Bolnice nemaju psihologa, ali imaju svećenika. Pred njima navodni humanisti navodno kršćanski “u ime obitelji” hrle na “hod za život” pljujući po sestrama koje su odlučile pobaciti a ljube čak i onoga tko je osuđen za ratni zločin koji uključuje i odgovornost za ubijanje djece. A u bolnicama liječnici imaju navodni prigovor savjesti, iskrivljujući sadržaj Hipokratove zakletve i ignoriraju zakon. U državi čiji će parlament odlučivati o prijedlogu Zakona o medicinskom prekidu trudnoće nakon što se zastupnicima obrati državni tajnik Svete stolice.

Bolnice nazvane religijskim imenima.

Bolnice koje nemaju psihologa, ali imaju svećenika.

Bolnice pred kojima navodni humanisti nesmetano maltretiraju žene koje su odlučile ne uništiti svoj život i život mogućeg budućeg djeteta kojeg ne žele (i)li se ne bi bile u stanju o njemu brinuti.

Samoproglašeni zagovarači života od začeća koji “u ime obitelji” hrle na “hod za život” pljujući po ženama koje su odlučile pobaciti.

Kršitelji temeljnih kršćanskih načela istovremeno dok se u njih zaklinju.

Besramnici koji mrze sestru u nevolji a kao brata prigrljuju i ljube čak i onoga tko je osuđen za ratni zločin koji uključuje i odgovornost za ubijanje djece.

Rođene.

Dakle stvarne.

Ne zametka kojim manipuliraju u svojim bolesnim igricama.

Tražeći s pjenom na ustima da se ženama onemogući zakonsko pravo na pobačaj.

Ili da ih se bar žigoše kao ubojice ako ipak pobace.

Dok istovremeno mnogi među njima licemjerno skrivaju da su i sami sudjelovali u neželjim začećima.

I nisu imali problem s tim da se priča završi pobačajem.

I ne pada im na pamet da im bude svejedno hoće li ono u čijem su začeću sudjelovali, postane li ikada dijete, vegetirati poput biljke.

Liječnici koji krše Hipokratovu zakletvu.

Čak i krivo interpretirajući njezin smisao.

Samo da bi se sakrili iza navodnog prigovora savjesti.

Kako može imati prigovor savjesti onaj koji savjesti nema?

I kako može uopće postojati mogućnost da bilo koji liječnik, pod izgovorom  prigovora savjesti, odbije napraviti ijedan medicinski zahvat?

Za koji se školovao.

Koji je zakonit.

Koji se time podrazumijeva kao neprijeporan u javnoj medicinskoj ustanovi.

Nazovi minstra zdravstva radi pobačaja?!

Ministar zdravstva koji laže da je trudnici s plodom koji nema niti teoretske šanse postati zdravo dijete u bolnici, u zamjenu za pobačaj, nuđena psihološka pomoć.

Koji hladno izjavi kako je u razgovoru s neimenovanim medicinskim stručnjacima čuo da bi dijete, kad bi ga ta trudnica rodila, imalo šanse da bude izliječeno.

Koji još na to doda da se ta nesretna žena trebala njemu obratiti umjesto što se obratila medijima i angažirala odvjetnicu.

On bi obavio pobačaj?

Ili bi joj on platio pobačaj u Sloveniji kamo odlaze i mnoge druge nesretne žene kojima liječnici u hrvatskom bolnicama, nasuprot zakonu, odbijaju obaviti taj zahvat?

On, ministar, bi joj pružio bar psihološku pomoć?

U državi iz čijeg proračuna se Katoličkoj crkvi daje mnogostruko više novca nego za sve zdravstvene usluge njezinih stanovnika.

U državi u kojoj ta udruga građana ne plaća poreze i nikome ni za što ne treba odgovarati.

U državi u kojoj dio svećenika slijedi primjer svojih crkvenih kolega s raznih strana svijeta i nesmetano seksualno iskorištava djecu.

U državi čija ustavom određena sekularnost i ravnopravnost svih liči na odvratno ciničan vic.

U državi čiji će parlament za nekoliko dana odlučivati o prijedlogu Zakona o medicinskom prekidu trudnoće.

Neposredno nakon što će zastupnicima u sabornici obratiti državni tajnik Svete stolice.

Ne postoji dovoljno uvredljiva psovka za ovakvu Hrvatsku.