Požeški novinar s pravom je dobio podršku u medijima kad je prijavio da je verbalno napadnut uz prijetnje smrću zbog onoga što je objavio. Kad je nekoliko dana kasnije objavio nešto što je definitivno sramota za profesiju nije se dogodila medijska reakcija. Ako se ne računa to što su neki mediji iskoristili tu objavu kako bi prikupili dodatne “klikove”.

Problemi koje novinari ‘velikih’ medija i u velikim gradovima mogu imati s političarima i drugim državnim službenicima te ostalim raznim moćnicima ako profesionalno rade svoj posao u malim mjestima i u lokalnim medijima se dodatno uvećavaju.

To vrijedi i za pritisak okoline, ‘običnih’ ljudi kojima je najčešće draže slijediti stereotipe, povlađivati raznim ‘šerifima’ i s podsmijehom komentirati rad lokalnih novinarskih ‘don kihota’ nego ponašati se odgovorno.

Razumljivo, lakše je tako.

A i sigurnije za vlastitu guzicu.

Iskusio sam to na vlastitoj koži u prvih petnaestak godina u novinarstvu a potvrđuje to i iskustvo mnogih drugih bivših i sadašnjih lokalnih novinara.

No, kad ‘lokalci’ zaborave na temeljna profesionalna i etička načela to zna biti baš pad novinarstva.

Strmoglavljivanje u provaliju.

Degutantno povlađivanje upravo onom najgorem s čim se ozbiljni (lokalni) novinari svakodnevno bore.

Najnoviji primjer je priča koja je postala poznata daleko mnogobrojnijoj publici od lokalne zahvaljujući prenošenju informacije u nekim ‘velikim’ medijima.

Stiže iz Slavonije.

Točnije iz Požege.

I pokazuje da nitko nije automatski ‘good guy’ samom činjenicom da je novinar.

Kao što, jednako tako, nitko zbog toga nije automatski ‘bad guy’.

Tamošnji portal Požeški.hr objavio je vijest kako je neki mladić skinuo zastavu  Republike Srbije s jarbola na požeškom Trgu Svetog Trojstva.

Ta je zastava tamo bila postavljena povodom Hrvatskog festivala jednominutnog filma, zajedno sa zastavama ostalih država iz kojih su autori čiji su filmovi prikazivani na festivalu proteklih nekoliko dana.

Kakav užas: Požežanke i Požežani danima s morali gledati zastavu Republike Srbije

Mogu razumjeti da za Požegu takva bizarna budalaština može biti vijest ako se tamo dogodila.

Pa čak i to da lokalni portal objavi video koji dokumentira nesmetano penjanje neimenovang mladića uz jarbol i skidanje zastave.

Ali u trenutku kad bi naivni čitatelj očekivao eventualno informaciju da je ‘ekstremni sportaš’ prijavljen zbog neovlaštene intervencije u službeno obilježavanje međunarodnog kulturnog događaja ili bar pitanje novinara zbog čega se tako nešto nije dogodilo – šipak.

Štoviše, u maniri najprizemnijeg agitpropa novinar(!?) portala Požeški.hr piše: “Možda toliko pažnje ta tema ne bi dobila da zastava Srbije nije postavljena neposredno do požeških lokala. Požežanke i Požežani danima s kava moraju gledati u navedenu zastavu.”

Autor ovih rečenica bio bi idealan glasnogovornik naprimjer vlasti u Đurđevcu koja je u vrijeme održavanja manifestacije Picokijada prigodno zabranila puštanje ‘cajki’ u lokalima u središtu grada.

Samo, ovo je još i gore.

Jer zamislite…

Požežanke i Požežani danima pijući kave moraju gledati u zastavu Republike Srbije.

Ali nije niti to bilo dosta.

Da bi si zajamčio pravovjernost i potvrdio kako njegov nepogrešiv osjećaj za ’uvlačenje’ nije samo lokalnih dometa već je dostojan nacionalnih visina autor Mateo Pejaković je napisao a urednik Mateo Pejaković objavio kako je gledanje u zastavu Republike Srbije “među brojnim sugrađanima izazvalo snažan revolt s razlogom, budući da je Požega i Požeština izgubila brojne sinove i očeve u agresiji 1991. godine na našu Domovinu.”

Međutim nikad ne znaš da li je dovoljno kad misliš da jest.

