Može li medij biti medij samo dok se to nakladniku sviđa a kad mu se ne sviđa taj isti medij postaje društvena mreža za koju nakladnik medija nema nikakvu odgovornost pa je sama ideja da je nakladnik odgovoran i za objavu komentara – napad na medijske slobode i cenzura? Prijedlog Zakona o elektroničkim medijima krije mnogo veće opasnosti od te nepostojeće dvojbe

Žestoke reakcije izazvao je članak u prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima kojim se utvrđuje odgovornost nakladnika za neprimjerene komentare ispod tekstova objavljenih u elektoničkim medijima uz prijetnju kažnjavanjem. Nakladnici i novinari, uz rijetke izuzetke, takav su prijedlog proglasili novim pritiskom na medije i novinare pa i cenzurom.

Medijske slobode u Hrvatskoj ugrožene su a novinari su izloženi raznim pritiscima, od verbalnih i fizičkih napada do enormne količine tužbi čiji je cilj zastrašivanje i financijsko ugrožavanje. Bez obzira na to koliko je tko od samih napadača osvješten o čemu se tu zapravo radi krajnji cilj je (auto)cenzura.

Ne tvrde ovo samo hrvatski novinari već to godinama potvrđuju i izvještaji međunarodnih organizacija te institucija koje prate stanje medijskih sloboda i novinarskih prava. “Na prvu” javno osporavani članak zakonskog prijedloga samo je nastavak takve prakse i novi dokaz da vlasti u Hrvatskoj žele dodatno otežati novinarima i medijima umjesto da ih zaštite.

Izreka kako ponekad od drveta ne vidimo šumu bezbroj je puta izrečena i napisana, ali nije zgorega na nju ipak ponekad podsjetiti. Prije svega problem s prijedlogom novog Zakona o elektroničkim medijima započeo je mnogo prije nego što je objavljen zakonski prijedlog uključujući i članak o odgovornosti i kažnjavanju nakladnika za objavu neprimjerenih čitateljskih komentara. To je “šuma”. Sporni članak “drvo” je od kojeg neki ne vide “šumu”.

Uz okolnosti i način nastajanja prijedloga novog Zakona o elektroničkim medijima ima i u samom sadržaju tog zakonskog prijedloga više ozbiljnih razloga za žestoku reakciju i nakladnika i novinara. No, i jedni i drugi fokusirali su se isključivo na jedan članak. S obzirom na to da i tradicionalni tiskani mediji danas imaju i svoje web izdanje sporni članak tiče se zapravo svih nakladnika ukoliko dopuštaju komentare ispod novinarskih priloga.

Je li onemogućavanje komentara cenzura?

Rijetki su nakladnici u Hrvatskoj koji su već ranije odlučili ne omogućiti ili onemogućiti komentiranje ispod tekstova na webu procijenivši da im je draže ostati bez komentara nego riskirati da dio tih komentara bude neprimjeren pa i protuzakonit iako ih na to nije prisiljavao nikakav zakon niti im je prijećeno kaznama. Ovdje se ne ocjenjuje takva njihova odluka. Oni na nju imaju pravo kao što oni koji su odlučili drugačije imaju pravo na svoju odluku. No, s bilo kakvom odlukom dolazi i pripadajuća odgovornost.

Jesu li nakladnici koji nisu omogućili komentiranje takvim potezom postali cenzori? Jesu li učinili štetu novinarstvu? Jesu li ugrozili društvene vrijednosti? Hoće li putem samocenzure i protiv novinarskih sloboda krenuti (i) oni nakladnici koji odluče ukinuti mogućnost komentiranja ispod tekstova u svojim “online” medijima uplašeni predloženim kaznama?

Možda nakladnici u čijim medijima nije moguće komentirati objavljene tekstove čine određenu štetu svojem poslovanju po logici da mogućnost komentiranja povećava broj “klikova” što se odražava na povećan interes oglašivača. Istina, činjenica je da i neki stručnjaci za medijske poslovne strategije tvrde kako ta teza ipak “ne pije vodu”.

Kako god, imajući na umu i to da opcija komentiranja na “online” medijima omogućava brzu, masovnu i slobodnu dvosmjernu komunikaciju nisu li ipak “polupali lončiće” oni koji tvrde kako bi odgovornost nakladnika zbog neprimjerenih komentara ispod novinarskih tekstova značilo cenzuru i atak na medijske slobode?

Nije li dvolično tražiti da se komentari ispod tekstova u “online” medijima ne smatraju dijelom sadržaja tih medija kako bi se izbjegla odgovornost za ono što u tim komentarima piše? Razumiju li uopće medijski nakladnici i novinari koji se zalažu za takvo rješenje da ono nema uporište u elementarnoj logici? Možda će mladim generacijama rođenima u eri interneta izgledati smiješan moj “starinski” argument, ali evo… Zamišljam kako bi to izgledalo nekada u doba novina da je neki nakladnik objavio broj u kojem bi uz tekstove novinara urednik “pustio” i nekoliko stranica čitateljskih pisama kako su ona stizala u redakciju bez obzira što u njima piše. I kad bi pritom obojica tvrdili da s objavom tih pisama nemaju ništa. To bi naravno bila besmislica koja nikome ne bi pala na pamet kao niti ona da naprimjer nakladnik odrekne svoju odgovornost time što je pisma čitatelja objavio kao poseban dodatak novinama a ne u novinarskom dijelu tog broja.

