija nevažna u odnosu na starije i iskusnije novinare?

Zar on nije žrtva osvetoljubivih bešćutnih likova samo zbog toga što je izgubio honorar a ne plaću?

Zar je zbog toga nestao iz vidokruga Hrvatskog novinarskog društva, Sindikata novinara Hrvatske pa i vlastitih koleg(ic)a za koje se založio?

To je jednako loša poruka kao i šutnja novinara Glasa Istre koji se ne usude ili ne žele javno založiti za (bivše) redakcijske suborce koji su izrekli ono što i sami misle, ali se ne žele zamjeriti ekipi od koje zavisi njihovo zaposlenje.

Istina, javni prosvjed ne može promijeniti mnogo.

Kratkoročno ne može promijeniti ništa.

Ali je javni prosvjed neophodna poruka.

Tko se ne usudi prosvjedovati zbog kršenja profesionalnih standarda i sankcioniranja slobodnog istupanja drugih novinara ne može provoditi profesionalne standarde i zastupati novinarske slobode u svom svakodnevnom radu.

No jednako tako javni prosvjed ne smije biti samome sebi svrha.

A organizatori prosvjednog skupa trebaju znati artikulirati poruku koju skup šalje.

Na pulskom skupu podrške otpuštenima iz Glasa Istre čuo se između ostaloga poziv upravi da odstupi – što je jednako nerealno kao očekivanje da uprava povuče odluku o otkazima.

Međutim nitko od govornika nije pozvao ostale novinare Glasa Istre nezadovoljne neprofesionalnim ponašanjem glavnog urednika da javno istupe kao i sve u drugim redakcijama u kojima postoji sličan problem.

Nitko nije niti pozvao okupljene i one Istrijane koji će gledati izvještaje s prosvjeda da prestanu kupovati ovakav Glas Istre niti publiku drugih medija da bojkotiraju te medije ako pod novinarstvo prodaju ono što novinarstvo nije.

Bilo bi to naravno jednako bezuspješno, ali bi makar imalo smisla.