“Našli su laku metu u tom trenutku, barem se njima tako činilo. Čovjek je bogat, može ga se opljačkati, a i Srbin je, neće nitko trepnuti.”- rekao je između ostaloga predsjednik Hrvatske Zoran Milanović “objašnjavajući” nam okolnosti likvidacije tri člana obitelji Zec. Nakon što je već “objasnio” da država nema nikakve veze s činjenicom da su u policijskoj odori bili ljudi s predratnim kriminalnim dosjeima jer, pobogu,  ratni su zločin počinili –  u slobodno vrijeme.

Aktualni predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nadaleko je poznat po tome što je spreman “izvaliti” bilo što a kad pokuša izvesti “kontrolu štete” uglavnom dodatno “uprska”.

Pokušavajući objasniti da o likvidaciji obitelji Zec, u raspravi započetoj povodom podsjećanja na tridesetu godišnjicu tog zločina, nije rekao ono što je rekao nego ono što bi rekao da je mislio što priča prije nego je zaustio, opet se silno zapetljao.

Između ostaloga izjavio je kako država s tim zločinom nema ništa.

Država s tim zločinom nema ništa? Pa zbog čega se onda “država” nije žalila na oslobađajuću presudu optuženima za ubojstvo?

I zbog čega, prije svega, nije bilo odvjetnika na prvom policijskom ispitivanju gdje su uhićeni priznali zločin?

Tko ih je ispitivao, optužio i oslobodio i tko se na oslobađajuću presudu nije žalio?

Možda “mali zeleni”?

Ili su to ipak bili nadležni organi Republike Hrvatske?

Ako hrvatska država nije imala ništa s likvidacijom dvanaestogodišnje djevojčice te njene majke i oca kako su onda te “hijene rata” (kako je ljude koji su priznali pa zanijekali zločin nazvao aktualni predsjednik države dodatno ustvrdivši da su neki ode njih i prije rata bili kriminalci) bili u uniformama hrvatske policije?

U kojima su bili i mjesecima ranije – na bojištima a, pokazalo se kasnije, i kad su neki od njih počinili i neka druge kaznena djela.

I zbog čega je onda jednog od njih prvi predsjednik Hrvatske odlikovao za ratne zasluge, drugi pomilovao nakon kazne za drugo kazneno djelo a treći tvrdi da su praktično zločin počinili – u slobodno vrijeme?

Jer kao nitko im nije taj zločin zapovijedio nego su ga počinili sami “na svoju ruku”. A zapovjedna odgovornost koja pretpostavlja i nesprečavanje zločina a ne samo zapovjedanje zločina?

Hrvatska država “nije imala ništa” niti s puštanjem kriminalaca da “brane Hrvatsku”

Hrvatska država koja s tim nema ništa je ista ona koja je iz zatvora puštala kriminalce koji nisu odslužili kaznu da bi “branili Hrvatsku”.

Bit će da tada baš i nije bilo toliko mnogo dragovoljaca koji su se kasnije pojavili u (po)ratnim statistikama.

Ili postoji neki drugi razlog?

Među tim krimosima koje je država pustila prijevremeno iz zatvora da “brane Hrvatsku” bilo je i onih koji su potom počinili zločine u ratu a neki i razna kriminalna djela poslije rata.

Nikada nisu bili vraćeni na odsluženje kazne.

Zoranu Milanoviću ne pada na pamet odgovoriti na ta pitanja.

Očito ima pametnijeg posla.

Naprimjer da se obračunava s 18 udruga civilnog društva koje su mu poslale otvoreno pismo tvrdeći da relativizira genocid u Srebrenici i dodatno viktimizira njegove žrtve, ali i građane cijele regije.

Štoviše, čovjek, predsjednik države, pravnik po struci, koji se sprda sa sudskim odluka onda kad mu nisu po volji i(li) ne odgovaraju njegovom trenutnom dnevno-politikantskom narativu, u svom logorejičnom i isprekidanom “toku misli” zbog toga pisma u kojem njegov postupak kritizira 18 udruga posebno napada jednu – Centar za mirovne studije.

Centar za mirovne studije, kaže Milanović, tražio je reviziju oslobađajućih presuda hrvatskim generalima u Haagu.

Dakle, nije predsjedniku države važno što mu 18 udruga prigovara nediplomatsko ponašanje i relativiziranje pravomoćnih sudskih odluka.

Važno mu je samo da prstom upre u jednu koja je tražila reviziju oslobađajućih presuda hrvatskim generalima u Haagu.

Naravno, jer kvragu, ne možeš se buniti protiv oslobađajućih presuda “našima”.

