Vlast se dosjetila novog kaznenog djela da bi, pod izgovorom zaštite istražnih postupaka, onemogućila, ili barem pokazno sankcionirala, objavljivanje po nju neugodnih informacija. To što su se, svatko iz svojih razloga, pobunili oporbenjaci i novinari logično je. Ali je i jasno da to baš ništa neće promijeniti. Kao što nema nikakvog smisla svaku novu zlouporabu vlasti nazivati najvećom ikad. Toliko ih je ‘najvećih’ da je jedino rješenje – ‘šup karta’ na izborima

Opet se počelo intenzivno govoriti i pisati o tzv. Lex AP, to jest zakonskom rješenju koje je Vlada pripremila da bi ga Sabor usvojio.

A s obzirom na tijesnu, ali postojanu parlamentarnu većinu ‘plenkovićevaca’ – kao da je već usvojen.

Jer kud AP okom tu njegovi skokom.

Računajući i one koji kao formalno nisu njegovi, ali su ipak mnogo više njegovi nego svoji.

Ako nekim slučajem ima još itko u ovoj zemlji da ne zna što je tzv. Lex AP ponovit ćemo gradivo.

Riječ je o kaznenom djelu neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje.

Koje je AP naumio uvrstiti u Kazneni zakon.

Pa će to i učiniti

Protiv čega je čitava, inače uglavnom razjedinjena oporba.

Kao i Hrvatsko novinarsko društvo.

Ukratko, svi koji se bune tvrde da će ta izmjena Kaznenog zakona biti udar na novinare, a slijedom toga na javnost.

Čitaj: na građane.

Jer će vladajući represijom onemogućavati objavljivanje informacija o koruptivnim i svakovrsnim drugim svinjarijama koje prave oni sami te njihovi politički i poslovni ‘pajdaši’. 

Informacije iz istraga širi kome hoćeš, samo ne novinarima

Ima li logike u tome da se zabrani, pa slijedom toga i kažnjava, neovlašteno otkrivanje nekih informacija kad je riječ o sumnji na kazneno djelo? 

Naprimjer, onih informacija čije širenje izvan kruga ljudi koji ih po dužnosti  moraju znati može naštetiti postupku ili ga čak može ugroziti.

Naravno da ima.

Ali to već postoji u Kaznenom zakonu.

I tiče se početnog, tajnog dijela postupka.

Zbog čega je onda parlamentarnu oporbu toliko uznemirila namjera uvođenja tzv. Lex AP ?

Zašto je Hrvatsko novinarsko društvo za srijedu najavilo skupove u Zagrebu i Splitu na kojima će se prosvjedovati protiv takvog zakonskog rješenja?

Obrazloženje glasi da je tzv. Lex AP zamišljen kao sredstvo vladajućih da sakriju od javnosti nezakonitosti koje oni čine i(li) se čine u njihovo ime i za njihovu korist.

Jer se uvođenjem novog kaznenog dijela zabrana širenja informacija širi i na nejavni dio postupka.

Istragu.

Već postoji mogućnost da se neka informacija iz istrage proglasi tajnom.

Stoga se, na prvu, čini da je, želi li se postupak zaštititi, nepotrebno uvoditi novo kazneno djelo koji će potpuno ‘pokrivati’ istražni dio postupka.

Kao i osigurati presumpciju nevinosti i postići sve ostalo što premijer nabraja kao razloge za uvođenje novog kaznenog djela.

Ali naravno da je potrebno.

Vladajućima.

A to je jasno i iz formulacije prijedloga kojim se predviđa sankcioniranje širitelja samo informacija s ciljem objave.

U konačnici, to znači da će biti kažnjen sudionik istrage koji informaciju iz istrage proslijedi novinaru koji ju potom objavi.

Svako drugo širenje informacija iz istrage neće biti sankcionirano.

Odvjetnik bratu, pa brat mehaničaru, pa mehaničar nastavniku, pa nastavnik novinaru…

Sprdajući se, sad bismo se mogli zapitati što ako recimo neki istražitelj, odvjetnik, vještak ili sudac informaciju iz istrage izrekne za nedjeljnim obiteljskim ručkom.

Pa je drugi član obitelji prenese susjedu.

Automehaničaru kojem auto na popravak doveze nastavnik.

Koji to ispriča susjedu, novinaru s kojim svakog jutro pije kavu u kvartovskom kafiću.

A novinar to objavi.

No, nije vrijeme za sprdnju.

Jasno je da stvarna intencija vlasti nije zaštititi istražne postupke niti je odjednom osvijestila potrebu da sprječava kršenje presumpcije nevinosti.

Jedini motiv uvođenja novog kaznenog djela je da se u medijima ne pojave informacije koji bi joj mogle vladajućima nanijeti političku štetu.

Novim kaznenim pritiskom na potencijalne novinarske izvore sigurno neće ‘presušiti’ dotok informacija o ‘hadezenjarskim’ gadostima.

