Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs u nešto više od mjesec dana napravio je čak tri nedopustiva gafa, ali umjesto da ‘odleti’ s ministarskog mjesta može biti miran jer Andrej Plenković baš takve treba. Taj slučaj pokazuje da su čak i malobrojni u ministarskoj ‘ergeli’ sposobni za svoje funkcije voljni pogaziti profesionalna načela i biti ‘lutke na koncu’ AP. Provincijalnog ‘šarmera bez pokrića’ koji je umislio da je ozbiljan državnik. Ali to je samo deluzija čovjeka koji čezne za ‘foteljom’ u Bruxellesu, dok se sve više približava ‘komšiji’ AV.
Postoje političari koji su umislili da su državnici.
Pa su ‘pokupili’ sve ono što pogrešno misle da ih državnicima čini.
Bahatost, ‘fleksibilno’ tumačenje zakona, okruživanje potkapacitiranim poslušnicima, ismijavanje političkih protivnika, prijezir prema onima za čiju bi dobrobit trebalo raditi…
Ali u stvarnosti su samo provincijalni ‘šarmera bez pokrića’.
Andrej Plenković udžbenički je primjer takvog političara.
Umislio je da je on Hrvatska.
U čemu mu je, koliko god ‘na prvu’ moglo izgledati čudno, znatno pomogao Zoran Milanović.
Predsjednik države koji je i ono malo autoriteta, što mu i bez naročite zasluge pripada po funkciji, ‘bacio u vjetar’ upuštajući se u ‘birtijske’ svađe s premijerom.
Umjesto da bude, makar u javnosti, korektiv ponašanja Andreja Plenkovića.
Čiji se stupanj deluzije sve više približava onome što, u najbližem susjedstvu, svakodnevno izvodi ‘Ja sam Srbija’ Aleksandar Vučić.
Bit te Plenkovićeve predstave velikim dijelom razotkrivaju kriteriji temeljem kojih bira ‘svoje’ ministre.
I kriteriji temeljem kojim ih smjenjuje.
Ne bira ih u skladu sa specifičnim znanjima i iskustvom za konkretne ministarske zadaće.
Niti temeljem njihovih općeljudskih vrlina.
Upravo obratno.
Zbog toga je većina ministarskog kadra koji je do sad ‘prošetao’ Vladom Republike Hrvatske tragikomično nesposobna.
Jer je jedina njihova ‘komparativna prednost’ u odnosu na bilo kojeg drugog mogućeg kandidata ili kandidatkinju – bespogovorna poslušnost ‘šefu’.
A rješavajući se prokazanih podčinjenih i dalje ih je branio od optužbi.
Čak i dok ih je odbacivao.
Zapravo braneći isključivo sebe.
Iako je svjestan da počinje gubiti Plenković se nije sposoban promijeniti
Konačan dokaz da je Andrej Plenković u popriličnoj ‘gabuli’ sa ‘svojom’ vladom moguće je bavljenje Ureda EU tužitelja čak i nekima od rijetkih ‘potpornih stupova’ vlade koji se nisu činili ‘trulima’.
Prije svega mislim na ministricu kulture i medija Ninu Obuljen Koržinek.
I korištenje EU novca za sanaciju štete od potresa.
EU tužitelji, barem koliko je poznato, ne bave se (još) ministrom znanosti i obrazovanja Radovanom Fuchsom.
Uz Ninu Obuljen Koržinek, jednu od rijetkih konstanti u vladi.
Što znači da je Fuchs zasad miran.
A ne bi trebao biti.
Fuchs je, uz Obuljen Koržinek, među rijetkim Plenkovićevim ministarskim odabranicima koji su osposobljeni za funkcije u dodijeljenim im resorima.
No, time je veća sramota što, kao i ministrica kulture i medija, svoje profesionalne sposobnosti zanemaruju ne bi li vjerno služili Plenkovićevom građenju kulta.
U posljednjih mjesec dana tako je ministar Fuchs čak tri puta dopustio da se u njegovom resoru dese sramotne stvari.
A on se niti jednom nije čak niti ispričao.
Iako je ono što se desilo zaslužilo ostavku.
Tim više što je u jednom od tih slučajeva ministar i osobno postupio krajnje neprofesionalno.
O dva od spomenutih slučajeva pisao sam na ovom mjestu.
Pa ću samo kratko podsjeti.
Prvi je bio pokušaj da se u novi Zakon o odgoju i obrazovanju unesu kaznene odredbe za nastavnike.
Temeljem kojih bi nastavnici bili financijski kažnjavani zbog raznih (ne)činjenja.
