Novi Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti zbog obveze uvjetovane EU Direktivom bit će bolji od sadašnjeg, ali i dalje će ignorirati anonimne prijave i neće štititi “zviždače” koji odluče o nezakonitostima progovoriti u medijima.

Adrijana Cvrtila, bivša direktorica tvrtke Eko Moslavina požalila se u medijima prošlog tjedna da je protiv nje podignuto čak devet privatnih kaznenih prijava.

Sada joj je novi direktor pripremio otkaz.

On sistematizacijom ukida mjesto na koje je gospođa Cvrtila nakon smjene trebala biti raspoređena prema svom ugovoru o radu.

“Mislim da je to radno mjesto tipično za mjesto uhljeba i smatram da to trgovačkom društvu nije potrebno”, kazao je za RTL Danijel Husnjak kojega je na mjesto direktora umjesto Adrijane Cvrtila postavio kutinski gradonačelnik Zlatko Babić.

Onaj isti Zlatko Babić kojega je, sudeći prema njegovim prijavama, čak šest puta oklevetala tako što je u medijima ukazala na nezakonitosti unutar Eko Moslavine dok je još bila direktorica te gradske tvrtke.

Onaj isti kutinski gradonačelnik koji je završio u istražnom zatvoru zbog sumnje na nezakonita postupanja na koja je javno ukazivala gospođa Cvrtila.

Preostale tri prijave stigle su iz istog društva.

Po jedna od donedavnog predsjednika kutinskog Gradskog vijeća Davora Kljakića, poslana također iz istražnog zatvora te po jedna još i od jednog sadašnjeg i jednog bivšeg kutinskog vijećnika.

Kako će završiti istraga i hoće li Babiću, Kljakiću i još nekolicini iz te priče biti na kraju dokazano nezakonito ponašanje i,  ako hoće, da li baš za ona (ne)djela za koja ih je smijenjena direktorica Eko Moslavine u medijima optužila – niti se smije niti može prejudicirati.

No, ono što ovoj priči daje dodatnu važnost jest da je Adrijana Cvrtila “zviždačica” koju pred optužbama za klevetu niti na koji način ne štiti Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti.

Kolokvijalno – Zakon o zaštiti zviždača.

Niti je štiti sadašnji, prvi Zakon, usvojen prije gotovo tri godine a neće je štititi niti novi Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti koji bi uskoro trebao biti usvojen.

Ured pučkog pravobranitelja dobiva prosječno dvije prijave “zviždača” mjesečno

Novi Zakon je rezultat obaveznog usklađivanja nacionalnih zakonodavstava u zemljama EU s Direktivom (EU) 2019/1937 Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije.

Ta je direktiva donesena još u listopadu 2019., pola godine nakon što je u Hrvatskoj prvi put usvojen Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti.

Još prije donošenje Direktive EU u tekstu Nacionalu sam ukazao na više nedostataka hrvatskog Zakona.

Zanimljivo je da je Direktivom nekoliko njih “ispravljeno”.

Međutim, sve do sada ti su nedostaci ostali u u hrvatskom Zakonu jer je Hrvatska čekala krajnji rok za obavezno usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s Direktivom.

Ne znam da li su i u Ministarstvu pravosuđa shvatili koliko su bile opravdane primjedbe koje su ignorirali.

No, mnogo govori već sama činjenica da se u procesu prilagođavanja Direktivi nije išlo na “popravak” dosadašnjeg Zakona već na izradu novoga, kako bi se u hrvatskom zakonu našlo sve ono na što Direktiva obvezuje.

Nažalost, niti Direktiva EU, unatoč svim zakonodavnim unapređenjima ne osigurava pravnu zaštitu “zviždačima” koji odluče obratiti se medijima a da prije toga ne poštuju procedure prijavljivanja nepravilnosti tzv. povjerljivim osobama unutar tvrtke, institucije ili organizacije na koje se nepravilnosti odnose.

Ili ako nepravilnosti ne prijave nadležnoj državnoj instituciji.

