Kada nadbiskup Puljić odluči u sarajevskoj katedrali održati i misu za jasenovačke žrtve otići ću tamo i pružit ću mu ruku. Do tada od mene zaslužuje jedino prezir.

Činom komemoracije odajemo počast netom preminuloj osobi ili više njih te se prisjećamo jedne ili više ranije preminulih osoba, odnosno događaja koji ih povezuje.

Misa za ubijene na Bleiburgu koja bi ove subote (16. svibnja) prema najavi nadbiskupa i mitropolita vrhbosanskog Vinka Puljića trebala biti održana u sarajevskoj prvostolnici, katedrali Presvetog Srca Isusova, “na prvu” ispunjava uvjete za komemoraciju postavljene općim objašnjenjem toga pojma.

No, postoji u tome ipak jedan problem. Taj problem nije beznačajan; zapravo je ključan i najbolja je potvrda u prilog tvrdnji kako se ta misa ne bi trebala dogoditi.

Privatno komemoriranje, dakle prisjećanje i(li) odavanje počasti jednoj ili više osoba u organizaciji obitelji, prijatelja, stranačkih kolega, suboraca…u potpunosti ovisi o želji onih koji komemoraciju organiziraju.

Međutim, čak i u takvim slučajevima, ukoliko je komemoracija javna, nedopustivo je znakovlje ili ponašanje koje je kažnjivo.

Krajnje ću pojednostaviti za potrebe ovog teksta. Ako se u svojoj kući prisjećate djeda koji je umro na današnji dan 1945. godine ili to činite odlaskom na njegov grob ili paljenjem svijeće u crkvi – to je vaše pravo i nevažno je da li je vaš djed bio ustaša ili partizan.

Nevažno je čak i da li bi ga se prisjećali i palili za njega svijeću da je u ratu bio na onoj drugoj strani. To je vaša stvar. I onih koji će vam se u tome komemorativnom činu pridružiti – pod uvjetom da niti vi niti oni ne radite pritom ništa protuzakonito.

Saborsko pokroviteljstvo “derneka” u Bleiburgu je protuustavno

No ukoliko javnu komemoraciju organizira ili podupire neka nevladina organizacija ili državna institucija ne samo da bi se morala pobrinuti kako na tom skupu ne bi bilo protuzakonitog ponašanja (naprimjer majica s natpisom “Za dom spremni”) već bi organizatori trebali voditi računa o ustavnim okvirima države u kojoj žive.

S obzirom na to da je jedna od temeljnih vrijednosti Ustava Republike Hrvatske antifašizam svaka javna komemoracija posvećena fašistima, njihovim suradnicima i podržavateljima koju bi organizirala ili na bilo koji način pomagala nevladina organizacija ili državna institucija bila bi protuustavan čin.

Kao što je protuustavan čin pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu (ne zbog žrtava nego zbog onoga što se na tim komemoracijama događalo). No ta je protuustavna aktivnost trajala sve dok austrijske vlasti komemoraciju nisu zabranile jer je ličila na proustaški “dernek” a ne na sjećanje na mrtve.

Saborskog pokroviteljstva bleiburškog “derneka” vjerojatno bi se, da su žive, stidjele i mnoge od civilnih žrtava koje su se u zbjegu ka Bleiburgu našle ne zbog toga što su bili ustaše – neki od njih vrlo moguće nisu bili niti pristalice ustaškog režima – nego zbog toga što su se bojali odmazde ratnih pobjednika ako ih zateknu tamo gdje su, pod ustaškom vlašću, živjeli prethodne četiri godine.

Pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad skupom u Bleiburgu (gdje se nisu komemorirali ubijeni nego se naricalo za ustaškom državom) uz to je i grozno licemjeran čin jer isti taj Hrvatski sabor nije niti na koji (drugi) način obilježio dan kapitulacije Njemačke kojom je završen Drugi svjetski rat i Hrvatska se definitivno svrstala na stranu antifašista pobjednika.

Svaku žrtvu treba žaliti, pa tako i one koje su ubijeni na bleiburškom polju a i nakon toga. Svatko ima pravo oplakivati svoje mrtve i sjećati ih se. Treba se zalagati da svaki zločin bude kažnjen – bez obzira na to kada i nad kim je počinjen te tko ga je počinio. U Drugom svjetskim ratu i kasnije – sve do danas. A i sutra.

Važi za Hrvate, žrtve partizana ’45, ali ne važi za srpske žrtve ’95.

No svatko tko se 1945. godine prisjeća tako da slavi fašističku vlast u Hrvatskoj umjesto antifašističke pobjede protiv takve vlasti – moralna je nakaza, bez obzira na to kakav si je alibi za to smislio.

To naravno važi i za svećenike – “operativne časnike na terenu” – te njihove “generale” – poglavare vjerskih zajednica. Stoga će misa za bleiburške žrtve u sarajevskoj katedrali, bude li zaista održana, biti samo još jedno svjedočenje o opasnom licemjerju dijela svećenika, visoko u hijerarhiji Katoličke crkve, koji su izdali kršćanski nauk kako bi odavali počast ustaškom režimu.

Ako netko misli da tvrdeći ovo nisam pošten prema civilnom žrtvama stradalima na Beliburgu neću ga podsjećati na ono što se događalo u Drugom svjetskom ratu. Dovoljno je sjetiti se Domovinskog rata i toga kako su opravdavani zločini počinjeni nad srpskim civilima koji su zbjegu (pomiješani s vojnicima) napuštali područje na kojima su živjeli nakon što su ih oslobodile hrvatske snage.

U najvećem dijelu hrvatske javnosti bili su predmet sprdnje; govorilo se i pisalo da su isti kao “četnici”, da ih nije šteta i da tko im je kriv što su ostali “na drugoj strani”. Kako sad to?

Kad su partizani 1945. nakon oslobađenja Hrvatske od fašističke vlasti ubili civile u zbjegu pomiješane sa neprijateljskim vojnicima – to je dokaz da su partizani zločinci. Štoviše dokaz da su partizani zločinci je već i ubojstvo pripadnika poražene vojske.

Kad je Hrvatska vojska 1995. nakon oslobođenja Hrvatske od pokušaja da joj se oduzme državnost počinila zločin nad srpskim civilima u zbjegu, pomiješanima s vojnicima – nitko nije doveo u pitanje to da su hrvatski vojnici heroji a ne zločinci.

Ako će me netko (makar u sebi) upitati nije li ovaj tekst nepošten prema Katoličkoj crkvi, opravdavajući to tvrdnjom kako je u duhu Crkvenoga poslanja između ostaloga da se u molitvi vjernici ne odreknu niti jedne duše – sam si je odgovorio.

Ako netko misli da je ovaj tekst nepravedan prema nadbiskupu Puljiću molim dotičnog pravednika da mi javi kad taj “sluga Božji” odluči održati misu za jasenovačke žrtve. Obećajem da ću doći u Sarajevo pa, ako me kao nevjernika kardinal i ne pusti u katedralu Presvetog Srca Isusova za vrijeme mise, pričekat ću završetak pred vratima a potom ću ga potražiti da mu pružim ruku.

Do tada za njega imam jedino – prezir.