Uključujući i one koje je nemoguće dokazati.
Pritom nisu predlagane nikakve kazne za učenike koji se ponašaju protivno školskim pravilima.
Niti za njihove roditelje.
Sulude financijske kazne za nastavnike i dvolično eliminiranje udžbenika
Ministru Fuchsu očito nije bila strana ta bizarna i opasna ideja.
No, ubrzo je objavio da se od financijskog kažnjavanja nastavnika odustalo.
Razlog su javne osude takve ideje.
Pa čak i mogući prosvjedi nastavnika.
Dakle, Fuchs se ponio klasično ‘plenkovićevski’.
Nije mu smetalo stavljanje odredbi o financijskom kažnjavanju nastavnika čak niti nakon što je je u javnoj raspravi stiglo mnoštvo kritika na tu ideju.
I niti jedan glas podrške.
Ali je naglo promijenio mišljenje nakon što se na obzoru pojavila mogućnost ozbiljnog organiziranog otpora.
Po tome nije ispao ništa bolji od odnedavno bivšeg ministra Davora Filipovića.
U epizodi u kojoj je doslovno u nekoliko sati odustao od sulude ideje.
Da se nedjeljama i praznicima na kioscima dopusti samo prodaja novina.
To odustajanje je također bilo rezultat straha od javnog ‘talasanja’.
Novi nedopustivi gaf se zbio se kad je Ministarstvo znanosti i obrazovanja odlučilo iz Kataloga odobrenih udžbenika izbaciti jedan udžbenik povijesti za četvrti razred gimnazije.
To je učinjeno temeljem hajke koju je pokrenulo nekoliko javnih osoba.
Umjesto znanstvenim činjenicama diskvalificirajući taj udžbenik ideološko-vjersko-nacionalističkim ‘argumentima’.
Uz prikriven osobni interes.
Iako za to nije bilo niti jednog valjanog razloga Fuchsovo ministarstvo ‘eliminiralo’ je udžbenik koje je samo odobrilo.
I koji se tri godine mogao nesmetano koristiti.
Sramotno ponašanje ministra Fuchsa nakon incidenta u srednjoj školi
A onda se desio skandal u zagrebačkoj srednjoj školi.
Profesor je suspendiran i optužen.
Jer se potukao s učenikom.
Iako na mjestu događaja, u učionici, nije obavljen alko test ministar Fuchs je nastavnika optužio da je u vrijeme incidenta bio pijan.
Najavljen je otkaz profesoru.
Prema kojem ministar znanosti i obrazovanja nije pokazao niti trunčicu empatije.
Uz to, niti mu je palo na pamet reći ijednu riječ o ponašanju učenika.
Onoga koji je profesora vulgarno provocirao.
Najprije iz klupe, a potom mu se unoseći u lice kod katedre.
Te ga je profesor nakon toga udario.
Kao niti i onima koji su nasilnom učeniku ‘sekundirali’ i snimali sukob.
Profesor svakako nije smio udariti učenika.
Bez obzira na uvrede.
Pa čak i da je bio prvi udaren.
Ali to što ga je ministar ‘na neviđeno’ proglasio pijancem, a da je istovremeno abolirao nasilnog učenika, već bi bilo dovoljno za ostavku.
U uljuđenoj, odgovornoj vladi.
Da i ne spominjem činjenicu da je profesor, prema dostupnim podacima, već neko vrijeme dolazio na posao uočljivo stresnom stanju.
Umjesto da bude na bolovanju.
Nakon što mu je je u kratkom vremenu umrlo nekoliko vrlo bliskih osoba.
Uključujući suprugu.
Sad se oni koji nisu radili svoj posao žele profesora hitno riješiti.
Otpuštajući ga pred mirovinu.
I ‘oprati ruke’ od svoje odgovornosti.
Pri čemu je ‘na čelu kolone’ onaj koji bi takvo ponašanje trebao spriječiti.
U međuvremenu uskoro bivši srednjoškolski nastavnik završio je u istražnom zatvoru.
Za razliku od nekih bivših ministara koje Andrej Plenković zdušno brani i unatoč bjelodano jasnoj krivici.
Još samo treba da nas premijer krene uvjeravati da je Radovan Fuchs postupio kako treba.
I da je odlazak nastavnika u istražni zatvor (iz kojega je, odlukom izvanraspravnog vijeća zagrebačkog Županijskog suda pušten) dokaz kako je ministar Fuchs bio u pravu i kad je u Zakon o odgoju i obrazovanju htio silom ugurati financijske kazne za nastavnike.
Jer da je to mnogo bolje nego zatvor.
Komentari