Čudo neviđeno: pola medij, pola društvena mreža

Odličan primjer nerazumijevanja o čemu se tu zapravo radi reakcija je kolege koji je napisao da je kažnjavanje nakladnika elektroničkih medija zbog čitateljskih komentara ispod novinarskih tekstova jednako apsurdno kao kažnjavanje vlasnika kuće zbog toga što je netko na zidu napisao nešto neprimjereno.

Prije svega ako vlasnik kuće nije organizirao pisanje po zidu vlastite kuće ne može biti odgovoran za sadržaj napisanoga a ako se utvrdi tko je pisao neprimjeren sadržaj trebao bi biti kažnjen. Kakva je kazna trebalo bi zavisiti od toga je li riječ samo o oštećenju tuđe stvari ili čak kaznenom djelu, ovisno o sadržaju.

Primjereno bi trebao biti kažnjen i onaj tko prekrši zakon sadržajem komentara ispod novinarskog priloga (zakonsko rješenje već postoji, druga je stvar koliko je dobro i kako se provodi). Nakladnikova odgovornost za objavu tog sadržaja ipak ne bi smjela biti upitna. Nakladnik je naime “vlasnik kuće” koji je pozvao svakog tko želi da piše što god želi po “kućnom zidu” ponudivši za to potreban alat. Uz to, takvo “piskaranje po zidu” organizirao je javno i rezultat je svima dostupan. Što ovdje nije jasno?

Može li medij biti medij samo dok se to nakladniku sviđa a kad mu se ne sviđa taj isti medij postaje društvena mreža za koju nakladnik medija nema nikakvu odgovornost pa je sama ideja da je nakladnik odgovoran i za objavu komentara – napad na medijske slobode i cenzura?

Objava neprimjerenih pa i kažnjivih komentara u elektroničkim medijima nije naravno problem samo u Hrvatskoj. Taj je problem globalan kao što je globalan internet. I drugdje u svijetu ima nakladnika koji nisu omogućili komentare ispod tekstova. Ima i onih čiji administratori uklanjaju određene komentare. Na to se međutim ne odlučuju mnogi jer poskupljuje poslovanje. Uzgred, ali nikako nevažno (i) na taj način je moguća cenzura jer administratori uz kažnjive i ostale neprimjerene komentare mogu “brisati” i komentare čiji sadržaj nije sporan, ali se ne sviđa njima osobno, urednicima ili nakladniku.

Nema savršenog rješenja, ali zasad najboljim čini se se ono koje primjenjuju, između ostalih, neki popularni njemački i britanski nakladnici. Oni omogućavaju komentiranje ispod novinarskih priloga, ali je nemoguće komentirati anonimno ili pod nadimkom. Uz to da biste komentirali morate prethodno odgovoriti na nekoliko pitanja o temi koju želite komentirati. Ako ništa drugo tako se od komentiranja odbijaju razni trolovi, huškači i dežurni mrzitelji. Em im se ne da prolaziti kroz procedure s obzirom na to da bi uglavnom sve i odmah, em obično pojma nemaju o temi jer ionako im nije cilj ozbiljno komentirati em se boje kazne jer ne mogu ostati anonimni.

Prijedlog Zakona o elektroničkim medijima je političko nasilje

Naravno, ne treba smetnuti s uma da su spomenute zemlje među onima gdje se zakonski prekršaji ozbiljno i neselektivno kažnjavaju a mediji koji su uveli ovakvu procedure za komentiranje visoko su profesionalni te ih u pravilu ne prati “vojska” trolova, huškača i dežurnih mrzitelja. To ipak ne znači da ovakav tip zaštite ne bi bio koristan i za hrvatske elektroničke medije te da ne bi pridonio smanjenju broja neprimjerenih i kažnjivih komentara u javnoj komunikaciji – bez obzira nalaže li to ikakav zakon nakladnicima.

U prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima najmanje je sporna odredba da je nakladnik odgovoran i za komentare ispod tekstova u vlastitom mediju. Svakako je problematična predložena visina kazne (100 tisuća do milijun kuna). Opasna je i mogućnost da Agencija za elektroničke medije (AEM) koja je formalno, ali ne i stvarno, politički neovisna arbitrarno odlučuje o kažnjavanju kao i o nekim drugim važnim područjima kojima se ovaj zakon bavi. Nedopustivo je da je zakonski prijedlog “rođen” iako nikada nije donesena medijska strategija (unatoč višegodišnjim najavama) niti je
napravljena analiza postojećeg medijskog zakonodavstva a potpuno su ignorirana mišljenja i prijedlozi novinara i stručnjaka za medijsko pravo.

Već to je trebao biti alarmantan signal i medijskim nakladnicima i novinarima da se javno i vrlo ozbiljno pobune. Kad postojeći prijedlog novog Zakona o elektroničkim medijima “prođe” u Vladi a potom i u Saboru (a da će se to dogoditi uopće nije sporno) nakladnici elektroničkih medija i novinari imat će mnogo većih problema zbog tog zakonodavnog nasilja s političkim motivima nego što mnogi danas mogu zamisliti. Ili neće. Ako budu poslušni. Ali to što će vlast preko AEM-a moći ucjenjivati neposlušne financijskim kaznama i njihovom visinom ne znači da nakladnici nemaju odgovornost za komentare ispod tekstova u svojim medijima.