Time što se i njegovo ime našlo u aferi nezakonitih poticaja malim privrednicima aktualni potpredsjednik Vlade Boris Milošević pokazao je da ”ni med Srbima ni pravice”. Jedni su SDSS-u važniji od drugih. Da SDSS napokon iziđe iz vladajuće koalicije hrvatski Srbi kao nacionalna manjina ne bi izgubili ništa. SDSS bi u oporbi mogao pokazati može li biti koristan za sve građane a ne samo za odabrane Srbe. Milorad Pupovac mogao bi opet biti ozbiljan političar kojeg se “pika”.  A ne rutinerski kompromiser bez okusa i mirisa.

 Milorada Pupovca poznajem 33 godine.

Još od njegovog angažmana u Udruženju za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) osnovanom u veljači 1989. godine

Kao lokalni novinar izvještavao sam (i) sa skupova koje je to društvo ljevičara  (kasnije se pokazalo šaroliko) održavalo u Daruvaru i okolnim mjestima.

Prvi predsjednik UJDI-ja bio Branko Horvat, a direktor Žarko Puhovski.

Članovi odbora bili su Bogdan Bogdanović, Milan Kangrga, Lev Kreft, Shkëlzen Maliqi, Vesna Pešić, Koča Popović, Ljubiša Ristić, Božidar Gajo Sekulić, Rudi Supek, Ljubomir Tadić, Dubravka Ugrešić, Predrag Vranicki, Nenad Zakošek…

I Milorad Pupovac.

Ubrzo se Jugoslavija “krvavo” raspala i UJDI više nije imao smisla.

Ono što je od njega ostalo u tadašnjoj “krnjoj” Jugoslaviji, bez Slovenije i Hrvatske, s još nekim političkim grupama “rodilo” je 1992. godine Građanski savez Srbije.

A Milorad Pupovac u novoj Republici Hrvatskoj koja je od članice jugoslavenske federacije postala hrvatska država našao se u bitno drugačijoj ulozi.

To što je Srbin rođen u Hrvatskoj koji je tu ostao živjeti nije bila više samo statistička kategorija.

Pogotovo što se uz profesorski posao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu odlučio nastaviti baviti politikom.

Čime je to što je Srbin postalo mnogo važnije obilježje od profesorske karijere.

A pogotovo od činjenice da je od jugoslavenskog postao hrvatski državljanin.

Kao i svi mi “prijeratni”.

Kad je rat već prilično glasno “kucao na vrata” a pogotovo kad je svom silinom provalio “u kuću” s Miloradom Pupovcem sam se često sretao u Pakracu i Lipiku te u čitavom tom psunjsko-papučkom kraju.

Kada je postalo važnije što je Pupovac Srbin nego što je profesor?

Komadu zemlje između Moslavine i Bilogore koji prije rata nije imao nikakav poseban naziv a onda je postao Zapadna Slavonija.

Svjedočio sam mnogim situacijama u kojima je Milorad Pupovac, neposredno pred nikad proglašen rat pa i nakon što je rat započeo, u tim krajevima nastupao kao mirotvorac.

Ili bar netko tko se trudio da stvari ne postanu još gore nego što su bile.

Pomagao je Srbima kojima je stalo da rata ipak ne bude.

Ali i svima ostalima koji su tako razmišljali.

Za razliku od nekih drugih “viđenijih” Srba.

I Hrvata.

Ali to što je Pupovac Srbin u ratnom vremenu učinilo ga je u mnogim hrvatskim očima lošim samo po sebi.

Sjećam se da sam o njemu tada napisao nekoliko pohvalnih tekstova ukazujući na pravu prirodu njegovog političkog pa i socijalnog angažmana.

Pri kraju rata, 1995. godine, napravio sam s njim veliki intervju za Globus.

Nakon toga nikada više nisam napisao niti riječi o Miloradu Pupovcu.

Do danas.

Od ratnog reportera opet sam se pretvorio u mirnodopskog novinara koji se ne bavi političkim temama.

S Pupovcem se nisam družio kao uostalom niti s jednom političarom.

Kad se sretnemo “jednom u sto godina” samo se u prolazu uljudno pozdravimo.

Više od toga komunicirali smo jedino kad smo se slučajno sreli u zagrebačkoj Areni prije koncerta Leonarda Cohena.

Razmijenili smo nekoliko rečenica o glazbi.

I vremenu.

