Pretpostavlja li Stjepan Sučić da ga je takvim životopisom prošlost kvalificirala za vječnu nedodirljivost? Vjeruje li da on ne mora što drugi moraju? I da smije što drugi ne smiju? Očekuje li da će ono što je učinio ionako brzo biti zaboravljeno? To možemo samo pretpostavljati, ne možemo znati. Odgovore na takva pitanja nitko ne daje u obrazloženju prisilne ostavke pa zbog čega bi to učinio Sučić.

Stjepan Sučić dao je ostavku na mjesto državnog tajnika u Ministarstvu hrvatskih branitelja Republike Hrvatske zbog kako je u ostavci objasnio ”svog neprimjerenog ponašanja u Vukovaru”. Ono što se moglo zaključiti iz kombinacije šture službene policijske informacije i medijskih neslužbenih izvora svi već znaju napamet.

Uglavnom, svodi se na činjenicu da je Sučić zatečen u vukovarskom kafiću u noći od petka na subotu, pola sata nakon što je počela važiti zabrana rada kafića uz prijetnju kažnjavanja, da je bio pijan te je vrijeđao policajce i bio nasilan nakon što je priveden. Detaljniji opis njegovog “neprimjerenog ponašanja” te noći uglavnom nije za osobe ispod… jednostavno, nije za osobe.

Je li sad već bivšem državnom tajniku u Ministarstvu hrvatskih branitelja trebalo dva dana od “neprimjerenog ponašanja” do davanja ostavke zbog toga što su njemu nadređeni vijećali što će i kako će? Zbog toga što su ga morali nagovarati na ostavku da ga ne bi morali smjenjivati? Jer se tek tada otrijeznio dovoljno da sam shvati “koliko je sati”? Svejedno je.

No nikako nije svejedno što će se događati nakon njegove farsične ostavke uz koju je, nakon isprike zbog “neprimjerenog ponašanja” birokratski hladno nabrojao zasluge Uprave za zatočene i nestale na čijem je čelu bio.

“Vjerujem kako smo u proteklom razdoblju napravili značajne iskorake i uspostavili sustavan pristup koji ne ovisi o pojedincu, čime se obiteljima koje još uvijek traže svoje najmilije osigurava povjerenje da će Ministarstvo hrvatskih branitelja nastaviti sustavno i predano raditi u procesu rješavanja sudbina njihovih nestalih članova.” – napisao je Sučić.

I nije to sve. Sučić je u obraćanju medijima povodom ostavke napisao i ovo: “Budući da sam vodio proces traženja osoba nestalih u Domovinskom ratu te žrtava II. svjetskog rata i poraća, sve svoje stručno i profesionalno znanje i iskustvo stavljam na raspolaganje Ministarstvu hrvatskih branitelja u slučaju potrebe.”

Nasilje, primitivizam i glupost su u redu – ako su “naši”?

Nije ostavka godišnji izvještaj prepun birokratskih fraza pa sve da je u traženju ljudi nestalih i stradalih u ratovima i poraću Sučić bio tako efikasan kao u pronalasku “četnika” među policajcima koji su ga priveli. To je, naime, ako ima još ikoga a da ne zna, jedan od 18+ detalja “pijane noći 2020.”

Za razliku od Krležine “Pijane noći 1918.” ova aktualna nije se zbila u Zagrebu nego u Vukovaru a ima i dramaturških odstupanja te su uloge malo drugačije podijeljene i u Vukovaru je bilo manje statista. Istovjetno je jedino to da su se obje “pijane noći” dogodile u studenome. No, možda Stjepan Sučić nešto i nauči iz Krležine proze sad kad će imati više vremena za čitanje.

U svakom slučaju Stjepana Sučića državne institucije koje plaćaju hrvatski građani ne bi nikad više smjele angažirati ni za što a pogotovo ne za poslove koji pretpostavljaju puno povjerenje, empatiju i diplomatski “štih”. Uostalom “neprimjerenim ponašanjem” Sučić je pokazao da, između ostaloga, ne poštuje niti državne institucije.

Vukovarac Stjepan Sučić je magistar znanosti, umirovljen je u činu brigadira HV, završio je “najviše vojne škola” kako piše u njegovom životopisu. Tu se navodi i da je bio “dragovoljac je Domovinskog rata u kojem je dva puta bio ranjen” te “sudionik obrane Vukovara od prvog dana organiziranja obrane” s nizom prizanja i odlikovanja.

Pretpostavlja li Stjepan Sučić da ga je takvim životopisom prošlost kvalificirala za vječnu nedodirljivost? Vjeruje li da on ne mora što drugi moraju? I da smije što drugi ne smiju? Očekuje li da će ono što je učinio ionako brzo biti zaboravljeno? To možemo samo pretpostavljati, ne možemo znati. Odgovore na takva pitanja nitko ne daje u obrazloženju prisilne ostavke pa zbog čega bi to učinio Sučić.

Ali silno me zanima odgovor na još jedno pitanje koje je logičan nastavak prethodnih pitanja na koja nikada nećemo dobiti odgovor, izuzev ako smatramo da su ta pitanja retorička.

Za što se zapravo borio Stjepan Sučić? I protiv čega? Protiv nasilja, primitivizma i gluposti očito nije. Ali možda on ima pravo. Možda su zapravo nasilje, primitivizam i glupost sasvim u redu – ako su “naši”.