Javnost se najviše se voli zabavljati time tko gdje pjeva i zbog čega, tko je koga prebio ili ostavio, a tko se s kime svađa. Čak i ozbiljne optužbe za političke prevare i financijski kriminal izazivaju češće podsmijeh nego ozbiljnu zabrinutost. Stoga ne čudi da nikoga nije briga što ministar obrazovanja Radovan Fuchs nije uputio obećanu javnu ispriku profesoru o kojem je javno izrekao neistinu. Ili možda jest, ali to samozatajno krije? Ja u to ne vjerujem, pa ministru velikodušno dajem šansu da pristupi popravnom ispitu.

Javnost (kako to gordo zvuči) najviše se voli zabavljati onim na što ni na koji način ne može utjecati.

A, kad malo bolje razmislim, i bolje je da ne može.

Kao na primjer, tko to tamo pjeva.

I zbog čega.

Pa tko je koga ostavio.

Ili tko je koga prebio.

A još je napetije kad je netko nekoga prebio pa potom ostavio.

I tako više puta.

Ovih dana glavna je tema nova epizoda sudske ‘sapunice.

O degutantnom javnom natezanju Severine i njenog pretposljednjeg službenog bivšeg.

A na štetu zajedničkog djeteta.

Koje navodno oboje beskrajno vole.

Dok publika navija.

U konkurenciji takvih ‘poslastica’ javnost se više gotovo i ne obazire na svinjarije koje izvode političari.

Čak i najveće gadosti privlače pozornost tek do sutrašnje, nove gadosti.

Također za jednodnevnu uporabu.

Čak i ozbiljne optužbe za političke prevare i financijski kriminal izazivaju češće podsmijeh nego ozbiljnu zabrinutost.

Stoga nitko niti ne trepne kad neki političar ne ispuni dano obećanje.

Ni kad je riječ o krajnje ozbiljnim, strateški važnim temama.

Kao što je, recimo, izmjena ključnih zakona.

Pa čak i Ustavom zajamčenih prava.

Na fakultetu koji je pohađao ministar Fuchs ne uči se kako se utvrđuje pijanstvo

Ja se, međutim, brinem i zbog mnogo sitnijih nepodopština moćnika.

Što je vjerojatno manje rezultat stvarnih razloga za brigu.

A mnogo više mojeg ‘uvrnutog’ karaktera.

Na primjer, znam se posljednjih tjedana probuditi noću i razmišljati zbog čega se, kvragu, ministar obrazovanja Radovan Fuchs nije ispričao onom srednjoškolskom profesoru.

Za kojeg je ‘mrtav-hladan’ izjavio da je bio pijan u razredu.

Kad je sudjelovao u incidentu izazvanom besramnim ponašanjem nekog učeničkog klipana.

Sjećate se sigurno.

Ministar je ispalio da je profesor bio pijan jer je ministar to negdje načuo.

Ili pročitao.

Što mu dođe na isto.

Kad je shvatio što je napravio, ministar se opet oglasio.

Rekavši da će se ispričati profesoru ako se utvrdi da nije bio pijan.

Profesor, ne ministar.

Na stranu sad što akademski obrazovana osoba, pače doktor znanosti pa još i ministar, nema pojma da se ne može naknadno dokazati je li netko bio pijan ili nije.

Nego samo alko testom ili kontrolom krvi.

U vrijeme spornog događaja.

Ili neposredno nakon.

Mnogo je važnije što se ministar profesoru nije ispričao, iako nema niti jednog dokaza da je čovjek bio pijan.

U vrijeme i na mjestu za koje je ministar ustvrdio suprotno.

Bio je pijan, nije bio pijan, bio je pijan…

Dobro, možda nisam u pravu.

Moguće je da se ministar Fuchs profesoru ispričao, ali javnost to ne zna.

Možda je to učinio tako što je otišao u školu i ispriku uputio pred učenicima.

A može biti da je pozvao profesora u svoj ministarski kabinet pa mu se ispričao.

Ili ga je kontaktirao telefonom.

Ili mu je barem poslao ispriku elektroničkom poštom.

Iako, iskreno, baš i ne vjerujem da je učinio išta od toga.

I to ne toliko zbog uvjerenja da je ministar nesposoban razumjeti da bi javna isprika koju je obećao bila pristojna.

Ili barem korisna.

Za ‘peglanje’ javne percepcije ministrova ponašanja.

Mnogo više vjerujem da se ministar nije ispričao profesoru jer sam siguran da ministra ‘boli briga’.

I za profesora.

I za ispunjenje obećanja.

I za javnu percepciju svojega ponašanja.

Eto, dotle je došlo.

Naravno, ne tek od slučaja neispunjenog javnog obećanja ministra obrazovanja da će se ispričati profesoru.

Kojeg je, s ministarske visine, javno oklevetao.

Ali evo…

Ako to išta znači, makar samo u svoje ime, dajem ministru Fuchsu još jednu priliku da se ispriča oklevetanom profesoru.

Neka to shvati kao popravni ispit.

Ma, neka shvati kako god hoće.

Samo neka napokon shvati.

Kakvu je sramotu počinio.

Napomena: Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Nacionala.