Nije lako biti u ulogama Milorada Pupovca, ali sam ih je odabrao

Političar Milorad Pupovac u Tuđmanovo vrijeme bio je “narodni neprijatelj broj 1” za mnogobrojne Hrvate, čak i ako nisu bili “ljuti” desničari.

Nakon toga ljevičar Milorad Pupovac postao je čovjek kojeg nominalno “lijevi” predsjednici Hrvatske nisu voljeli.

A onda i partner HDZ-a na vlasti.

Nije lako biti u njegovoj ulozi.

Odnosno ulogama.

Ali sam ih je odabrao.

Čitavo vrijeme prisiljen je raditi kompromise.

Nekada teško prihvatljive.

Ružne.

Neprobavljive.

Ali istovremeno i logične jer ispunjavaju političku svrhu.

Milorad Pupovac nikako nije neuspješan političar.

Naprotiv.

Ali čitavo vrijeme “na leđima” su mu razni utezi.

Neki su objektivni a neki subjektivni.

Objektivne otvoreno “desni” mediji krajnje neobjektivno proglašavaju – subjektivnima.

Jer je Pupovac Srbin.

O stvarno subjektivnim “utezima” Milorada Pupovca “njegove” Novosti šute.

Ali ne o šute o “utezima” HDZ-ove vlasti.

Kojoj je SDSS na čelu s Pupovcem osigurao potrebnu parlamentarnu većinu.

U državi iz čijeg proračuna se Novosti financiraju kroz Srpsko narodno vijeće.

Jer su formalno medij srpske manjine.

“Sociijala” ne može biti temeljna aktivnost ozbiljne stranke

 Idejno, sadržajno pa i “kadrovski” zapravo su prirodan slijednik nekadašnjeg Ferala.

S tim da je Tuđman svim silama kidisao na Feral.

A aktualno vodstvo HDZ-a Novosti uopće “ne doživljava”.

Ili još gore – doživljava ga kao “dvorsku ludu”.

Od koje niti koristi, ali niti štete.

Sve dok od Milorada Pupovca i SDSS-a bude koristi.

A za sada je ima dovoljno.

Zbog toga se, između ostaloga, premijer Plenković ne svađa s novinarima Novosti kao što se svađa s nekim drugim novinarima koji također ne “tetoše” vlast.

Ali nešto drugo je mnogo važnije.

A to je – što ono malo preostalih Srba u Hrvatskoj zaista ima od činjenice da je “njihova” stranka dio vladajuće koalicije?

Istina, SDSS se zalaže da zabačena “srpska” sela, pa i ona manje zabačena, dobiju vodu, struju i ostale civilizacijske tekovine primjerene 21. stoljeću.

Trudi se i pomoći nahraniti gladno stanovništvo “srpskih” sela koliko je to moguće te na drugi način biti od koristi potrebitima.

Ali sve to spada u socijalnu kategoriju.

Da državna politička vrhuška to želi i da je državna “operativa” za to sposobna egzistencijalni problemi Srba u ruralnim područjima ne bi postojali.

Ili bar svakako ne u ovoj mjeri u kojoj postoje danas.

Dakle, za situaciju u kojoj neki Srbi po selima u Hrvatskoj nemaju električnu energiju, pristojan ogrjev i prilazni put pa čak niti dovoljno hrane a imaju tek poljski WC, kriva je vlast.

Kao što je naprimjer vlast kriva zbog propasti ideje o nacionalno mješovitoj hrvatsko-srpskoj školi u Vukovaru.

Svatko se brine samo za “svoje”

Iako je opremljenu školsku zgradu dobila na poklon.

Vlast u kojoj je i “srpska stranka” – SDSS.

U svjetlu te činjenice teško se oteti dojmu da je sav taj socijalni “terenski rad” SDSS-a zapravo tek ponešto drugačija varijanta pristupa njihovih koalicijskih partnera HDZ-a.

U biti svatko se brine samo za “svoje”.

Nekada je sve bilo “svačije” a sada ako nešto nije “nečije” – nije ničije.

Kompletnom ulogom u ovoj vlasti SDSS nije politički napravio baš mnogo dobroga za ono hrvatskih Srba koliko ih je ostalo.

Istovremeno jest itekako “pomogao” da se svima u Hrvatskoj potpuno bezbrižno učini mnogo lošeg

“Držeći ljestve” HDZ-u.

U parlamentu i u vladi.

Srbi su po “ključu” raspoređeni na razne nevažne funkcije.

