Premijer je zapeo ustoličiti Ivana Turudića za šefa državnih tužitelja, bez obzira na to što je ‘iz aviona’ jasno da je takvo rješenje najgrublje političko ‘silovanje’ pravosuđa. Svi sve komentiraju, a sudačka struka, koja bi jedina trebala ‘govoriti’ šutjela je sve dok predsjednik Vrhovnog suda nije učinio ono što je bilo neophodno za očuvanje minimuma vjerodostojnosti hrvatskog pravosuđa. No niti nakon toga premijer ne odustaje od ‘samoubilačke’ misije. 

Andrej Plenković odlučio je ustoličiti Ivana Turudića za šefa DORH-a.

Bilo je to jasno i prije proceduralne predstave.

Koja je uključivala saslušanje četvorice kandidata.

Na nadležnom parlamentarnom odboru.

Bez obzira na to što su svi kandidati ‘preživjeli’ to saslušanje.

Koje je na trenutke bilo poprilično bizarno.

Nakon toga Plenković je pozornosti svekolike javnosti prinio informaciju da je sedmočlani ministarski ad hoc žiri jednoglasno odlučio da je Turudić najbolji kandidat.

Da se svijećom tražilo po cijeloj Hrvatskoj ne bi se našao nitko tko nije unaprijed znao da će Turudić biti pobjednik tog ministarskog žiriranja.

I to jednoglasno.

Plenković Turudića hvali.

Ali i brani.

Ne toliko što mu je stalo do bilo čijeg mišljenja osim vlastitoga.

Pa da Turudića brani uvažavajući drugima makar pravo na različito mišljenje.

S kojim onda polemizira. 

Brani ga iako su primjedbe u javnom prostoru na Turudićeva druženja sa suspektnim osobama dobila karakter teških optužbi.

Plenkovićev politički instinkt ne može to zanemariti.

No, Plenkovićeva uvijek mora biti zadnja.

I kako taj poriv ne može obuzdati tako se opet zapleo u objašnjavanju zbog čega je Ivan Turudić zapravo vrhunski sudac, a privatno pravi ‘dobrica’.

Premijer se uživio u ulogu nedodirljive i svemoguće političke veličine i neskriveno uživa u ulozi policajca-tužitelja-suca-krvnika.

Pa mu je iz te ‘četiri u jedan’ uobrazilje sasvim normalno reći da Ivan Turudić nije napravio ništa loše, nečasno i nespojivo sa sudačkom funkcijom.

A pogotovo s funkcijom glavnog državnog tužitelja.

I to zbog toga što je Plenković pitao Turudića je li bio zločest.

A Turudić mu je odgovorio da, časna riječ, nije.

Stranačka vrhuška se mijenja, ali ‘naš dečko’ ostaje ‘naš dečko’

Dobro, ima Andrej Plenković i jači argument da je Ivan Turudić ‘bingo’ u hrvatskoj političkoj igri na sreću.

Kad je riječ o ‘preslagivanju’ DORH-a.

I to nema veze s kim se Todorić sretao u vrijeme kad to, kao sudac, nije smio.

Niti s time s kim je prijateljevao lažući da ga ne poznaje.

Ma ne…

Sitno je to.

Pa se Plenković na takve stvari osvrće samo zato što njegov osjećaj za pravdu ne može podnijeti da netko blati besprijekornog Turudića.

Andrej Plenković kao vrhunski dokaz da Ivan Turudić nije ‘HDZ-ov čovjek’ oponentima ‘gura po nos’ činjenicu da je Turudić osudio bivšeg HDZ-ovog premijera, svog skoro pa imenjaka, Ivu Sanadera.

Sanadera, koji je, dok je bio premijer, Turudića zvao ‘naš dečko’.

A Vesnu Škare-Ožbolt smjenio s funkcije ministrice pravosuđa jer nije željela imenovati Turudića za predsjednika zagrebačkog Županijskog suda.

Ali vremena se mijenjaju, a ljudi još brže.

Pa je tako kasnije Ivan Turudić postao predsjednikom Županijskog suda u Zagrebu.

Gdje je samome sebi dodjeljivao politički najvažnije slučajeve.

A vrhunac je bio onaj u kojem je optuženi bio Ivo Sanader.

I sad se Andrej Plenković čudi ‘kao pura dreku’ tome što je ‘naš dečko’ na kraju balade strpao u zatvor bivšeg premijera.

Koji je već bio politički mrtav.

Jer, to je, kaže današnji HDZ-ov premijer, dokaz da Turudić ipak nije ‘naš dečko’.

Turudić svakako više nije ‘naš dečko’ bivše HDZ-ove vrhuške.

A tvrditi kako to znači da nije i ‘naš dečko’ sadašnje HDZ-ove vrhuške logička je pogreška.

To jest – bila bi.

Kad Andrej Plenković ne bi bio savršeno svjestan onoga što je rekao.

