Takozvane “male ljude” u Hrvatskoj i Srbiji svi koji su stigli (uključujući u velikoj mjeri medije) “izbombardirali” su pričama o tome kako su dvije susjedne zemlje, nekada republike u zajedničkoj saveznoj državi, zapravo dva svijeta. Ovdje “mi” a tamo “oni”. I da je to “novo normalno”. Da smo neprijatelji. Mo’š mislit’

Odvratno je kad mediji senzacionalističkim naslovima (i sadržajima) huškaju i šire mržnju. Naprimjer međunacionalnu. Takvi su mediji dobrano “pripomogli” ratnom zlu na prostoru bivše Jugoslavije. Konkretno zlu u BiH i Hrvatskoj doprinio je dio medija u te dvije tadašnje republike SFRJ a današnje države, ali i dio medija u Srbiji. To ne treba zaboraviti. Niti oprostiti.

No i naslovi koji se danas poigravaju emocionalnim klišejima “silujući” sliku o nekakvim općim tenzijama (primarno između Hrvata i Srba te između stanovnika Hrvatske i Srbije) neprofesionalni su i nepošteni. A u konačnici čak i pomažu održavanju tih tenzija tamo gdje one postoje koliko god se “na prvu” može činiti suprotno.

Srećom, naslov koji “vrišti” o tome kako su se, gle čuda, oženili hrabra Hrvatica iz Imotskog i časni Srbin iz Niša ne može izazvati strahotu kakve su izazivali huškački naslovi iz devedesetih. Ili naslov da su Jovan i Đorđe herojski pomogli Hrvoju nakon što mu je stao auto na srbijanskom dijelu autoputa. Ili naslov da Stevanu iz Šapca nitko nije demolirao vikendicu u Makarskoj iako je eno tamo već dvadeset godina. Čak mu nitko nikada nije niti potrgao brisače sa auta šabačkih registracija koji parkira na uličnom parkiralištu jer… tako dobri znaju biti naši ljudi.

Međutim, takvi naslovi potenciraju lažnu sliku o općoj međusobnoj nepodnošljivosti trideset godina nakon rata. Još uvijek političari i politikanti javno zloupotrebljavaju prošle ratove i šablonizirane animozitete da bi emocionalno ucijenili one od kojih očekuju neku vrstu koristi.

Istovremeno, daleko od javnosti, ti isti iz Hrvatske ludo se provode po beogradskim splavovima ili na šumadijskim slavama. Oni isti iz Srbije pak uživaju u viletinama u unutrašnjosti Istre ili se opijaju po privatnim za javnost zatvorenim zagrebačkim  klubovima zajedno sa svojim hrvatskim “parnjacima”. I svi međusobno posluju. “Ispod stola” a ako baš mora onda i zakonito.

Za to vrijeme, i s jedne i s druge strane granice, žive oni takozvani “mali ljudi” koji bez riječi pristaju na tu uvredljivu etiketu (da su “mali”). Njih se i dalje “kuri” kako su Hrvati i Srbi arhetipski neprijatelji. A kad je već tako onda svaki primjer netipskog ponašanja mora biti proglašen čudom i adekvatno medijski prezentiran.

Kako su zbog sve veće opasnosti od koronavirusa uvedene drastične mjere na minimum je svedena ne samo komunikacija između država nego i unutar njih. Također, otkazani su mnogi skupovi a neki koji su planirani nisu niti sazvani. U praksi to znači da je mala šansa da se ovih dana dogodi svadbeno veselje čak i Mitra i Zdenke iz istog sela a kamoli ako je ona iz Hrvatske a on iz Srbije.

Zloupotreba stereotipa i manipulacija osjećajima

Nema mnogo šanse čak i da dvojica Srba krenu autom ka Zagrebu pa da ih negdje kod Županje lokalni Hrvat vadi iz jarka. A teško i da će Stipe otići do stana u Lazarevcu koji je ostao od ženinih i tamo pred zgradom parkirati auto splitskih registarskih oznaka.

Dakle, ostaju samo sportski susreti iako su i oni prorijedili. Oni koji se ipak događaju uglavnom su bez publike pa nije moguće “raspaliti” neku priču o curi i dečku koji su u gledalištu svezali krajeve hrvatske i srpske zastave (i po mogućnosti se zagrlili) dok igraju “njihove” reprezentacije.

Uz fotku u čvor svezanih barjaka i njih dvoje zagrljenih taman bi “legao” neki naslov tipa “Svi plaču zbog ove fotografije: Ljubav Hrvata i Srpkinje jača od mržnje njihovih naroda.” A njih dvoje se i ne poznaju. Sreli su se prije početka tekme. Bilo im je odjednom smiješno što su došli s državnim zastavama. Vidi kolike su, baš im smetaju dok otvaraju konzerve soka kupljene na šanku kod ulaza u dvoranu, ulijevaju sok u plastične čaše i penju se na tribine.

Kad su se već sreli a na tribinama ima dovoljno mjesta odlučili su navijati zajedno. Svatko za “svoje”. Ali oboje plješću svakoj dobroj akciji obiju ekipa. A da usput malo živciraju “hejtere” ili samo da budu zanimljiviji režiseru pa da mašu svojima kod kuće kad ih kamerman “uhvati” u krupni plan odlučili su svezati državne zastave jednu za drugu i zagrliti se. Ukratko, samo su normalni.

