Napokon su se javili nastavnici škole u kojoj je profesor udario učenika koji ga je vrijeđao. U otvorenom pismu tvrde kako je u njihovoj školi zapravo sve u redu jer su oni „mala obitelj“. I jesu. Baš po mjeri današnje Hrvatske. Obitelj u kojoj svatko brine samo o sebi, a kad sve ode kvragu prave se da oni nemaju ništa s tim. Jer uvijek su im krivi drugi. Ako uopće priznaju da se išta desilo. A ‘uvlačenje’ ravnateljici, ‘glavi’ te male obitelji, kao da su učili od HDZ-ovih ‘uvlakačkih’ perjanica koje po zadatku veličaju Andreja Plenkovića.
Šesnaest imena i prezimena, abecednim redom, stoji ispod ‘otvorenog pisma’ zaposlenika Strojarske tehničke škole iz Zagreba.
Iako to nije navedeno, ali iz sadržaja pisma, a i zbog teme koja ga je inicirala, logično je pretpostaviti da su potpisnici većinom nastavnici.
Nije presudno, ali nije niti nevažno.
Prva rečenica tog pisma glasi…
“U vidu nedavnih događaja u Strojarskoj tehničkoj školi Frana Bošnjakovića, našoj školi, mi zaposlenici imamo potrebu reći neke stvari i našu stranu priče.“
I to je sve.
O ‘nedavnim događajima’ u nastavku pisma – niti riječi.
A kamoli da bi potpisnici ‘nedavne događaje’ nazvali pravim imenom.
Fizičkim obračunom profesora i učenika.
U kojem je profesor dva puta učenika udario ne samo rukom.
Obračuna koji je isprovociran učenikovim upornim vrijeđanjem profesora.
A, na kraju, i dolaskom do katedre i unošenjem učenika u profesorovo lice.
Za potpisnike pisma, profesorove radne kolege i zaposlenike škole koju pohađa taj učenik, sve to je samo – ‘nedavni događaj’.
A očito bi se najradije pravili da se ništa nije dogodio.
Kao i do sada.
Ali nešto ih je navodno ipak potaknulo da se oglase.
Što to?
Evo…
Bili su „začuđeni i tužni zbog ovih neimenovanih izvori koji ne daju pravu sliku o našoj školi, učenicima i zaposlenicima, nego stvaraju jednu nepotpunu i ružnu sliku.“
Uz uvodnu rečenicu, ta je jedina koja na bilo koji način dotiče temu zbog koje su se zaposlenici škole, po vlastitom priznanju, konačno odlučili javiti.
Obje rečenice su isprazne obranaške floskule iza kojih ne stoji ama baš ništa.
Čitav ostatak pisma je tragikomična bajka o tome da su u školi „svi kao obitelj“.
Da se „svojom školom ponosimo i s veseljem dolazimo svaki dan na posao.“
Da je škola „iznjedrila uspješne učenike koji nas rado posjećuju i kao već odrasli ljudi, kako bi pozdravili svoje bivše razrednike i profesore.“
Reakcija nedostojna obrazovanja, profesionalnog statusa i društvene odgovornosti potpisnika ‘otvorenog pisma’
U nastavku potpisnici nabrajaju projekte u kojima je škola sudjelovala.
Hvale se nagradama i „Danima otvorenih vrata“.
Čak i nabrajanjem koji je profesor učenike vodio u posjet kojoj tvrtki.
Pismo završava ovako…
„Dakle, ponosni smo na pozitivno ozračje koje vlada u školi, ponosni smo na naše učenike, ponosni što nam se još dugo poslije završetka škole javljaju i radosno nam govore o svojim uspjesima u životu. Nastavnici i zaposlenici se druže, odnos s ravnateljicom je vrlo korektan i možemo zaključiti kako je ova škola ugodno mjesto za rad.“
Nitko nije tjerao šesnaestero zaposlenika zagrebačke Strojarske tehničke škole Frana Bošnjakovića da se obraćaju javnosti povodom sramotne epizode u kojoj su sudjelovali učenik njihove škole i njihov kolega profesor.