Gdje umjesto operativnih imaju “operetne” uloge.

Ali izdašno plaćene.

I ne miješaju se baš u svoj formalni posao.

Niti to itko od njih traži.

Pa ispada da su jedini Srbi koji imaju stvarnu, opipljivu korist od SDSS-ove uloge u vlasti – ovi koji su dobili funkcije bez ikakve odgovornosti jer su iz “srpske kvote”.

SDSS treba prestati biti stranka samo nekih hrvatskih Srba

 Ničim ne iritiraju, a većina građana ne bi niti za milijun eura mogla nabrojati njihova imena i funkcije.

Onaj koji je koliko-toliko prisutan u javnosti je Boris Milošević.

Potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava.

Čovjek za protokolarno pokazivanje.

Ali, vidi vraga, pokazalo se da je i on “imao svoje prste” u aferi s nezakonitim dodjelama potpora malim poduzetnicima.

U vrijeme kad je ministar gospodarstva bio Darko Horvat.

A Milošević je bio saborski zastupnik.

Prema onome što je do sada “iscurjelo” iz istražnih dokumenata Milošević je najmanje jednom SMS-om urgirao da nekolicina malih poduzetnika Srba dobije državne potpore.

Potpuno je pritom nevažno čak i da li bi ti ljudi na potpore imali pravo i da ih “zemljak”, koji je u međuvremenu “avanzirao” na dužnost potpredsjednika Vlade nije odlučio “pogurati”.

Jasno je sada da nije jedini krimen SDSS što šuti i “diže ruke” za nemoralne pa i nezakonite poteze koje odluče učiniti HDZ-ovci.

Iako niti to nije malo.

Pokazalo se da ni “med Srbima ni pravice”.

Jer neki među njima mogu dobiti ono što drugi ne mogu.

A ovi prvi trebali bi biti “osigurač” da ovih drugih – nema.

Vrijeme je da SDSS promijeni naziv u SSSO (Srpska stranka samo odabranih).

Ili da se zahvali HDZ-u i iziđe iz vladajuće koalicije.

Ne čekajući nove izbore.

Pa što ako u zamjenu za SDSS Plenković i njegovi u koaliciju pripuste neku desničarsku grupaciju s nacionalističkim stremljenjima?

Hrvatska vlast, tko god u njoj bio, dužna je pridržavati se ustavnih određenja i međunarodnih propisa na području prava manjina.

Ako to nije činila baš uvijek u godinama koaliranja SDSS-a s HDZ-om u čemu će biti razlika ako to ne bude činila i bez SDSS-a?

Bez SDSS-a u HDZ-ovoj vlasti Srbi ne bi imali manje nego što imaju danas

Stanovnici “srpskih” sela koja su do sada bila bez prilaznih puteva, vode struje, dovoljno ogrjeva i hrane te s poljskim WC-ima ionako ne mogu imati manje nego što imaju sada.

A kakva-takva “socijalna pomoć” može im se pružiti naprimjer kroz nevladinu humanitarnu organizaciju.

Zakonska “srpska” kvota i dalje će biti ispunjena anonimnim političarima na zvučnim pomoćničkim funkcijama bez pravog sadržaja i bez ikakvog utjecaja.

Aktivnost Srpskog narodnog vijeća a time i izdavanje Novosti i dalje će se  financirati  iz državnog proračuna.

A ovi mali privrednici koji traže politički “poguranac” već će naći način da si ga osiguraju.

Ili neće.

Ali to je u redu.

Zbog čega bi oni imali mogućnost dobiti ono na što u regularnoj proceduri ne bi imali pravo.

Bili Srbi ili ne.

OK, SDSS neće imati potpredsjednika Vlade.

Pa to je u svakom slučaju bolje nego da ga ima a da on bude zapamćen samo po tome što je učinio nešto što nije smio.

A SDSS će dobiti mogućnost da se umjesto sramotnog koaliranja i sudjelovanja u degutantnim aferama bavi političkim aktivnostima korisnima za sve.

Od kojih će politički profitirati i svi preostali hrvatski Srbi.

A ne samo neki.

Tako bi i Milorad Pupovac imao priliku ponovo biti političar koji se “pika”.

U opoziciji.

Kamo prirodno pripada.

A ne rutinerski kompromiser bez okusa i mirisa.

U vlasti u kojoj ne vlada.

Ali je suodgovoran za sve njene loše poteze.