Premijerova tvrdnja kako Tomu Medveda za izuzetno zahtjevan posao na potresom pogođenom području kvalificira to što je tamo bio u Domovinskom ratu bolno je iritantna. Da je želio biti namjerno ciničan Plenković je naprimjer mogao reći kako je Medveda za šefa saniranja posljedica potresa kvalificiralo njegovo znanje o šatorima i plinskim bocama. Dobro, možda ne baš neko veliko znanje, ali svakako dobra volja da nauči

Ovo zaista vrijedi citirati: “Ja zaista nakon ovog iskustva imam toliko istančane radare i filtere da mi je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu i tko mi spina nekakav projekt ili nekakav dojam za koji se želi ostaviti dojam da nešto nije u redu”.

Izjavio je to predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković u emisiji Hrvatskog radija “A sada Vlada” upitan da pojasni svoju izjavu kako su kritike na ponašanje državnih institucija u vezi s “novogodišnjim” potresom “pokušaj demontiranja države”.

Na prvu padne čovjeku na pamet ona stara – svako zlo za neku korist. A opet…uzalud nam je nadati se bilo kakvom korisnom rezultatu činjenice da su odjednim proradili premijerovi “radari i filteri” za spinove. Jer zapravo nije proradilo baš ništa što kod Plenkovića već nije bilo “u upotrebi”.

Treba čak i manje vremena od premijerovog osobnog “tri sekunde” rekorda da bi se shvatilo kako njegovi “radari i filteri” koji navodno detektiraju spinove i razotrivaju zloćudnu agendu demontiranja države zapravo samo služe kao stilska figura za prikrivanje spina. Premijerovog. Kako bi se pokušalo prikriti da je država ionako već demontirana.

Bahatost koja je nerazdvojni dio osobe Andreja Plenkovića, “napumpana” do grotesknih razmjera njegovim osjećajem nedodirljivosti na premijerskom položaju već je odavno višestruko “opjevana”. Ali on kao da ima neki mazohistički poriv da uvijek iznova traži još.

Kad je premijer bahat u odgovorima na neugodna pitanje novinara (a već duže vrijeme to se događa svakoga puta) to se niti u ludilu ne može opravdati, ali moguće je razumjeti. Jednostavno, Andrej Plenković u premijeru nije u stanju obuzdati svoj gnjev što se tamo neka piskarala uopće usuđuju propitivati Njegovu Savršenost. Ili se baš ne želi obuzdavati jer – može mu se.

Što god da je razlog Plenkovićevo ponašanje prema novinarima ozbiljno je upozorenje da taj čovjek nije “materijal” za tako odgovornu dužnost kao što je premijerska. Čovjek koji je praktično “prvi operativac” u državi bahatim ponašanjem prema novinarima zapravo pokazuje da je bahat prema svim ljudima u Hrvatskoj. Jer njima je dužan odgovoriti. Što god ga se pita. I iz bilo kakvih motiva. Stvarnih ili umišljenih.

Bajka o tri sekunde, radarima, filterima i ostavljanju dojma

I to je mnogo puta do sada napisano i rečeno, ali ne treba prestati ponavljati. Teško da će ponavljanje ove činjenice promijeniti odnos bahatog premijera prema po njemu nedovoljno dobrom i  nezahvalnom narodu, ali ljudi čijim životima taj bahati premijer upravlja trebali bi iz svega nešto naučiti.

U već spomenutom radijskom nastupu, ekskluzivno obavještavajući puk o svojim naglo probuđenim radarima i filterima koji u tri sekunde detektiraju spinove i razotkrivaju agende za demontiranje države premijer, kao i obično, nije naveo niti jedan konkretan primjer kojim bi podupro svoju tvrdnju.

U kriznim situacijama kad je mnogo kritika na ponašanje institucija i istaknutih pojedinaca iz državnog sustava, kao u slučaju aktualnog potresa, svašta se govori i piše. Da se predsjednik Vlade malo potrudio nedvojbeno je mogao pronaći i neke kritike koje nisu utemeljene i koje je moguće “neutralizirati” argumentima te je mogao reagirati baš na njih.