Što sad kada je trenutno nemoguća misija naći na sportskim borilištima takav prizor jer na tribinama nema nikoga čak i da “svijećom tražiš”? Ma što svijećom. Čak i da obećaš vjernim čitateljima trostruku novčanu nagradu za makar i mutnu amatersku fotku.

Praktični urednik prilagodit će se i promrmljat’ će u bradu: Daj što daš. Tako je na jednom portalu ovih dana objavljena kratka pričica s utakmice hrvatske i srpske reprezentacije rukometašica odigrane na Europskom prvenstvu u Danskoj.  Uz rezultat i ostale osnovne podatke o tekmi objavljeno je i da je “glavna priča nakon susreta događaj iz 19. minute. Slađana Pop-Lazić, srpska rukometašica, nakon jednog od niza jakih duela ostala je bez zraka, a pomoć je dobila odmah pa nije bilo potrebe da ulazi medicinski tim.”

Na stranu sad redundancija. Jasno je da nije bilo potrebe za ulaskom medicinskog tima ako je igračica odmah dobila adekvatnu pomoć. Ne moraš to pisati. OK, priča je bila kratka čak i za mjerila portala pa se natipkalo nešto više riječi. Nek’ se nađe. To treba razumjeti. Objavljene su i dvije fotografije. Zapravo jedna fotografija ali dvaput.

Objavljuj dok je “vruće”, tko će poslije klikat’

Na fotografiji (“skinutoj” sa TV prijenosa) zaokružen je dio igrališta na kojem jedna igračica isteže drugu da bi ova dobila u pluća zrak koji je izgubila nakon udarca. Nerijetka slika s terena na kojima se odvijaju natjecanja u ekipnim sportovima s mnogo kontakata. E, ali na ovoj fotografiji hrvatska rukometašica pomaže srpskoj. Kako višak riječi i dupliranje fotografija ne vrijede ništa bez upadljivog naslova evo i njega: “Prizor koji je oduševio regiju. Hrvatska rukometašica pomogla srpskoj doći do zraka.”

To je svakako lijepa gesta, nema što. Ali oduševiti je mogla samo one koje su svi koji su stigli (uključujući u velikoj mjeri medije) “izbombardirali” pričama o tome kako su dvije susjedne zemlje, nekada republike u zajedničkoj saveznoj državi, dva svijeta. Ovdje “mi” a tamo “oni”. I da je to “novo normalno”. Da smo neprijatelji. Mo’š mislit’.

Dežurni mrzitelji svega živog i neživog, posebno “neprijateljskog” po šabloni koja im se nudi neće iskazati nikakvo oduševljenje nego će “iscjediti” ispod takvog naslova (jer tekst jedva slovkaju) uobičajenu količinu intelektualnog gnoja.  Takvi su preglupi da bi razumjeli ili prevelike kukavice da bi pokazali da znaju misliti. I samo prave štetu.

Oni “staro normalni” ne vide nikakvo čudo u tome da je igračica jedne ekipe pomogla igračici suparničke ekipe da dođe do daha nakon nezgodnog udarca. Oni ne osjećaju oduševljenje “regije” prizorom. Mogao bih se kladiti da to oduševljenje ne bi osjetili niti onaj dečko i cura sa svezanim zastavama da su se kojim slučajem zatekli na tribinama.

Smatrali bi da je takav potez normalan. I ne bi im bilo “ni u peti” nakon tekme “najviše pričati” o jednom ni po čemu neobičnom sudaru igračica na terenu, nakratko izgubljenom dahu i logičnoj reakciji nakon toga.

Majke ti, to bi bilo kao kad bi se nakon utakmice Lige prvaka u kojoj su na suprotnim stranama briljirali Messi i Ronaldo “najviše pričalo” o tome kako je jedan drugome u 87. minuti nekoliko sekundi istezao nogu zbog grča u mišiću.

Gledao sam tu tekmu hrvatskih i srpskih rukometašica potaknut izvještajima o odličnim igrama hrvatskih reprezentativki u prethodnim utakmicama prvenstva. Vidio sam i taj trenutak kad je srpska reprezentativka, odlična “pivotica” Slađana Pop-Lazić, ostala bez daha. Ne sjećam se koja ju je hrvatska reprezentativka istegnula da povrati dah. Možda ista ona koja ju je (vjerojatno nenamjerno) prejako udarila? Nemam pojma. Nisam se trudio zapamtiti jer mi se ta gesta nije činila herojskom niti ni po čemu neobičnom. Samo normalnom.

Ne bih znao niti koja je srbijanska igračica ostala bez daha da njeno ime nisam pronašao u tekstu na portalu. No, imena hrvatske rukometašice koja joj je pomogla i time izazvala “oduševljenje” regije u tekstu nema. Njeno ”herojstvo” obilježeno je tako da je dva puta u istom tekstu objavljena fotografija njenog čina a iz naslova “vrišti” oduševljenje tim postupkom ni manje ni više nego čitave regije. Ali nije zaslužila da joj se objavi ime.

Jer to je ionako nevažan podatak. A i nije se imalo vremena. Važno je da se što prije objavi, dok je još “vruće”, dok “ferceraju” emocije kakve god bile. Tko bi normalan kasnije “klikao”. Važno je bit će i to da bismo se trebali privikavati na “novo normalno” koliko god bilo nenormalno. Ja odbijam a vi kako hoćete.