Mogli su i dalje šutjeti kao dosad.
I bolje bi bilo da jesu.
Jer, kad su već odlučili javiti se, jedina reakcija dostojna njihovog obrazovanja, profesionalnog statusa i društvene odgovornosti bila bi da su konkretno iznijeli što misle o onome što se u njihovoj školi dogodilo.
I to, prema raznim svjedočenjima, ne prvi put.
Samo se ovoga puta ‘otelo kontroli’.
Pa je postalo, što bi se danas reklo, viralno.
Naravno, bilo bi logično, kad se već javljaju, i da objasne što će činiti da do sličnog incidenta više nikada ne dođe.
No, onaj tko ih je učio kako organizirati kontrolu štete loše ih je naučio.
Ako ih je itko i učio.
Štetu ne možeš kontrolirati trolanjem i izbjegavanjem spominjanja onoga zbog čega je šteta nastala.
Neefikasno je.
Uostalom, nije valjda zadatak nastavnika da uče djecu kako se praviti blesav kad nešto ‘zabrljaš’.
A zaposlenici te škole baš su ‘zabrljali’.
Na čelu s ravnateljicom kojoj se ‘uvlače’ objavljenim ‘otvorenim pismom’ kao da su učili od HDZ-ovih ‘uvlakačkih’ perjanica kad po zadatku veličaju Andreja Plenkovića.
Tri majmuna iz poslovice, koji pokrivaju rukama oči, uši i usta, ispali su mudriji
A i po svemu drugom očito je da je ‘mala obitelj’ navedene škole baš po mjeri današnje Hrvatske.
‘Obitelj’ u kojoj svatko brine samo o sebi.
Sve neugodno se ‘gura pod tepih’.
A kad sve ode kvragu prave se da oni nemaju ništa s tim.
Jer uvijek su im krivi su drugi.
Priznaju li uopće da se išta desilo.
Ako je točno da je profesor koji je sudjelovao u sukobu nedostojnom škole alkoholičar – zbog čega se „mala obitelj’ pobrinula da mu se pomogne?
Dalje od nastave.
Ako je točno da je tog profesora učenik s kojim se na kraju potukao opetovano vrijeđao kako je moguće da je to u „maloj obitelji“ prošlo nezapaženo.
Pa je klipanu time ‘namignuto’ da može i dalje divljati.
Ako je primijećeno da profesor ima problema s ponašanjem i(li) kontrolom nastave, pio ili ne pio, trebao je biti na bolovanju.
Pogotovo ako mu je u kratkom vremenu umrlo nekoliko bliskih osoba, uključujući suprugu.
Zar je moguće da u „maloj obitelji“ nitko ništa nije vidio?
Ili da nitko nije razumio ono što vidi?
Niti nastavnici i ostali zaposlenici koji se, prema tvrdnji iz pisma „druže“.
Niti učenici na koje su zaposlenici „ponosni“.
Teško je reći što je sramotnije.
Praviti se da se ništa ne događa.
I šutjeti.
Ili se oglasiti.
Tvrdeći da se ništa ne događa.
Šesnaest zaposlenika Strojarske tehničke škole iz Zagreba podsjećaju me na poslovici o tri majmuna.
Prvom, koji pokriva svoje oči i zato ne vidi ništa zlo.
Drugom, koji pokriva svoje uši i zato ne čuje zlo.
I trećem, koji pokriva svoja usta pa ne govori ništa zlo.
U ovoj priči potpisnici ‘otvorenog pisma’ jednaki su oportunisti.
Samo su ispali daleko manje mudri od majmuna.
Jer kad su progovorili pokazalo se da bi bilo mnogo bolje da nisu.
Komentari