Onim nepodobnima koji su za razliku od Mire Furlan još uvijek živi “domovinski” heroji spremni su “zavrtati ruku” do kada treba tjerajući ih da priznaju krivicu. Bilo kakvu. Najbolje je ako je nešto iz ’91. A kad konačno priznaju da su krivi preporučit će ih Iliji Čvoroviću. Pa će im Đura oprostiti što ih je tukao. Možda. Jer Đura nikad neće biti Đuro

Kako je to već u ovim krajevima “red, način i običaj” nakon smrti Mire Furlan uz iskrena javljanja znanih i neznanih te “krokodilske suze” licemjera našlo se i onih koji na razne načine pa i potpuno izravno poručuju da je ’91. Mira Furlan – dobila što je i zaslužila.

Samo u jednom danu na društvenim mrežama moglo se tako pročitati sljedeće optužbe….da je otkaz u zagrebačkom HNK-u dobila opravdano; da je “Pismo sugrađanima” koje je objavio zagrebački Danas (a potom i beogradska Politika) pisala u vrijeme kad su napadani Dubrovnik i Vukovar; da je za razliku od nje časni Jevrem Brković “odabrao stranu” tako da je iz Crne Gore otišao u Hrvatsku. Za razliku od nečasne Mire koja je iz Hrvatske otišla u Srbiju. I tako, naravno – odabrala stranu. Ali krivu.

Kao i obično, smrt Mire Furlan je povod, ali problem je mnogo veći.

Oni koji šire spomenute tvrdnje-optužbe ili nemaju pojma što čine ili itekako imaju pojma. Ako je ono prvo bilo bi mudro da se suzdrže javnih komentara kojima se sramote bez potrebe. Ako je drugo – tad se sramote s razlogom i dobro je što se ne suzdržavaju jer tako pokazuju kakvi su zapravo. Dakle, nije im se omaklo.

Što god tko mislio o Miri Furlan i o njezinom “Pismu sugrađanima” dovoditi u vezu datum pisanja/objave toga pisma i agresorsku opsadu i gađanje Dubrovnika te ulazak u Vukovar može samo krajnje pokvaren manipulator i gnjida od čovjeka.

Kakve veze ima nečija osobna ogorčenost zbog dobivenih odvratnih poruka i prijetnji koja je rezultirala otvorenim pismo što je u javnosti odjeknulo jer je riječ o javnoj osobi – s napadima na Dubrovnik i Vukovar?

Mira Furlan je koordinirala pisanje i objavu pisma s napadačima? Ili…što?

Nije imala pravo biti ogorčena na ono što je doživljavala i to javno iznijeti jer su neki drugi ljudi u Hrvatskoj tad patili više nego ona koja je tog trenutka bila u Srbiji? Imala bi pravo da pismo nije pisala u Beogradu nego u Zagrebu, ali kako jest onda je izdajnica i kolaborantica agresora?

Mira Furlan, brkati jugo-oficiri i Jevrem Brković

Jednako bijedno podmetanje je usporedba s Jevremom Brkovićem tvrdnjom da je “i on devedesetih odabrao stranu i s posljedicama se nosio. Emigrirao je u Hrvatsku.” Znači li to da Jevrem Brković ne bi “odabrao stranu” i ne bi se nosio s posljedicama da nije otišao u Hrvatsku nego je ostao u Crnoj Gori?

Svatko tko početkom rata devedesetih nije otišao iz Srbije ili iz Crne Gore (po mogućnosti u Hrvatsku) moralna je nula? Svatko tko je otišao iz Hrvatske (i to još u Srbiju) govno je na kojem se poželjno iživljavati? Posebno ako se otišao pridružiti ostatku obitelji da bi ubrzo potom krenuo što dalje odavde – naprimjer u Ameriku?

Ne znam da li je otkaz Miri Furlan u zagrebačkom HNK bio opravdan, dakle u skladu s tadašnjim aktima HNK-a. Ali znam da joj je stan oduzet protuzakonito jer joj ga je sud na kraju vratio. I znam da nitko ne zaslužuje uvrede i prijetnje koje je Mira Furlan tada doživljavala.

One koji “smještaju” mrtvoj Miri Furlan (ali joj se živoj nikada ne bi usudili reći to što sada pišu) treba podsjetiti i na vremensku podudarnost otkaza Miri Furlan u zagrebačkom HNK, otimanju njezinog zagrebačkog stana te uvreda i prijetnji koje je doživljavala od Zagrepčana (i ne samo njih u Hrvatskoj).

Ali možda je upravo to dokaz njezine krivice?

Naime, i u vrijeme kad se sve to dešavalo Miri Furlan napadani su neki gradovi u Hrvatskoj a kao što smo naučili na primjeru Dubrovnika i Vukovara imala je ta izdajnička kolaborantica Mira Furlan odlične veze s ratnim štabovima agresora pa im nije bilo teško koordinirati akcije.

Oni narede napad na neki grad u Hrvatskoj dok je Mira još tamo i baš tada glumata kako nema gdje raditi, kako joj otimaju stan te je vrijeđaju i prijete joj. A kad Mira ode u Beograd k mužu opet dogovore zajedničku akciju. Ona napiše pismo puno izmišljotina o onome što joj se kobajagi dešavalo u Zagrebu a brkati jugo-oficiri narede napade na Dubrovnik i Vukovar.

Taj bi pakleni plan agresora na Hrvatsku i izdajničke kolaborantice Mire Furlan ostao zauvijek tajna da nema uvijek budnih “domovinskih” heroja voljnih prokazati “neprijatelje naše stvari”. Ne smeta im ako to čine nakon što je “neprijatelj” umro. Tim bolje.

Ostalima koji bi se drznuli ne biti “kuš” spremni su “zavrtati ruku” do kada treba tjerajući ih da priznaju krivicu. Bilo kakvu. Najbolje je ako je nešto iz ’91. A kad konačno priznaju da su krivi preporučit će ih Iliji Čvoroviću. On će ih odvesti da se ponizno ispričaju tamo gdje treba. Pa će im Đura oprostiti što ih je tukao. Možda. Jer Đura nikad neće biti Đuro.