Jer zna kako se prodaje politička ‘magla’.

Svi komentiraju.

I navijaju.

Sa već odavno zauzetih pozicija. 

Dok uglavnom šute oni koji bi u ovom slučaju jedini trebaju ‘govoriti’.

Suci.

Ili, pritisnuti uza zid, tvrde kako čitava stvar nema veze s pravosuđem nego s politikom.

Pa se oni, prosim lepo, ne buju mešali.

Kao naprimjer, Udruga sudaca.

Stegovnu mjeru za suca Turudića mogli su tražiti i predsjednik Visokog kaznenog suda i ministar pravosuđa

Kad maknemo politiku na stranu, ima dovoljno argumenata da se dovede u pitanje sudački integritet Ivana Turudića.

Već i zbog onoga što je javno izrečeno i napisano da je činio. 

Bez obzira na njegova opravdavajuća objašnjenja.

Ivan Turudić još je sudac.

Visokog kaznenog suda.

Predsjednik tog suda Željko Horvatinović mogao je Državnom sudbenom vijeću prijaviti Turudića.

Tražeći otvaranje stegovnog postupka.

I trebao je, nakon što su objavljene informacije koje ozbiljno optužuju Ivana Turudića da je narušio sudačku vjerodostojnost svojim sumnjivim kontaktima.

Ali, da se odmah razumijemo, to se nije dogodilo tek sada.

Kad se javnost uzburkala zbog, čini se, neizbježnog dolaska Turudića na čelo DORH-a.

Osim predsjednika suda na kojem Ivan Turudić još uvijek radi kao sudac, zahtjev za stegovnim postupkom može podnijeti i predsjednik Vrhovnog suda.

Što je Radovan Dobronić konačno i učinio.

Može i ministar pravosuđa.

Ali tu se razilaze teorija i praksa.

Da vas podsjetim, taj je jedan od ‘veličanstevne sedmorke’ koja je, na čelu s premijerom, jednoglasno zaključila da je Ivan Turudić najbolje rješenje za za glavnog državnog tužitelja.

Potez predsjnika Vrhovnog suda, ako ništa drugo, barem je simbolično pokazao da u pravosuđu ipak nisu na svim najodgovornijim, mjestima ‘naši dečki’.

Mislim… njihovi.

Nego i poneko od onih koji časno obavljaju svoju dužnost.

Ili se barem trude pokazati da to pokušavaju.

Ivan Turudić ispunio je najmanje jedan uvjet za pokretanje stegovnog postupka pred Državnim sudbenim vijećem.

Sumnju u nanošenje štete ugledu suda ili sudačke dužnosti.

Utvrdi li DSV da je ta šteta zaista počinenjena počinitelj može biti razriješen sudačke dužnosti.

A već samo pokretanje stegovnog postupka bilo bi novo ‘miješanje političkih karata’.

Plenković je već ‘debelo’ zakasnio s kontrolom štete 

U međuvremenu, u samo nekoliko dana,  u javnost je izašlo još mnoštvo inkrinminirajućih poruka koje je Ivan Turudić razmijenio s Josipom, tadašnjom Rimac.

Suspektnu na više razina.

U vrijeme i na način koji dodatno proširuju sumnju u njegovu ulogu nedopustivu za suca. 

To je konačno natjeralo predsjednika Visokog kaznenog suda da javno obeća da će i on poduzeti potrebne radnje kako bi provjerio moguću odgovornost suca Turudića.

No, Plenković, bez obzira na sve, ne odustaje od instaliranja Ivana Turudića na mjesto glavog hrvatskog državnog tužitelja.

Čak je organizirao da ga u tome podrži I čitav stranački vrh.

U jednim je Andrej Plenković u pravu.

HDZ nema boljeg kandidata za šefa DORH-a nego što je Ivan Turudić.

Ali ne iz razloga koje Plenković navodi.

Andrej Plenković inače ima razvijen politički instinkt, ali sada kao da ga je izgubio.

Trebao je reći Ivanu Turudiću da sam odustane od kandidature.

To je jedini logičan potez koji je Plenković mogao povući nakon objave novih poruka koje teško terete Ivana Turidića i ‘kanonade’ kritika sa svih strana. 

Tako bi kontrolirao štetu u najvećoj mogućoj mjeri, s obzirom na situaciju.

No, on to nije učinio.

A sutra bi Sabor, u kojoj HDZ i ‘prirepci’ imaju većinu, trebao glasati o imenovanju Turudića za šefa DORH-a.

Ipak neće biti da je razlog ove skandalozne predstave Plenkovićev gubitak političkog instinkta.

Prije je riječ o tome da se Andrej Plenković potpuno izgubio.

Pa je zaboravio da je samo premijer.

I umislio je da je nepoghrešiv i nedodorljiv.

Sam bog.

Uvalivši se sam u jedan od najvećih problema u osam godina premijerskog mandata.

Problem kojeg vjerovatno nije očekivao niti u snu.