U hrvatskom slučaju to je Ured pučkog pravobranitelja.

Prema Izvješću pučke pravobraniteljice za 2020. godinu Ured je u prvoj čitavoj godini primjene Zakona postupio po 45 prijava, od kojih je 13 preneseno iz 2019.

Izvješće za 2021. godinu još nije objavljeno.

S obzirom na činjenicu da je Eko Moslavina trgovačko društvo čiji je osnivač Grad Kutina po slovu Zakona Adrijana Cvrtila trebala je nepravilnosti u tvrtki u kojoj je bila direktorica najprije prijaviti ”povjerljivoj osobi” – u tvrtki kojoj je bila na čelu.

Međutim, “kvaka” je u tome da je na nepravilnosti u tvrtki Eko Moslavina gospođa Cvrtila javno ukazivala jer ih nije mogla spriječiti iako je bila direktorica.

Iz razloga što su te nepravilnosti, prema njezinim tvrdnjama, činili predstavnici osnivača Eko Moslavine, Grada Kutine – na čelu s gradonačelnikom.

Institucija “povjerljive osobe” u društvu gdje se slabo vjeruje i u državne institucije

Pa je Adrijana Cvrtila zaključila da je jedini način “prijave” nepravilnosti koji ima šanse biti efikasan – da u medijima iznese u čemu je problem.

Zamislite kako je tek onima na dnu “prehrambenog lanca”, radnicima koji bi nepravilnosti trebali prijaviti – onima koji ih čine.

Izravno ili neizravno.

Uzalud je Zakon propisao “povjerljivu osobu” koja bi trebala primati prijave i provjeravati ih.

U zemlji u kojoj nitko nikome ne vjeruje (najčešće s razlogom); u zemlji koja je po percepciji korupcije među najgorima u EU, u zemlji u kojoj  su i oni malobrojni “zviždači” gadno nastradali “povjerljiva osoba” ne može motivirati nikoga da prijavi one koji se nezakonito ponašaju.

Pogotovo što su to u pravilu njima nadređeni.

A uz to se anonimne prijave “ne pikaju”.

Negdje u vrijeme donošenja još uvijek aktualnog Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti Hrvatska se našla i na popisu 11 zemalja EU koje se smatraju najkorumpiranijima.

To je bio povod za uključivanje Hrvatske u međunarodnu inicijativu kojoj je cilj pomoći “zviždačima”, zaposlenicima u privatnim i javnim tvrtkama te državnim institucijama i organizacijama u tih 11 zemalja koji žele anonimno prijaviti slučajeve korupcije i drugih nezakonitosti i nepravilnosti.

Za inicijativu kojom se želio osigurati siguran kanal za anonimne prijave “zviždača” (koji pritom poslodavce ništa ne košta) za razliku od drugih “ciljanih” država u Hrvatskoj nije pokazao baš nitko.

Niti vlasnici privatnih tvrtki niti ministri, župani i gradonačelnici kao niti ravnatelji javnih tvrtki i državnih institucija i organizacija.

Iako je svima višekratno ponuđen besplatan i potpuno siguran kanal za anonimne prijave najveći dio onih kojima je ponuda poslana nije se udostojio niti odgovoriti.

Nažalost i novi hrvatski Zakon o zašiti prijavitelja nepravilnosti će, kao sadašnji,  dosadašnji, štititi samo one koji prijave nepravilnost otkrivajući svoje ime i prezime.

Ali ne niti njih ako “zazvižde” u medijima “preko reda”.

Ignoriranjem anonimnih prijava skrivaju se mnoge nezakonitosti

Predlagači prvog Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti rukovodili su se logikom da bi dopuštanje anonimnih prijava znatno povećalo broj neutemeljenih prijavljivanja a prihvaćajući zakonski prijedlog saborski zastupnici s njima su se bespogovorno složili.

Naravno da njihova logika ima ogromnu “rupu”.

