Ukrajinske tenisačice odbijaju se nakon mečeva rukovati s ruskim i bjeloruskim ali im ne pada na pamet odbiti igrati protiv njih. Najprije borba za WTA bodove i novac a poslije toga podrška svojoj naciji. Omalovažavanjem profesionalnih kolegica. Koje su slučajno ‘krive’ nacionalnosti. Kao i glumci kojima otkazuju predstave i skladatelj čija se djela izbacuju s repertoara. Ili nogometna zvijezda koje se bivši klub stidi. Čini li vam se to odnekud poznatim?
Bjeloruska tenisačica Aryina Sabalenka plasirala se u polufinale Roland Garrosa.
Pobijedivši Ukrajinku Elinu Svitolinu.
Koja nakon poraza nije prihvatila pruženu ruku uspješnije suparnice.
Nije ukrajinska tenisačica ignorirala gestu uobičajenu nakon teniskih mečeva jer je bila ljuta zbog poraza.
Iako bi i to već bilo vrlo bezobrazno.
Ukrajinka pruženu ruku suparnice nije prihvatila jer je to ruka – Bjeloruskinje.
Na konferenciji za novinare izjavila je: “Ne znam zašto me je čekala.”
Jer, objasnila je, njen stav je dobro poznat.
A taj njen stav je da se od početka ruske invazije na Ukrajinu ne želi rukovati sa sportskim kolegicama iz Rusije.
I Bjelorusije, zemlje koja podupire rusku invaziju.
Druga ukrajinska tenisačica, Angelina Kalinina, pobijedila je u polufinalu Masters 1000 turnira u Rimu prije dva tjedna.
I također se odbila rukovati sa suparnicom, Ruskinjom Veronikom Kudermetovom.
Nedvojbena je činjenica da je Rusija agresor u Ukrajini.
I da joj Bjelorusija pritom ‘sekundira’.
Ali ako sportaš(ica) iz Ukrajine želi iskazati javnu podršku svoj zemlji postoje drugi načini.
Manje licemjerni.
A ako baš ne žele poslati političku poruku riječima nego (ne)činjenjem poštenije bi bilo da odbiju igrati s ruskim (i bjeloruskim) sportašima.
Ali naravno da neće.
Jer na taj način bi se unaprijed odrekli mogućih ATP i WTA bodova i novca.
Mnogo je lagodnije uzeti sve što možeš a ne izgubiti ništa.
Pritom šaljući poruku da podržavaš svoju zemlju – ponižavajući sportske suparnike.
Tako ukrajinski sportaši zapravo ne čine ono što kažu da im je cilj.
Nego pokazuju da zapravo nemaju problem igrati s igrači(ca)ma iz Rusije i Bjelorusije.
Pomaganje ‘svojima’ i kažnjavanje ‘njihovih’ ponižavanjem čovjeka
Ali imaju drugi problem.
Misle da javnim ponižavanje sportskih kolega zbog njihova državljanstva pomažu ‘svojima’ a kažnjavaju ‘njihove’.
Iako oni to naravno ne doživljavaju kao problem.
Nego kao iskaz potpore svojoj naciji.
A kad je nacija u pitanju – čovjek je nebitan.
Nadam se da još nismo zaboravili ono ludilo u trenucima kad je nizom europskih zemalja krenula tragikomična odmazda za rusku agresiju.
Između ostaloga, izbacivanjem s koncerata djela ruskih skladatelja.
Kao u Hrvatskoj.
Ili otkazivanjem kazališne predstave glumaca iz Srbije.
U Češkoj.
Predstave koja, uzgred, nema ama baš nikakve političke konotacije.
Ali Srbija nije nedvojbeno osudila rusku invaziju na Ukrajinu.
Pritom je bilo posve nevažno što naprimjer srpski glumci čija je predstava otkazana u Pragu javno kritiziraju srpsko političko vodstvo.
Ili što je ruski kompozitor čija su djela izbačena s repertoara zagrebačkog koncerta svjetski klasik.
I odavno mrtav.
Nije to prestalo, samo više nije medijski atraktivno.
Evo… Rus Andrej Aršavin ne samo da je živ nego je do prije tri godine profesionalno igrao nogomet.
Kad je nedavno imao 42. rođendan na društvenim mrežama mu je čestitao Arsenal.
Klub u kojem je ostavio golem pozitivan trag.
Uslijedilo je mnoštvo negativnih reakcija među kojima i Arsenalovih navijača koji su bivali ushićeni Aršavinovim igrama i golovima u dresu londonskog kluba.
Nakon toga klub je kukavički obrisao rođendansku čestitku Aršavinu.
On odjednom više odličan bivši nogometaš.
Nije čak niti čovjek.
On je samo jedno – Rus.
Čini li vam se to odnekud poznatim?
Okrenite se oko sebe.
Nemojte misliti da je gotovo.
Komentari