Antonije Pušić ozbiljno je pomiješao umjetničku drskost i realan život. Rezultat je pretvaranje njegovog pseudonima Rambo Amadeus u bipolarnu stvarnost. Pritom se izgubio Amadeusov umjetnički senzibilitet i ostao je samo ultimativni razbijač. I to u najgoroj varijanti. Onaj koji pokušava opravdavati svoje posezanje za stražnjicom žene tvrdeći da bi mnogo gore prošla da je muško.
Prije podosta godina, ali već u poratno vrijeme, dvije Amerikanke s kojima sam radio na medijskom projektu u Armeniji iznenadile su me molbom da ih spojim s – Rambom Amadeusom.
Te strastvene ‘globtroterice’ odlučile su provesti neko vrijeme kušajući “strange beauties of the Balkans”.
Kad su već prevalile toliki put preko ‘bare’.
Kako im je uz Zagreb, Sarajevo, Beograd, Jadransko more i još neke destinacije pao na pamet Antonije Pušić alias Rambo Amadeus – ne sjećam se.
Možda su načule neku urbanu legendu ili su ‘crticu’ o njemu našle u jednom od mnogih neortodoksnih turističkih vodiča kojima su bile odlično opskrbljene.
Nije sad niti važno.
Uglavnom, Antonije/Rambo zadesio se u Boki kotorskoj i pristao je sresti se s Amerikankama.
Kad sam njih dvije kasnije sreo, a bilo je to mjesecima nakon njihova izleta u Boku, još su bile pune utisaka.
S neskrivenim ponosom, kao vrhunac zabave, prepričavale su mi kako ih je rečeni Antonije čamcem odvezao do polovine bokakotorskog zaljeva.
A onda ih obavijestio da je ‘crko’ motor pa će natrag njih dvije morati veslati.
Iako je ispao grubi Rambo koji se neukusno našalio s njima žene mu nisu zamjerile.
Bit će da na čamcu usred morskog zaljeva nisu niti očekivale umjetničku sofisticiranost.
Drugi pol Pušićevog bipolarnog pseudonima.
Tim više što nisu doživjele nikakvu eksplicitnu seksualnu prijetnju.
Čak niti verbalni ispad.
Kamo je nestao Amadeus?
No, nakon što su mi američke poznanice ispričale tu priču uvijek je se sjetim na spomen Ramba Amadeusa.
I ne osjećam se zbog toga dobro.
Jer se optužujem da sam makar posredno suodgovoran za ono što su tada doživjele.
Koliko god se njima taj doživljaj svidio i u sjećanju im je ostao kao nešto pozitivno.
Odlično zezanje.
Pa makar i na njihov račun.
Kad se prije nekoliko dana društvenim mrežama počela širiti ‘glas’ o tome da je Pušić štipao za stražnjicu producenticu emisije u kojoj je bio gost nisam tu priču ‘kupio’ bez razmišljanja.
Iz jednostavnog, krajnje logičnog razloga.
Svako seksističko ponašanje mi je strano, ali u konkretnim slučajevima osuđivati bez dokaza krajnje je ‘klizav’ teren.
Ali sam Antonije Pušić pobrinuo se da priča ne ostane na onome – njezina optužba vs. njegova obrana.
Priznao je što je učinio, ali joj se nije ispričao.
Ne samo da je priznao da je zaista učinio ono za što ga je producentica optužila nego se čak krenuo opravdavati.
Pa je, po njegovom, ispalo da je posezanje rukom za stražnjicom producentice bilo opravdana ‘kazna’ jer mu se nešto nije svidjelo u emisiji u kojoj je gostovao.
No, nije na tome stao.
Žrtvu svoje nedopustive svinjarije nazvao je histeričnom.
Antonije Pušić – turbo folk ‘muškarčina’
Mogao je, objasnio je, postupiti i grublje.
No, ipak nije.
Jer ipak je ona žena, a ne muškarac.
Možda je umislio da je takvo objašnjenje urnebesno duhovito.
Kao što zaista jesu urnebesno duhovite neke njegove ranije izjave.
I pjesme.
Ili je u njegovoj glavi ta sramotna ‘samoobrana’ trebala biti umjetnička diverzija.
Poput one kad je u zajebanciji smislio pjesmicu ‘Euro neuro’ s kojom je postao crnogorski predstavnik na Eurosongu.
S kojim se zapravo sprdao.
Ili je, u nekoj još goroj varijanti, izgubio kontrolu nad svojim postupcima u tolikoj mjeri da mu je bitno samo da nešto javno ‘odvali’.
Ne sekirajući se previše.
Zbog toga što se od čovjeka koji je naprimjer početkom devedesetih na beogradskom glazbenom festivalu sočno opsovao u izravnom prijenosu prosvjedujući jer se bezbrižno pjeva dok su Dubrovnik i Tuzla pod artiljerijskom vatrom – strmoglavio na dno.
Odakle opravdava svoje posezanje za ženskom zadnjicom izjavom da je svoju frustraciju mogao riješiti i grublje.
Ali nije.
Duša od čovjeka.
Turbo folk ‘muškarčina’.
Komentari