Današnji datum, 10. travnja, za podsjetnik onima koji su možda zaboravili, nije samo datum koji “pada” dva dana prije ovogodišnjeg “katoličkog” Uskrsa. To je i dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske.

Danas je 10. travnja. Da, to je onaj dan za koji je prije otprilike mjesec dana splitski gradski vijećnik Martin Pauk najavio da će organizirati bacanje čvaraka i slanine na državnu granicu sa Srbijom jer… “zatvaranje granica za nasilne afro-azijske migrante je ključ u obrani autohtonog bijelog i kršćanskog naroda. Budućnost Europe i opstanak našeg naroda i djece je ono što moramo osigurati u ovim ključnim vremenima.”

Kad su ga novinari upitali zbog čega je to učinio Pauk je “objasnio” da hrvatska vlast “ne pokazuje dovoljnu ozbiljnost niti pripremljenost povodom nadolazeće migrantske invazije iz Turske, vrijeme je da barem humorom pokažemo spremnost na zaštitu svih naših građana.” Tome je dodao kako je najavljeni “performans” poruka da “moramo osigurati budućnost Europe te naše djece i naroda.”

U međuvremenu pandemija korona virusa zaustavila je migrantski val posvuda pa tako ne znamo da li bi se vijećnik Pauk do danas predomislio pa se iz svog bedastog “humor alibija” vratio prvotnoj ideji o bacanju čvaraka. Iskreno, mislim da je Martin Pauk od onih koji nemaju “muda” napraviti ono što ih najviše “rajca” u njihovim “mokrim” snovima. Ali time njegov postupak nije ništa manje odvratan.

Javno se hvaliti smislom za “humor” koji uključuje bacanje čvaraka na muslimane (ili bar one za koje misliš da to jesu) već je dovoljno gnusna ideja, ali samo vrlo bolestan um može smisliti da bi takav čin trebalo organizirati pred Uskrs istovremeno tvrdeći kako bi to napravio braneći kršćanstvo. Točnije Pauk bi da od “nasilnih afro-azijskih migranata obrani “autohtoni bijeli i kršćanski narod.”

Gađanje nebijelih nekršćana čvarcima

Već smo naučili da od onih koji se najčešće i najglasnije tuku u svoja “kršćanska” prsa ne možemo očekivati da išta znaju o temeljnim vrednotama koje kršćanstvo zagovara. Naučili smo i da su takvi “humoristi” zapravo nacionalisti, šovinisti i rasisti…a i fašizam im nije stran. A to nas vodi ka hm…recimo zgodnoj koincidenciji. Današnji datum, 10. travnja, za podsjetnik onima koji su možda zaboravili, nije samo datum koji “pada” dva dana prije ovogodišnjeg “katoličkog” Uskrsa te datum koji je vijećnik-humorist Martin Pauk zamislio kao najbolji za gađanje muslimanskih migranata čvarcima. To je i dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske.

I danas će se u nekim crkvama služiti mise za Antu Pavelića (to niti koronavirus neće spriječiti), ali još mnogo više bit će onih kojima će na današnji datum uvijek “srce zaigrati” podalje od mjesta gdje bi se mogli izložiti pogledima, čak i bez restrikcija zbog virusa. Naprimjer…doma. Hoće li takvi na Uskrs bar na trenutak pomisliti i na one ljude koji koji su izbjegli ili prognani a koji su zaustavljeni na putu ka onome čemu se nadaju kao boljem životu? Na ljude koji u uvjetima nezamislivo lošijima nego bilo tko od nas, strahuju da i njih, uz sve ostale nevolje, ne sustigne i opaki virus? Mislim…osim što će se naslađivati mišlju kako bi baš bilo “cool” gađati čvarcima te nebijele nekršćane koji će zagaditi sve oko sebe kad dođu ovamo. Ako ih nekim sretnim slučajem sve ne “pokosi” koronavirus.

Mnoge zemlje članice EU (da ne idemo dalje) imaju mnoštvo naturaliziranih državljana koji su sudjelovali u razvoju tamošnjih društava na razne načine, čineći ta društva boljima a države bogatijima. I danas je tamo naprimer na desetine i stotine tisuća liječnika i drugih zdravstvenih radnika koji se bore protiv korona virusa. Dio njih je dospio tamo bježeći ili protjeran s ratnih područja uključujući i ona u Hrvatskoj.

Niti oprostiti niti zaboraviti

Podsjetilo me to na događaj od prije nekoliko godina. U sklopu Press film festivala u Hrvatskoj Kostajnici održan je tada okrugli stol o žrtvama rata, progranicima i izbjeglicama na kojem su sudjelovali novinari koji su izvještavali o tim ljudima u raznim ratovima. Jedan od tih kolega bio je fotoreporter Hrvoje Polan. On je demonstrativno napustio dvoranu nakon što je tadašnja EU parlamentarka Marijana Petir, u nečemu što je trebao biti pozdravni govor, iznijela navlas iste teze o muslimanskim izbjeglicama kao i nekoliko godina kasnije Martin Pauk. Uzgred, u političkoj karijeri gospođa Petir može se pohvaliti i članstvom u Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora. Ova teologinja, između ostalog, bila je i voditeljica Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve Sisačke biskupije.

Petir jedino nije spominjala bacanje čvaraka jer očito nije sklona “humoru”, ali Polanova izložba fotografija ratnih žrtava, izbjeglica i prognanika koji nisu niti bijeli niti kršćani, već je slijedećeg dana bez objašnjenja – zatvorena. Ja joj to neću nikada zaboraviti, ali ni oprostiti.

Marijana Petir nije više EU parlamentarka, Goran Pauk je i dalje splitski vijećnik, Hrvoje Polan je umro. Ovaj tekst posvećujem svim izbjeglima i progranima te onima koji im pomažu na bilo koji način, makar i “samo” bilježeći njihove muke. Svima koji nemaju dom želim da ga pronađu, gdje god on bio. A onima koji su “za Dom spremni”, bilo javno ili tajno, s “humorom” ili bez njega, poručujem nekršćanski, ali jedinim jezikom koji razumiju… Ako vam ovdje nije dobro slobodno otiđite. Nitko vas ne drži.