Pokojni Milan Bandić ostavio je Tomislavu Tomaševiću teret s kojim se niti slučajno nije lako nositi. Bio je ‘vlasnik’ spektakularne seljačke lukavosti i rekordno brzog uma ‘kalibriranog’ na maksimalnu osobnu političku i svaku drugu korist. Ta ga njegova sposobnost nikako ne čini manje nepoštenim. Naprotiv, ‘debelo’ ju je zloupotrebljavao. Ali niti Tomaševićevo pretpostavljeno poštenje ne čini ga dovoljno dobrim gradonačelnikom – samo po sebi. Moraš biti ozbiljno potkapacitiran za tako ozbiljan posao kao što je funkcija na čelu grada koji je po svemu više od četvrtine države da ti se desi ovakav gaf kakav se upravo desio (i još se dešava) zagrebačkom gradonačelniku.

Kako god završila priča s (ne)otkazima radnicima zagrebačke Gradske čistoće jedno je sigurno.

Gradonačelnik Tomašević hitno treba otpustiti onoga tko je plaćen savjetovati ga kako komunicirati s javnošću.

Tako bi konačno učinio uslugu samome sebi a gradski proračun bi poštedio nepotrebnog troška.

Čak i ako njegovo javno komuniciranje ovisi o nekome tko ga savjetuje besplatno – treba se takvog savjetnika riješiti.

Štoviše, ne bi bio loše potrošen novac kad bi takvog savjetnika platio iz proračuna samo da taj ili ta – zašuti.

Kao što su onomad neke plaćali da ne pjevaju na određenim predizbornim skupovima.

To da Tomašević (&ekipa) ima(ju) ozbiljnih problema s javnim komuniciranjem u vezi upravljanja Zagrebom nije istina nikakva novost.

Situacije poput ove s radnicima Čistoće samo to činjenicu s vremena na vrijeme dodatno ‘podcrtaju’.

Tomaševićev problem naravno ne počinje s nepromišljenim javnim istupima.

Oni su tek rezultat činjenice da je nepromišljenost konstantna njegovog gradonačelničkog mandata.

Jest da mu je pokojni Milan Bandić ostavio teret s kojim se niti slučajno nije lako nositi.

Ali nitko Tomislava Tomaševića nije puškom tjerao da postane ‘kalif’ umjesto ‘kalifa’.

Može i demokrat umjesto autokrata ako mislite da je tako točnije.

Ali isto mu se piše.

Tako je radio Milan Bandić

U danima kad je bilo jasno da će Tomašević postati novi zagrebački gradonačelnik, ali nije još bio službeno izabran, na ovom mjestu sam pokušao objasniti što Tomaševića i njegove čeka kad zasjedne u Bandićevu fotelju.

Poanta je bila u naslovu te kolumne koji je glasio: Može li Možemo zaista ono što misli da može?

Tu je naime bio početak problema.

A kad sam već spomenuo Milana Bandića, kao uvod u objašnjenje zbog čega uopće sve ovo pišem, prepričat ću ukratko epizodu s tim gradonačelničkim rekorderom.

Jednu od nekoliko zanimljivih koje sam s njim doživio kad je on bio gradonačelnik Zagreba a ja predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.

Bio je ‘vlasnik’ spektakularne seljačke lukavosti i rekordno brzog uma ‘kalibriranog’ na maksimalnu osobnu političku i svaku drugu korist.

Na tradicionalni božićno-novogodišnji prijem za novinare uz mene kao predsjednika HND-a pozvana je taj put i predsjednica novoosnovane udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP) Katja Kušec.

Iako je HNiP zapravo Karamarkovo parapolitičko čedo utemeljeno sa zadatkom da glumi ‘desničarsku’ profesionalnu udrugu sa zadatkom da HND u javnosti ‘oblati’ kao političkog slugana ‘ljevice’.

Lukavac Bandić u sekundi je shvatio kakav bi potencijal za njega predstavljao uspjeh da čelnike tih dviju udruga, obiju nominalno novinarskih, dovede na isti događaj dajući im jednak značaj.

Ali kako je uvijek mislio nekoliko poteza unaprijed i vrebao svaku prigodu da iskoristi priliku – nije on tu stao.

Neposredno pred spomenuti prijem za novinare nesretnim slučajem na poslu poginuo je jedan radnik Gradske čistoće.

Bandić je odlučio da na prijemu za novinare neće taj put biti uobičajene ‘zakuske’ u vidu neumjerenih količina hrane.

Sam, bez da je išta pitao, objavio je da su se “novinari odrekli zakuske” te će iznos koji bi bio potrošen na hranu biti predan obitelji poginulog radnika.

A tu pomoć će, sad već valjda pogađate, gradonačelnik osobno predati mnogobrojnoj obitelji u njihovom domu u Kozari boku.

U pratnji čelnika dviju ‘posvađanih’ organizacija čiji članovi imaju javni utjecaj te bulumente novinara koji će o tome izvjestiti.

Netko je fakat ‘sišao s pameti’

Naravno da nisam pristao biti Bandićeva ‘korisna budala’.

Na telefonski poziv iz njegovog kabineta odgovorio sam elektroničkom poštom.

Zahvalivši se na pozivu zamolio sam gradonačelnika da prenese moju sućut obitelji stradalog radnika.

Otklonio sam poziv podsjećajući da se novca o kojem je riječ HND nije odrekao jer naš nije niti bio – već iz gradskog proračuna.

Nije Bandiću baš uvijek i sa svima prolazilo ono što je naumio.

Ali uglavnom jest.

Ta ga njegova sposobnost nikako ne čini manje nepoštenim.

Naprotiv, ‘debelo’ ju je zloupotrebljavao.

Ali niti Tomaševićevo pretpostavljeno poštenje ne čini ga dovoljno dobrim gradonačelnikom – samo po sebi.

Moraš biti ozbiljno potkapacitiran za tako ozbiljan posao kao što je funkcija na čelu grada koji je po svemu više od četvrtine države da ti se desi ovakav gaf kakav se upravo desio (i još se dešava) zagrebačkom gradonačelniku.

Jer o tome je riječ bez obzira na to tko je ispod njega ‘u zapovjednom lancu’ formalno donio koju odluku.

Otpustiti sakupljače smeća jer ih je jedna građanka snimila kako jednom ubacuju u isti kamion vreće s različitim vrstama otpada?!

I ne shvatiti koliko je to glupo i kontraproduktivno.

Za tako nešto fakat moraš ‘sići s pameti’.

Sasvim je nevažno što se nakon suočavanja s veličinom te budalaštine pokušalo kontrolirati štetu suspendiranjem otkaza.

Vreća sa smećem je, da prostite na izrazu, poderana a smeće se nepovratno rasulo.

I baš gadno smrdi.

Ne bi to više ni Bekim Fehmiu sakupio.

Kao što nije niti perje.

Toliko ‘sljepilo’ zaista je zabrinjavajuće.

Stoga, nema mjesta čuđenju ničemu od onoga što je uslijedilo.

Uključujući štrajk ‘smetlara’.

Sve uz ispadanje hrpe ‘kostiju iz ormara’.

Koje su za Banderasova ‘vakta’ stajale tamo kamo ih je Miki posložio.

Od ovoga kako su se ‘uvalili’ Tomašević i njegovi ne bi ih gadnije ‘usosio’ niti sam Bandić kad bi nekim čudom mogao.