Obaveza otkrivanja svog identiteta potencijalnim “zviždačima”, pogotovo u državama poput Hrvatske, s visokom stopom korupcije i općeg nepovjerenja u institucije sustava, već u začetku značajno smanjuje potencijalni broj utemeljenih prijava.

Ljudi se boje za svoju egzistenciju i ne vjeruju “državi”.

Nažalost, niti prijedlog novog hrvatskog Zakona o zašiti prijavitelja nepravilnosti neće povećati broj onih koji će ne skrivajući identitet “unutrašnjim” prijavljivanjem ukazivati na korupciju, klijentelizam, nepotizam te druge štetne i uglavnom povezane pojave.

A neće niti ubuduće biti ohrabreni niti oni koji odluče prijaviti nepravilnost otkrivajući svoje ime.

Sukladno članku 23. Zakona, tek treća “stepenica” u postupnom prijavljivanju nepravilnosti jest javno razotkrivanje medijima.

Nakon prijave u radnom okruženju pa potom Uredu javnog pravobranitelja.

Tu mogućnost, izričit je Zakon, “prijavitelj nepravilnosti može iznimno koristiti, bez prethodnog prijavljivanja nepravilnosti kod poslodavca ili nadležnog tijela, ako postoji neposredna opasnost za život, zdravlje, sigurnost ili od nastanka štete velikih razmjera ili uništenja dokaza.”

Što ako se “zviždač” obrati medijima i njegove tvrdnje se pokažu točnima, ali u slučaju da “zviždač” bude tužen sud ocijeni kako nije postojala neposredna opasnost za život, zdravlje, sigurnost ili od nastanka štete velikih razmjera ili uništenja dokaza?

“Zviždači” poput Adrijane Cvrtila, koji odluče u medijima razotkriti nezakonitosti i dalje moraju računati na to da će se vjerojatno suočavati s nizom kaznenih prijava za klevetu, pa čak i od ljudi koji su završili u zatvoru upravo zbog onoga za što ih “zviždači” optužuju.

Beskrajno će se povlačiti po sudovima i strepiti kakva će biti konačna odluka.

Bez prave zaštite, kao da nisu ukazali na kriminal

Da li je “zviždač” Vlatko Klarić pobjedio i hoće li time “zviždači” išta dobiti?

Istina, krajem prošle godine pravnik otpušten iz Ustanove za rehabilitaciju hendikepiranih osoba Vlatko Klarić postigao je uvjetnu pobjedu.

Klarić je prije deset godina kao “zviždač” dobio otkaz s mjesta samostalnog referenta nabave u URIHO-u zato što je medijima dostavio dokumente o teškoj zloupotrebi tadašnjeg i sadašnjeg ravnatelja Josipa Držaića.

Izgubio je radni spor a Vrhovni sud mu je odbio reviziju pa je prije pet godina pokrenuo ustavnu tužbu.

Ustavni sud je nedavno ukinuo presudu i vratio na ponovni postupak.

U obrazloženju takve odluke kaže se da su sudovi “propustili ispitati razmjernost mjere otkaza zbog čega nije postignuta pravična ravnoteža između prava URIHO-a na zaštitu ugleda i prava Klarića na slobodu mišljenja” te stoga otkaz ugovora o radu nije bio “nužan u demokratskom društvu radi zaštite poslovnog ugleda i prava”.

Vlatku Klariću ostaje da još jednom prolazi kroz muku u kojoj živi već deset godina.

Koliko će godina trajati agonija Adrijane Cvrtila?

Nikome se ne može onemogućiti da podnese kaznenu prijavu, koliko god ona neutemeljena bila.

A hoće li odluka Ustavnog suda u slučaju “URIHO protiv Vlatka Klarića” pomoći da ubuduće sudovi ne potvrđuju otkaze “zviždačima” tek treba vidjeti.

Kao i to hoće li ova odluka nagnati Ministarstvo pravosuđa da iz prijedloga novog Zakona o zaštiti prijaviteljima nepravilnosti u posljednjem trenutku izbaci restriktivan odnos prema “zviždačima” koji se jave izravno medijima.