Inicijativa predsjednika države koju su podržali oporbenjaci, bez obzira na međusobna razilaženja, u Saboru je očekivano je propala. Jasno je zbog čega su za obranu neobranjivog glasali deklarirani HDZ-ovci i ‘korisne budale’ poput Hrvoja Zekanovića. Zastupnici nacionalnih manjina jedini u vladajućoj koaliciji mogli su imati motiv suprotstaviti se HDZ-ovom ‘silovanju demokracije’. Da i oni nisu važniji samima sebi nego interes onih koje predstavljaju. Ovako, propala je povijesna prilika da se pokrene ‘demontaža’ štetočinske vlasti.
Nema dvojbe da je odluka Zorana Milanovića da sazove izvanrednu sjednicu Sabora konačno bio jedan konkretan potez proizišao iz nadležnosti predsjednika države.
I to opravdan.
HDZ je kumulirao toliko sramotnih afera da ih je već teško brojati.
Bahat način na koji je Plenkovićeva vlada reagirala na štrajk zaposlenika u pravosuđu i najnoviju ‘plinsku’ aferu vrhunac je političke neodgovornosti.
Ali teško da je itko ozbiljan očekivao da će Milanovićeva inicijativa završiti drugačije nego što je završila.
Nakon otužne predstave u parlamentarnim klupama
Time je odbijanje HDZ-a da usvoji traženje predsjednika i oporbe te izglasavanje zaključka da je sve pod kontrolom vlade – dodatno podcrtalo nemoć HDZ-ovih protivnika.
Koji su se, kao nikad prije, ujedinili u želji da HDZ-u kažu ‘ono što ga ide’.
Unatoč međusobnih, često i nepremostivih razlika i povijesti ambivalentnog odnosa prema vladajućima.
Tako je, između ostaloga, u sabornici izgovoreno i da je HDZ ‘pljunuo na Ustav’.
Koga briga?
Glavno da je sve “pod kontrolom vlade”.
Bila je ovo prilika da se ’puca iz sveg oružja’ po HDZ-ovoj utvrdi, ali koliko god se gađalo precizno i ‘teškim topništvom’ ta je utvrda ostala neprobojna.
Od HDZ-ovaca se nije moglo očekivati da se netko odmetne glasajući protiv prijedloga tragikomičnih stranačkih zaključaka.
Unatoč svim partikularnim interesima, neformalnim pregrupiranjima i osobnim netrepeljivostima.
Nikome se ne gubi vlastita politička i materijalna sigurnost da bi doprinio općem dobru.
To, naravno, ne važi samo za deklarirane HDZ-ovce.
Što još HDZ treba učiniti da predstavnici manjina kažu: Sad je dosta?
Važi i za one koji formalno nisu HDZ-ovci, jer nemaju stranačku iskaznicu ili bar tvrde da je nemaju, ali imaju zadatak beskičmenjački povlađivati bilo kojoj Plenkovićevoj svinjariji.
Istovremeno preventivno vrijeđajući svakog mogućeg oponenta na vidiku.
Kao što to čini ‘korisna budala’ Hrvoje Zekanović.
Oni koji bi u teoriji mogli imati poriv da glasaju za oporbene zaključke i time omoguće da oni budu usvojeni su – predstavnici nacionalnih manjina.
Taj njihov poriv mogao bi biti utemeljen na zaključku da su se već previše osramotili dižući ruke za štetne HDZ-ove odluke.
I šutke prelazeći preko afera koje HDZ-ovo ponašanje svakodnevno proizvodi.
Mogao bi, ali ništa od toga.
Očito ih nije stid.
Nije neshvatljivo da predstavnici manjina žele biti uz vladajuće da bi ponešto ‘izvukli’ za manjinu koju predstavljaju.
Naprotiv.
To je konstanta tridesetogodišnje političke scene Hrvatske kao samostalne države.
Problem je što očito nema tako niske granice preko koje bi HDZ trebao prijeći da se zastupnici nacionalnih manjina u Saboru ohrabre reći: Sad je dosta!
Na taj način zapravo i oni štite ‘vlastite guzice’, a ne ljude koje predstavljaju u parlamentu.
Čime su one koje predstavljaju – izdali.
Najbolji primjer tome je govor Milorada Pupovca, jednog od najboljih govornika među političarima u Hrvatskoj.
Govor kojim je potpuno neutemeljeno branio HDZ.
Odričući bilo kakvu odgovornost Andreju Plenkoviću.
Ali izrijekom – i čitavoj vladajućoj koaliciji.
I svodeći sve na – lošu komunikaciju nekih anonimnih sudionika, daleko od vrha ‘prehrambenog lanca’.
Pupovac je s pravom branio hrvatske Srbe od paušalnih optužbi da mrze Hrvatsku a sad ih pravi zatočenicima štetne vlasti
Pupovac je suviše pametan i iskusan da mu ne bi bilo jasno koliko je ta obrana besmislena.
Da zastupnici manjina otkažu ničim opravdanu poslušnost HDZ-u to bi moglo u konačnici voditi ‘rušenju’ katastrofalne aktualne vlade.
I donijeti novi odnos političkih snaga u državi koji inače nije na vidiku.
A predstavnici manjina opet bi participirali u vlasti.
Ili možda i ne bi.
Ali koju to posebnu korist manjine uopće imaju od formalnog sudjelovanja u vlasti?
Osim formalnog popunjavanja kadrovske križaljke na realno nevažnim mjestima.
Što im i onako pripada po Ustavu
Kad se malo bolje razmisli manjine nemaju nikakvu korist od ‘slizavanja’ s HDZ-om.
Ali oni što ih politički zastupaju imaju – itekakvu.
Teško je naći drugi razlog za uporno ostajanje uz HDZ i pomaganje u ‘krpanju rupa’ na brodu koji propušta na sve strane.
Najbolje to opisuje položaj srpske manjine.
I Pupovčev govor u Saboru koji kao da mu je na silu u usta stavio netko tko ga baš gadno mrzi.
U devedesetima je čitav srpski korpus u Hrvatskoj neutemeljeno doživljavan krivcem za rat i protivnikom samostalne Hrvatske.
U međuvremenu se broj pripadnika srpske manjine spustio na razinu statističke greške.
Ali je još uvijek najmnogoljudnija među manjinama.
I manjina s najviše saborskih zastupnika.
A njen daleko najpoznatiji i najdugovječniji predstavnik, koji je hrvatske Srbe u devedesetima s pravom branio od paušalnog ‘tovarenja’ krivnje za štetu Hrvatskoj sada srpskoj manjini čini štetu.
U njeno ime pomažući HDZ-u da Hrvatsku ozbiljno oštećuje.
Retorički pomno ‘složenim’ govorom.
Ali ništa manje opasnim od Zekanovićevog cirkusiranja.
Komentari