Sudac Marko Duk ponovo je nepravomoćno presudio da je Nacional kriv zbog toga što je Josip Manolić u intervjuu prije osam godina nazvao Tomislava Karamarka suradnikom Udbe. Od same presude još je bizarnije obrazloženje. U kojem sudac ne preza čak niti od klevetanja Nacionala. Na hrvatskim sudovima nema vještaka za medijske sporove, a odluke poput ove krajnje su opasne po integritet pravosuđa i slobodu medija. Pitanje je samo – koji će medij biti sljedeća žrtva.

Sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu Marko Duk.

Čovjek je po drugi puta prvostupanjski presudio protiv Nacionala, a u korist Tomislava Karamarka.

Bivšeg šefa HDZ-a i umalo formalnog premijera, a ne samo praktičnog.

Između Sanaderova i Plenkovićeva ‘vakta’.

I nije sad presudno koliku je financijsku odštetu sudac Duk dosudio Karamarku.

Niti to što mu je prethodnu takvu presudu viši sud ukinuo.

A niti to što je Vrhovni sud ukinuo obje te presude.

Da bi sudac Duk dobio mogućnost ponoviti ono što je već jednom napravio.

Za ovu priču čak nije bitno niti što će se u nastavku dešavati s ovim slučajem.

Jer ovo je priča o tome kako je sudac Duk obrazložio ponovnu odluku u korist Tomislava Karamarka.

A protiv medija.

I zbog toga ta priča nije važna samo za ovaj slučaj.

Niti je važna samo za Nacional.

Važna je za hrvatsko pravosuđe i slobodu medija.

Sve je počelo 2015. kad je Josip Manolić dao autorizirani intervju Nacionalu.

Povodom izlaska njegovih memoara ‘Politika i domovina’.

U kojim je, između ostaloga, izjavio da je Tomislav Karamarko, kao student, bio suradnik Udbe.

Pa je Karamarko tužio – Nacional.

A sudac Duk zaključio je da je Nacional kriv.

Između ostaloga jer prije objave intervjua nije pitao ‘drugu stranu’ to jest Karamarka.

Intervju u kojem se pita i ‘druga strana’ – ne postoji

Jedan od mnogih velikih problema hrvatskog pravosuđa je što ne postoje sudski vještaci koji bi bili angažirani u postupcima vezanima za  medije.

U kojima je neophodno makar elementarno poznavanje funkcioniranja medija.

Uključujući sudske odluke iz međunarodne prakse.

Koje, na praktičnim primjerima, pokazuju što znači sloboda a što odgovornost medija.

Pa mnogi hrvatsk suci, kad ih dopadne ‘medijski’ spor, glavinjaju “kao guske u magli”.

Jedan od njih je svakako i sudac Duk.

Ima primjera da se intervjui prije objavljivanja pokazuju i onima koji su u njima spomenuti.

Da bi ti, spomenuti, odlučili može li takav intervju biti objavljen ili ne može.

Ali to nije autorizacija.

Koju daje isključivo onaj s kim je novinar napravio intervju.

Sve drugo zove se neprofesionalno novinarsko ‘uvlačenje’.

Onome tko želi sprječiti da bude u medijima spomenut na način koji mu se ne sviđa.

Besmislena je tvrdnja suca Duka da je učinjen propust na štetu Karamarka jer ga se prije objave intervjua nije pitalo za komentar.

Manolićeve tvrdnje da je Karamarko bio suradnik Udbe.

Kad bi sudac Duk bio u pravu to bi značilo da svaki medij koji objavi izjavu u kojoj se spominje neka osoba treba strepiti od sudskog progona.

Ako prije objave te izjave ne pita za komentar osobu koja je spomenuta.

Mediji objavljuju svakoga dana ukupno na desetke, pa i na stotine izjava u kojima netko nekoga optužuje, a da prije toga nisu pitali i ‘drugu stranu’.

Naravno da postoji odgovornost medija za ono što objave.

Ali ona se temelji na nizu jasnih etičkih i profesionalnih pravila.

I krajnje je nekorektno pozivati se na odgovornost medija pojednostavljujući I  zloupotrebljavajući bit problema.

Sucima je potreban medijski priručnik

Očito ne postoji volja da se u hrvatskim sudnicama koriste stručni poznavatelji medijskog prava kao vještaci.

Ali bar bi netko mogao napraviti kratak i jasan priručnik za suce na tu temu.

Ako ništa drugo, barem da suci imaju pomoć u kompliciranijim predmetima.

Da ne sramote sebe i pravosuđe.

Kao sudac Duk.

I da ne krše novinarske i medijske slobode.

Još jedan zaključak u presudi protiv Nacionala pokazuje da sudac Duk živi u nekom paralelnom svijetu.

Štoviše, njegov stav da bi Nacional ispravak spornog intervjua trebao objaviti u svim tiskanim medijima u Hrvatskoj, doima se nevjerojatnim.

Ispravak, ako se to nalaže pravomoćnom presudom, objavljuje se samo u mediju koji je izgubio spor u konkretnom slučaju.

Uredništvo nekog drugog medija može objaviti vijest o toj presudi, ako to smatra zanimljivim i važnim.

Ali nema načina da ga se na to natjera.

Niti ga smije biti.

A pogotovo ne da objavljuje presudu koja nema nikakve veze s tim medijem.

Uostalom, kad bi drugačija praksa i postojala, zbog čega onda ne bi ispravak morao biti objavljen u svim medijima?

A ne samo tiskanim.

Ako već neki sudac smatra da treba uspostaviti takav virtualni ‘zid srama’.

Ali, naravno, već i sama ideja da bi netko drugi morao objaviti ispravak teksta koji nije objavio potpuno je sumanuta.

Na kraju, ali niti slučajno najmanje važna, tvrdnja je suca Duka da je Nacional

… ovo valja citirati…

“neprofesionalan i ima odlike žute štampe”.

Dajte si truda pa polako pročitajte više puta.

I ja sam.

Medij je kriv samim time što je tužen?

Prije svega, na temelju kojih činjenica je sudac Duk uspio doći do zaključka o općoj Nacionalovoj neprofesionalnosti i ’žutilu’?

I, ako te činjenice zaista postoje, zbog čega ih nije iznio u obrazloženju presude.

Koje, kako mu naziv kaže, služi da bi sudac obrazložio svoju odluku.

A ne da bi iznosio neargumentirane tvrdnje.

Ali, za potrebe pouke, zamislimo da Nacional jest ponekad neprofesionalan i da ima odlike ‘žutila’.

Odnosno, da se sudac Duk potrudio o tome iznijeti neke dokaze.

Kakve to veze ima s konkretnim slučajem?

Znači li to da ako je netko jednom bio neprofesionalan generalno je neprofesionalan.

I točka.

Pa sve što nakon toga učini po definiciji je neprofesionalno.

I nema se tu što dokazivati.

Taj medij automatski je kriv čim ga je netko tužio.

Paušalna je i neargumentirana ocjena da je neki medij neprofesionalan pa je temeljem toga kriv što god objavio.

To nije samo sramotna tvrdnja u obrazloženju presude.

To je kleveta.

Ovaj put je žrtva Nacional.

Što neće promijeniti niti eventualno ponovno preinačenje ili ukidanje presude suca Duka.

Sljedeći put žrtva može biti bilo koji drugi medij.

Napomena: Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Nacionala.