Mogao je izabrati i taktiku ignoriranja kritika sve dok se ne “sudari” s nekom suviše opasnom da bi je se ignoriralo a za takve situacije se mogao dobro pripremiti. Naravno, niti ignoriranje kritika sve dok se ne osjećaš osobno ugroženim niti ciljano PR reagiranje samo na one kritike za koje (misliš da) imaš protuargument nisu vrhunac političareva poštenja niti ponašanje koje se preporučuje u udžbenicima iz etike.

Ali bar bi pokazalo da ti je stalo do mišljenja onih čiji ti je život povjeren. Nije niti to malo a moguće je tada i da će ti ljudi povjerovati kako ti je važno da taj posao obavljaš najbolje što možeš. Mi koji živimo u Hrvatskoj, nažalost, nismo te sreće.

Svašta je još premijer “tri sekunde” uspio ispričati u istoj radijskoj emisiji. Naprimjer, rekao je kako ga je zasmetao “taj jedan, možemo slobodno reći, vrlo neuobičajen trend, a po meni u cijelosti neopravdan, nekakvog kreiranja nepovjerenja u javnom prostoru.” Pa je zapitao: “Prema kome? Prema državi? Država će ostati”.

Usporediti nepovjerenje prema aktualnoj ekipi u državim institucijama (potpuno je nevažno koliko je ono opravdano) s nepovjerenjem u državu može samo onaj tko liježe i budi se ponavljajući…država to sam ja, država to sam ja, država to sam ja. Uostalom, tko ovdje zapravo kreira javno nepovjerenje u aktualnu državu?

Ako je jedino važno imati državu, kakva god da jest – džaba smo krečili

Promašio je siroti premijer i tamo gdje bi se svatko kladio na “zicer”. Otkud mu to da će država ostati? Ako nije znao ranije posjetivši Baniju/Banovinu nakon potresa mogao je pitati najstarije ljude na koje je naišao u koliko su država živjeli do sada.

Pa izračunati koliko država nije “ostalo”. Istina, jednu je državu uvijek zamijenila druga, ali želi li to nama aktualni predsjednik Vlade poručiti da su sve države zapravo iste i da je jedino važno da država postoji pa kakva god da jest. Bit će onda da smo džaba krečili.

Također, prostor bez ljudi nije država. Bez obzira jesu li ljudi izravno protjerani ili su bili prislijeni otići jer im država nije omogućila dostojan život. Ili su jednostavno umrli pa više nema nikoga.

Uostalom, kakva je to tako neupitna država, čije su institucije dopustile da se krade na obnovi u ratu uništenih kuća? I koje su to institucije u koje treba imati povjerenje kad je aktualni potpredsjednik Vlade, sada postavljen i za šefa akcije uklanjanja posljedica potresa, svojevremeno bio u ekipi koja je prijetila da će nasiljem sprječiti rad institucija iste ove države?

Premijer Plenković kazao je kako je taj čovjek, Tomo Medved, u Domovinskom ratu bio na Banovini te da ima veliki autoritet i jako dobar odnos sa svim akterima na području Sisačko-moslavačke županije. Priča o “velikom autoritetu i jako dobrom odnosu” šuplja je frazetina, ali još je gore od toga tvrditi kako Tomu Medveda za izuzetno zahtjevan posao na potresom pogođenom području kvalificira to što je tamo bio u Domovinskom ratu.

To je bolno iritantno. Sumnjam da je izgovarajući to premijer Plenković želio biti ciničan. Jednostavno mu se cinizam dogodio. Da mu je stvarno bilo do cinizma mogao je reći naprimjer kako je Medveda za šefa saniranja posljedica potresa kvalificiralo njegovo znanje o šatorima i plinskim bocama. Dobro, možda ne baš neko veliko znanje, ali svakako dobra volja da nauči.

Ali možda ipak nije “bez vraga” ona stara spomenuta na početku ovog teksta koja kaže da je svako zlo za neko dobro. Sad kad je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Tomo Medved postao i šef Stožera civilne zaštite zaduženog za uklanjanje posljedica potresa valjda će ponekad otići do ugroženog područja.

Kad bude tamo išao mogao bi ponijeti i podjeliti jednokratnu novčanu pomoć iz državnog budžeta odobrenu svima s popisa branitelja i braniteljskih obitelji da država ne troši još i na poštansku dostavu ili bankarske naknade. A kad je već tamo, s ostalima kojima je potres uništio ionako ruinirane živote, može dodatno poraditi na svom ionako “velikom autoritetu i jako dobrom odnosu.”