Bolje je stoga još malo ‘podebljati’.

Akcija “Najbrži prst”: građani masovno protiv zastave?

Pa Požeški.hr nastavlja kroz riječi ‘one man show’ majstora…

“…kako doznajemo, mladić koji je zastavu skinuo, izgubio je bliskog člana obitelji u Domovinskom ratu, a sinoć je zastavu Srbije skinuo jer smatra da joj nije mjesto na Trgu Svetog Trojstva što smatraju i brojni sugrađani koji su nam pisali.”

I sve je to marljivi novinar-urednik portala Požeški.hr (i jedina osoba navedena u impressumu) uspio u rekordnom roku.

Doznati da su Požežanke i Požežani danima ispijajući kave pred kafićima morali gledati zastavu Republike Srbije.

I da je to među brojnim lokalnim stanovništvom izazvalo snažan revolt.

Naravno, s razlogom.

I da je mladić koji je zastavu skinuo izgubio bliskog člana obitelji u Domovinskom ratu.

I da je taj neimenovani heroj zastavu Srbije skinuo jer smatra da joj nije mjesto na Trgu Svetog Trojstva.

I da to isto smatraju i njegovi i brojni sugrađani koji su pisali uredništvu portala Požeki.hr.

‘Sugrađani’ zapravo zaslužuju posebnu pohvalu zbog ‘brojnih’ poruka upućenih lokalnom mediju u kojima se slažu sa skidanjem zastave Republike Srbije.

Jer stvarno… kao da su sudjelovali u nekoj šašavoj varijanti natječaja ‘Najbrži prst’.

S obzirom na to da se skidanje zastave dogodilo večer prije nego što je taj neprobavljivi ‘čušpajz’ od teksta objavljen.

Zanimljivo, o silnim pismima nezadovoljstva zbog zastave Republike Srbije izvješene među zastavama ostalih zemalja iz kojih su autori Hrvatskog festivala jednominutnog filma Požeški.hr nije izvještavao prije skidanja te zastave.

Kao niti o opravdanom ogorčenju kavopija koji su tu zastavu danima morali gledati.

Nije vijest međunarodni filmski festival nego bizarna budalaština

Istina, taj portal, pretraga sadržaja to potvrđuje, nije ništa objavio niti o ovogodišnjem Hrvatskom festivalu jednominutnog filma.

Niti prije festivala.

Niti tijekom festivala.

Niti nakon festivala.

Izuzev ako se ne računa spominjanje naziva festivala u pamfletu u kojem se opravdava skidanje zastave Republike Srbije.

Ako je nekome uopće važno Hrvatski festival jednominutnog filma najstariji je međunarodni filmski festival u Hrvatskoj.

I po trideseti put održan je u Požegi.

A ako vam je ‘zazvonilo’ ime Mateo Pejaković da… to je isti onaj koji je prijavio da ga je prije nekoliko dana iza ponoći u jednom požeškom lokalu verbalno napao suprug pročelnice Grada Požega.

Taj je čovjek priveden jer ga je novinar optužio za prijetnju smrću zbog tvrdnji objavljenih o njegovoj supruzi na portalu Požeški.hr.

Kakve to sad ima veze s pričom o skidanju zastave, možda ćete pitati vi.

Ima, itekako ima.

Ako se pokaže da su se prijetnje zaista dogodile napadač bi svakako trebao biti kažnjen čak i ako na kraju ispadne da su tvrdnje objavljene o njegovoj supruzi netočne.

Nema opravdanja za nasilje i prijetnje zbog objavljenih riječi.

A mediji koji na to upozoravaju čine to s pravom.

Ali jednako tako nema opravdanja za prešućivanje kad je u nekom mediju objavljeno ‘smeće’.

Podsjetimo se…

Nije recentni požeški ‘slučaj zastava’ dospio u ‘velike’ medije kao upozorenje na sramotno ruganje novinarskoj profesiji novinara-urednika Matea Pejakovića.

Ma kakvi.

Zapravo je tako samo dodatno podržano takvo ponašanje objavljivanjem jedino ‘klikabilnog’ videa skidanja zastave i jednako ‘klikabilne’ činjenice da je riječ o zastavi Republike Srbije.

A o kakvoj je neprobavljivoj ‘papazjaniji’ od teksta riječ – nitko ni slova.