Vojsku imamo da nas brani od ‘vanjskog’ neprijatelja a policiju da nas brani od ‘unutarnjeg’. Svo privatno oružje trebalo bi postati ilegalno a kazne za nošenje takvog oružja drastične. Prije nego što bude upotrijebljeno. Zamijenimo doktrinu naoružanog naroda doktrinom – razoružanog naroda.
“Napravit ću isto što i Kosta i neću za to odgovarati”.
Napisala je to 14-godišnja djevojčica iz jednog mjesta u Hrvatskoj.
Ovo je samo jedna od poruka koje po društvenim mrežama ostavljaju klinci.
Uz razne varijacije iste strahote.
Crtanja mrtvih tijela.
Slanja fotografija metaka.
Malci.
Tehnički jedva tinejdžeri.
Svakodnevno u medijima saznajemo za slične slučajeve.
To se djeca u Hrvatskoj referiraju na pokolj u beogradskoj osnovnoj školi.
Masovno ubojstvo čije su ciljane žrtve bila djeca.
Koju je pobilo dijete.
Očevim pištoljem.
U nasilnoj okolini koju su stvorili stariji.
Ima takvih slučajeva i više nego što dopre do šire javnosti.
Policija dio toga ne otkriva medijima.
Zbog lakše istrage i čuvanja identiteta djece koja reagiraju na tako šokantan način.
Djevojčica s početka priče vjerojatno nikada nije u rukama imala oružje.
Pa ga, kad bi do njega došla, možda niti ne bi znala niti koristiti.
Vjerojatno.
Možda.
Ali nije u tome poanta.
Već je u tome da je tolikoj djeci to što je učinio njihov beogradski vršnjak – super.
Kul.
Vrh.
Tko ne čini ništa da spriječi mogućnost pokolja – opasan je šarlatan
Samo onaj tko ništa ne razumije nije mogao očekivati da će se tako nešto desiti.
Da će se ‘valovi’ beogradske tragedije ‘preliti’ k nama.
Zasad bez krvavog epiloga.
Zasad.
Svatko kome je zadatak da se bavi mentalnim zdravljem i sigurnošću djece u Hrvatskoj a čekao je ne radeći ništa – opasan je šarlatan.
Trebali smo hitno organizirati psihološke tretmane naše djece čim se beogradski masakr desio.
I roditelja.
Kad smo već tradicionalno nesposobni organizirati učinkovitu preventivu.
Najgluplje što državni aparat može napraviti u takvim situacijama jest – ignorirati.
To me podsjetilo na situaciju od prije dvadesetak godina.
Televizijsku raspravu o trgovini ženama.
Kad je predstavnica jedne državne institucije ‘u kameru’ izjavila da Hrvatice ne mogu postati žrtve trgovaca ljudima.
Jer su pametne.
Tako ’pametna’ vlast, tko god je predstavljao, mnogo onoga zbog čega postoji – nije u stanju učiniti.
Naprimjer, bez obzira tko ju predstavljao, vlast nikako da pokupi oružje koje jednako ‘pametni’ građani skrivaju po kućama, šupama i podrumima.
Gotovo 30 godina nakon rata može se još uvijek bez kazne predati ilegalno oružje.
Pa tko je predao – predao je.
A tko nije – nikom ništa.
U državi koja kao da je ‘iskrojena’ za takve.
Koja kažnjava bakice jer bez ‘papirologije’ prodaju sir na placu.
Ili mulce zatečene u s dva džointa u džepu.
Tko nema ‘pucu’ uzalud se ovdje rodio?
A ozbiljnim lopinama, muljatorima i prevarantima prečesto ‘progleda kroz prste’.
Kad ih se i dočepa rado im ‘odreže’ zamjensku kaznu.
Pa ‘gole krumpir’ manje dana nego što bi mjeseci trebali odležati u zatvoru.
A ako prijete usred Zagreba plinskim bocama (p)ostaju ugledni građani.
Jer tko nema kakvu ‘pucu’ kao da se ovdje uzalud rodio.
Što kažete na to da se konačno počnemo ponašati odgovorno?
Evo nam prilike, koliko god tužan bio povod.
Čini se kao da u nas drugačije i ne ide.
Imamo vojsku i policiju.
Vojska nas treba braniti od ‘vanjskog’ neprijatelja.
Policija od ‘unutarnjeg’.
Kako je već red, način i običaj.
Nitko osim njih ne treba imati oružje.
A i oni – samo kad su na poslu.
I bez ‘muljanja’.
A ne da naprimjer policajac automatski dobije dozvolu za nošenje privatnog oružja.
Jer već ima onu za službeno.
I kad mu, zbog suspenzije, oduzmu službeni pištolj – za privatni ga nitko ne pita.
Pa tim pištoljem biva ubijen čovjek.
Kao nedavno u zagrebačkom klubu.
Tko nema čine pucati – ne puca
Trebalo bi dozvoliti da na streljanama građani mogu pucati jedino iz oružja koje pripada streljani.
Strogo ograničenog broja i evidentirano.
I zabranjeno ga je od tamo iznositi.
Ako neki baš moraju pucati jer im je to vrlo zabavno.
Lovci bi trebali imati dozvolu za pucanje u životinje samo u slučajevima neposredne opasnosti.
Ili kad je službeno odlučeno da neke životinje treba ubiti zbog ‘većeg dobra’.
Recimo, zbog zaustavljanja širenja neke zarazne bolesti.
Svo drugo oružje trebalo bi biti nezakonito.
A one koje se uhvati s oružjem trebalo bi drastično kažnjavati.
Prije nego što ga upotrijebe.
Doktrinu bezrazložno naoružanog naroda zamijenimo doktrinom – s razlogom razoružanog naroda.
Učinimo bar toliko za našu djecu.
Komentari