DSV je prije deset godina Željka Rogića jednoglasno imenovalo predsjednikom suda a sada ga je jednoglasno istjeralo s posla kao neradnika koji sramoti hrvatsko pravosuđe. Kakvu-takvu satisfakciju može mu dati jedino Ustavni sud. Iz birokratskih formulacija ne može se dokučiti koju je to štetu Rogić točno napravio, ali se zna da je javno optuživao neke zadarske suce za nepotizam i nerad. I spregu s politikom. Koja utječe i na DSV i Ustavni sud.

Državno sudbeno vijeće (DSV) zadarskog sucu Željka Rogića razriješilo je od dužnosti.

Ili grubljim, ali jasnijim jezikom, izbacilo ga je na ulicu.

Istina, taj sudac još nije definitivno bivši.

Za sada je, da se vratimo birokratskim formulacijama, “privremeno udaljen od dužnosti”.

Ostaje mu i mogućnost ustavne tužbe.

Ali, nismo djeca.

Jasno je kako će to završiti.

Jednako jednoglasno (11:0) istog je suca DSV prije deset godina imenovao predsjednikom Općinskog suda u Zadru.

Istog onog suda sa kojega ga sada tjeraju.

I ne samo sa tog suda nego iz pravosudnog sustava.

Kad je DSV imenovao suca Željka Rogića predsjednikom suda poslalo je poruku da je dotadašnjih dvadeset godina odlično radio svoj posao.

Kao što je odlukom o razrješenju od sudačke dužnosti DSV poslao poruku da se proteklih deset godina sudac Rogić pretvorio u lijenčinu nedostojnu sudačke dužnosti.

Iako je po ocjenama Ministarstva pravosuđa i Vrhovnog suda u tih istih deset godina uspio tri godine zaredom biti najbolji predsjednik nekog suda u Hrvatskoj.

DSV je svoju odluku o nedostojnosti Željka Rogića da i ubuduće bude sudac donio, kako je navedeno u obrazloženju, zbog “neurednog obnašanja sudačke dužnosti, nepostupanja po odluci donesenoj u postupku za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, te nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti”.

Kako je uzoran sudac postao svoja suprotnost?

Tako je čovjek koji je po dolasku na čelo zadarskog suda, između ostaloga, smanjio broj neriješenih predmeta na kraju navodno toliko neuredno obnašao sudačku dužnost, uključujući i nepostupanje po odluci donesenoj u postupku za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, da ne može više uopće biti sudac.

Po mišljenju i odluci DSV-a.

Koju može promijeniti jedino Ustavni sud.

Ne želim braniti (bivšeg) suca Željka Rogića “odokativno” jer su mi, kao i svima koji nemaju uvid u slučaj po službenoj dužnosti, nepoznate pojedinosti.

Uostalom, ljudi se mijenjaju.

Nije nemoguće da je mnogo godina uzoran sudac na kraju postao svoja suprotnost.

Ali nikako nije zanemarivo ono što je javnosti od ranije poznato.

A to je, u najkraćem, da je Rogić više puta ustvrdio kako na zadarskom sudu postoji nepotizam, razne interesne sprege, uklučujući i one političko-kriminalne.

A da…i da ima mnogo nerada.

Zbog toga su ga kolege suci više puta tužili.

Što se tiče tih tužbi trebalo bi, kako se ono kaže, hm…pustiti da institucije rade svoj posao.

Što se tiče činjenice da je Željko Rogić “zviždač”…puj, pike, ne važi.

Kao što sam nedavno najavio na ovom mjestu niti novi Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti ne nudi zaštitu onima koji su odlučili javno progovoriti o nepravilnostima u svojoj radnoj sredini ako se najprije službeno ne požale – unutar svoje radne sredine.

A kad se “zviždač” baš ne da smesti i ima nezgodne dokaze protiv “nedodirljivih” napadne ga se “namještaljkama” i kaznenim prijavama za klevetu.

Kao u slučaju Adrijane Cvrtila.

Ili se u “knjiškom” primjeru sudskog postupka od interesa za javnost – javnost isključi.

Kao u slučaju Maje Đerek.

Rade li institucije zaista svoj posao?

Za potrebu ove priče zamislimo na trenutak da je Željko Rogić od tri puta najboljeg predsjednika suda u Hrvatskoj stvarno postao lijeni lažljivac kojem se ne bi smjelo dopustiti da i dalje sudi.

Pa se onda prisjetimo, također makar na trenutak, svih onih sudskih postupaka koji bez pravog razloga traju godinama a neki i desetljećima.

Prisjetimo se političkih posredovanja pri imenovanju sudaca (uključujući i DSV Ustavni sud).

Prisjetimo se sudskih odluka s obrazloženjima poput onih da je guranje prsta u anus identično rukovanju ili da je olakotna okolnost za šmokljana koji je autom na pješačkom prelazu ubio dvije djevojke to što je iz, da prostite – dobre obitelji.

Sucima uključenima u te i razne druge svinjarije nije se ništa dogodilo a kamoli da su istjerani na ulicu s etiketom neradnika i lažljivaca, stigmatizirani od sudačkih kolega.

Iako sve izgleda jasno da jasnije ne može biti ne bi bilo korektno prejudicirati.

Za konačnu ocjenu pričekajmo da, ah…institucije odrade svoj posao.

Ali kako god završila ova priča to nije priča o sucu Željku Rogiću.

Ovo je priča o tome da pravo nikad neće biti pravda.