Strašno je ako godinama potiskuješ u sebi traumu zbog toga što si silovana. Strašno je ako si javno optužen kao silovatelj iako to nisi. Zbog čega netko misli da nije jednako strašno i nepošteno (i prema stvarnim žrtvama silovanja i prema nevino optuženima za silovanje) umjesto odgovornog profesionalca biti – rulja?

Nova javna optužba za silovanje, ona glumice Danijele Štajnfeld protiv glumca (a u posljednje vrijeme i političara) Branislava Lečića, potpalila je iznova vatru oko teme seksualnog nasilja nad ženama.

Vatru koja već neko vrijeme gori. I globalno i lokalno.

Raspravlja se na društvenim mrežama, komentira u medijima.

U raspravu su se uključile i glumice.

Glumci, koliko je za vidjeti, baš i ne.

Raspravljati uvijek ima smisla ako se raspravlja argumentima.

Čak i kad su ovako neugodne teme u pitanju.

Zapravo, pogotovo kad su teme neugodne. A važne.

U takvim raspravama čak i dijametralno suprotstavljene strane mogu imati neke nepobitne argumente jer je tema kompleksna.

Ali neke činjenice je opasno ignorirati ako smo ozbiljni.

Zbog toga se ovoj temi vrijedi vraćati, čak i makar samo da se neke ključne činjenice ponove.

Sve ružno što muškarac ženi napravi iz pozicije seksualnog predatora neoprostivo je.

Od onoga što je neukusno i neetično, ali nije kažnjivo pa sve do najtežih kaznenih dijela.

Neprimjerenog ponašanja muškaraca prema ženama (od seksističkih primjedbi do fizičkih nasrtaja sve do silovanja) ima nažalost mnogo više nego što će ikada biti otkriveno – iz razloga koje valjda ne treba elaborirati.

Ženu koja prijavi seksualno nasilje organizaciji civilnog društva koje pomažu žrtvama seksualnog nasilja mora se saslušati i mora joj se pomoći.

Ženu koja prijavi silovanje policiji treba ozbiljno shvatiti bez obzira na to koliko je vremena prošlo od trenutka kada se po njenoj prijavi silovanje dogodilo.

Po prijavi treba sve temeljito istražiti a ako je moguće na sudu dokazati nasilje nasilnika treba kazniti.

Drastično.

Uvjetna presumpcija nevinosti: sad je vidiš, sad je ne vidiš

Nije teško razumjeti stvarne žrtve koje o svojoj traumi odluče javno govoriti potaknuti sličnim pričama drugih žena.

Na društvenim mrežama one će to učiniti ako žele.

Nitko im to ne može niti ima pravo zabraniti pa čak i kad tim objavama same sebi nanose novu traumu.

A nanose je uvijek bez obzira na to što se promatraču sa strane može činiti da nije tako.

Međutim novinari imaju profesionalnu obavezu zaštiti žrtve od nove viktimizacije.

Imaju i obavezu ne objavljivati tvrdnje za koje nemaju dokaze niti su se trudili bilo što istražiti.

Objavljivati u medijima optužbe za silovanje protiv konkretnih ljudi na temelju bilo čije izjave ima samo jedno ime.

Linč.

Potpuno je pritom nevažno hoće li netko o toj osobi govoriti lijepo ili ružno.

Potpuno je nevažno i što javnost “misli” o optuženome.

Zanima me da li je bilo koji urednik/urednica koji odluči medijski “linčovati” čovjeka na temelju bilo čije tvrdnje pomislio barem na sekundu kako bi se osjećao/osjećala da netko njega/nju javno optuži za nešto tako strašno a da nije kriv/kriva.

Da, među optuženima za silovanje ima i onih koji su to odvratno zlodjelo zaista počinili.

Možda su oni čak i u velikoj većini među javno optuženima.

Vrlo vjerojatno su u velikoj većini.

Ponašaš se kao rulja, znači da si – rulja

Ali što ćemo s maksimom da je bolje ne kazniti krivca nego kazniti nevinoga?

Nije idealno, ali ne može u nekim situacijama to pravilo važiti a u drugima ne.

Što ćemo s profesionalnim novinarskim načelima?

Ako se netko ponaša kao da za određene situacije ne vrijedi presumpcija nevinosti jer je upao u aktivističku vrućicu, jer “svi mi znamo kako to ide”, jer “pravosuđe je nikakvo”, jer se takav gard danas “nosi”, jer je tema “in” pa je treba što brže i bolje kapitalizirati… taj se ponaša kao da nije dio civiliziranog društva.

Taj se ponaša kao – rulja.

Takvo ponašanje može podržati samo onaj tko je također – rulja.

Pitanje je još samo tko će donijeti uže i za koje drvo će optuženi biti obješen.

I u slučaju da je prethodno podnesena tužba znamo da je privatnu tužbu moguće podnijeti i bez dokaza pa je čak i objavljivanje informacije da je netko podnio tužbu zbog silovanja protiv konkretne osobe – profesionalno neprihvatljivo.

Mediji ne pomažu nikome čineći ono što je protivno profesionalnim standardima koliko god si mi utvarali da pomažu žrtvama.

Kao što žrtvama ne pomažu niti oni koji “gutaju” priče koje su klasičan medijski “linč”, ali okreću glavu kad vide primjere neporecivog seksualnog zlostavljanja.

Ili čak to zlostavljanje i čine.

Tješeći se kako to što oni rade nekim ženama ipak nije – silovanje.

Pa zbog toga i nije tako strašno.

Ako nije silovanje ne znači da je manje ružno i opasno te da ne pridonosi tome da se (i) silovanja nekažnjeno dešavaju.

Nažalost.

Ali jednako nažalost ne kažnjava se niti kad se ponašamo kao rulja.