Ali treba jasno reći o čemu je ovdje riječ.

I u tom su u pravu i oporbenjaci i Hrvatsko novinarsko društvo.

Ali valja ovo što se događa staviti u ispravan kontekst.

Naprimjer, u žaru borbe, potežu s i tvrdnje da će usvajanje tzv. Lex AP biti „najveći čin agresije na novinarsku profesiju i na javni interes“.

Štoviše, čak i „jedan od’ najvećih udara na novinarsku profesiju u zadnjih trideset godina”?

Zar zaista?

Bude li provođen dosljedno, tzv. Lex AP će, zaista smanjiti ‘dotok’ informacija iz istraga.

Jer će, ako ništa drugo, neki potencijalni širitelji informacija prema novinarima biti uplašeni zapriječenom zakonskom odmazdom vlasti.

Niti u pretjerivanju ne treba pretjerivati

Ali ako je tzv. Lex AP zaista najveći čin agresije na javni interes i jedan od najvećih udara na novinarsku profesiju u zadnjih trideset godina, što je bilo u devedestima proglašavanje HND-a državnim neprijateljem kojeg „financira Soros“ ?

Što su bila tajna praćenja i prisluškivanja novinara poticana s državnog vrha? 

Ili što je bilo, prije nepunih deset godina, osnivanje HDZ-ovog parapolitičkog udarnog medijskog ‘odreda’ zvanog HNiP?

Formalno paralelne novinarske udruge, a zapravo diverzantske ekipe koja je, uz maksimalnu ministarsku pomoć Zlatka Hasanbegovića, imala zadatak novinarstvo do kraja pretvoriti u uvlakačko-doušničku djelatnost.

Što su  bile i još uvijek jesu neprekidno politički ‘navođene’ aktivnosti Ministarstva kulture i medija koje nanose ogromne štete novinarskoj profesiji i medijskim slobodama?

Što su nebrojene SLAPP tužbe protiv novinara i medija?

Po kojima je Hrvatska državama među rekorderima u EU.

A koje često, bez ikakvog utemeljenja podnose dužnosnici, državni službenici pa i suci.

Da političku zarobljenost informativnog programa javnog RTV servisa od prvog dana hrvatske državnosti  i ne spominjem.

Niti u pretjerivanju ne treba pretjerivati.

Neozbiljne su i tvrdnje da će usvajanje tzv. Lex AP onemogućiti aktivnost ‘zviždača’.

Daleko najveći postotak informacija koje ‘zviždači’ prosljeđuju novinarima odnosi se na otkrivanje korupcijskih i drugih nepravilnosti za koje se tek saznaje ‘zviždačkim’ istupom.

Nakon njihovih istrage tek eventualno počinju.

A informacije koje oni daju novinarima u pravilu nisu zakonom zaštićene nego su protuzakonito, ili barem neetično, skrivene od javnosti.

Po velom poslovne tajne, na primjer.

Ako se želi pomoći onom malom broju ‘zviždača’ koji se uopće javljaju treba se boriti za izmjene Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti koji je ‘zviždačima’  nedovoljna zaštita.

I istražiti koliko se manjkavo taj zakon provodi, čak i takav kakav je.

Razumljiva je želja da se ‘pumpanjem’ emocija i teškim ‘verbalnim topništvom’ postigne trenutačni cilj.

A to je, u ovom slučaju, iskazivanje neslaganja s načinom na koji vladajući neprekidno tretiraju novinare, medije i javnost.

No, općenito, daleko veći problem od samih zakona je nedostatak povjerenja da će vladajući ‘igrati’ po zakonu.

To jest da ga neće ‘zaobilaziti’, selektivno provoditi, ignorirati ili zloupotrebljavati.

Kad im i kako bude trebalo.

‘Kukavičja jaja’ vladajućih i javni interes

To je nepovjerenje potpuno opravdano.

Andrej Plenković odlučio je uvesti tzv. Lex AP ne bi li dodatno otežao objavljivanje informacija neugodnih po njega i njegove.

To zaključujemo na temelju iskustva s njegovom vladavinom.

A to je već viša razina problema.

I mnogo ozbiljnija.

To je problem koji se ne rješava prosvjedovanjem protiv zakona.

Koliko god opravdano bilo.

Niti pokušajem opstrukcije njegovog usvajanja.

Koja je unaprijed osuđena na propast.

Ukratko, što ćemo nakon što prosvjedi budu održani, a Lex AP postane dio Kaznenog zakona?

I što ćemo s ostalim ‘kukavičjim jajima’ koje vladajući podmeću javnom interesu?

Kakva je strategija?

Razmišlja li se o taktici?

Ne trebaju tu nikakvi organizacijski magovi niti teoretičarski veleumovi.

‘Igra’ samo jedan savjet.

Jednostavan, praktičan i besplatan.

‘Šup karta’ na izborima.

Nije baš izgledno rješenje.

Ali je jedino.

A vi kako hoćete.