Jest da možda imaš i argument za to što činiš (ili bar imaš pravo javno reći što misliš), ali ne možeš na “naše”.

Sud je donio pravomoćnu odluku da su nevini – i to je to.

Pljačka je, kaže predsjednik, “krenula nespretno”. Rezultat: troje likvidiranih

Istovremeno do mile volje možeš tvrditi naprimjer da pokolj u Srebrenici nije genocid iako je suprotno u svojim presudama utvrdio isti onaj Sud koji je oslobodio hrvatske generale.

Ali, jebiga, generali oslobođeni u Haagu su “naši” a pobijeni u Srebrenici nisu.

Kao niti obitelj Zec.

Bar u glavama nacionalista i primitivaca bez trunke empatije – emocije koja je jedan od ključnih “sastojaka” živog bića, neophodnog da bi se nekog moglo smatrati čovjekom.

Zbog toga nemaju pojma (ili se prave ludima) oni koji rogobore zbog svakogodišnjeg prigodnog spominjanja tragedije male Aleksandre Zec i njezine obitelji pitajući: “A što je s više od 400 hrvatske djece pobijene u Domovinskom ratu?”

Pita se to i predsjednik Milanović.

Da sam zločest mogao bih takve upitati jesu li sigurni da među tih više od 400 pobijene nesretne djece nije bilo i neko dijete nehrvatske nacionalnosti.

Ali nije problem i neko “njihovo” dijete pribrojati “našim” žrtvama da bi brojka “naših” žtrtava bila veća.

Uostalom tu su jadnu djecu ubili “njihovi” pa tko te sad pita koje je dijete čije.

Trpaj na istu hrpu da “njihov” ogroman zločin bude još veći.

To tko je čiji izvući ćemo kao argument kad nam zatreba da pokažemo kako su “njihovi” ubijali čak i “njihove”.

Jer “naši” kao nisu ubijali “naše”. Božesačuvaj.

E, ali kad “naši” ubiju “njihovo” dijete – to nije isto.

Jer u tom slučaju, kao što se podsjećamo već 30 godina, “Hrvatska nema ništa” čak niti s ubojicama u hrvatskim odorama jer su oni zapravo pljačkali.

I to u slobodno vrijeme, praktično kaže predsjednik Hrvatske dodavši da je “to krenulo nespretno”.

Fakat je krenulo poprilično “nespretno”.

Možda Zoran Milanović ima savjet kako bi čitava stvar bila izvedena “spretnije” samo nas drži u neizvjesnosti do sljedeće izjave.

U svakom slučaju, tako je to bilo izvedeno nespretno da je rezultat tri hladnokrvno likvidirane osobe – uključujući dvanaestogodišnju djevojčicu.

Mislili su, kaže predsjednik, Srbin je pa nitko neće trepnuti

Svaki prigovor podsjećanju na taj zločin (jer kao država s njim nema ništa a i što ćemo sa više od 400 u ratu ubijene hrvatske djece) dodatni je argument da na taj zločin treba podsjećati.

I uopće me ne zanima da li su oni koji prigovaraju besramni ljigavi dvoličnjaci i primitivni nacionalisti ili budale što zaista ništa ne razumiju.

Kako god, nije teško pretpostaviti da će se i ubuduće prisjetiti više od 400 “hrvatske” djece ubijene u Domovinskom ratu samo kad im zatreba “argument” da se protive “pretjeranom” spominjanju ubojstva Aleksandre Zec.

Jer proteklih 30 godina pokazalo je da se ubijene djece sjete jedino tada.

Poručujem im, bez obzira na to čime se bave i što su im po nacionalnosti ćaća i mater, neka si daju malo truda pa prouče koliko je uopće hrvatska država učinila da i ubojice tih više od 400 “hrvatske” djece bude kažnjeno.

Mogli bi se gadno iznenaditi onim što bi saznali.

Upravo zbog toga priča o ubojstvu Aleksandre Zec priča je o hrvatskoj (pravnoj?) državi i njenom odnosu prema najranjivijima.

“Našli su laku metu u tom trenutku, barem se njima tako činilo. Čovjek je bogat, može ga se opljačkati, a i Srbin je, neće nitko trepnuti.”- rekao je između ostaloga predsjednik Hrvatske Zoran Milanović “objašnjavajući” nam okolnosti likvidacije tri člana obitelji Zec.

Ponovimo…

“A i Srbin je, neće nitko trepnuti” reče predsjednik Republike Hrvatske, očito nesposoban razumjeti da je tom rečenicom pokazao koliko hrvatska država itekako “ima veze s tim”.