Reakcije na višestruko ubojstvo u bosansko-hercegovačkom Gradačcu još jednom su pokazale da je opće zgražanje nad konkretnim slučajem femicida samo prigodno ‘pranje’ savjesti. I u Hrvatskoj. Koja je treća u Europskoj uniji po broju žena koje su ubili ‘njihovi’ muškarci. Još uvijek nema ništa od lani najavljenih zakonskih izmjena prema kojima bi nasilnici nad ženama umjesto zabrane prilaska obavezno dobili – istražni zatvor. Dok ne budu odgojene neke nove generacije. Kojima se neće prešućivati da je ideja o ‘drugotnosti’ žene – bolesna.
Jučer je u Bosni i Hercegovini bio Dan žalosti.
Zbog višestrukog ubojstva u Gradačcu.
Koje je počinio lokalni nasilnik.
Prije nego što je ubio sebe ubio je tri osobe i tri teško ranio.
Prva žrtva je ona koja mu je bila planirana meta.
Žena.
Koja je, zbog njegovog stalnog psihičkog i fizičkog maltretiranja, pobjegla od njega zajedno sa zajedničkom bebom.
Nažalost, nije pobjegla dovoljno daleko.
Iako je upitno bi li od osvete psihopatskog lika uopće mogla dovoljno daleko pobjeći.
Kamo god da je otišla.
Jer patološka veza ne prekida se kad to konačno odluči učiniti žrtva.
Nego tek kad to odluči nasilnik.
Što nerijetko znači – ubojstvom.
Nakon tragedije u Gradačcu meta gnjevnih komentara postala je sutkinja koja je odlučila ne potpisati mjeru zabrane prilaska nasilnika njegovoj žrtvi.
Nedugo prije ubojst(a)va.
Pored mnoštva uvreda sutkinja je dobila i prijetnje.
Uz tvrdnje da je svjesno omogućila nasilniku da postane ubojica.
A protiv nje je otvorena i službena istraga.
Ništa ne vrijedi što je predsjednica tamošnjeg suda pokušala objasniti da nisu bili ispunjeni formalni uvjeti za zabranu prilaska.
Jer u policijskom zahtjevu nisu navedeni nikakvi detalji o nasilju.
Samo službena zabilješka policije i informacija da je žrtva odbila dati izjavu.
Kao što čine mnoge žrtve obiteljskog nasilja.
Iz straha da ne nastradaju još gore.
Policajci su katastrofalno odradili posao, a za krivca je proglašena sutkinja
U zahtjevu za zabranu prilaska policija nije priložila niti izvod iz kaznene evidencije.
Čime bi jasno potvrdila da je riječ o nasilniku koji je već zbog toga bio i privođen.
Policija nije čak niti provjerila nasilnikov mobitel.
Iako je žrtva rekla da joj je višestruko prijetio porukama nakon što ga je napustila.
No, policija nije meta javnih optužbi, vrijeđanja i prijetnji.
Policija jest imenica ženskog roda.
Ali oni pripadnici policije koji je u ovom slučaju katastrofalno obavili svoj posao su muškarci.
Sutkinja je žena.
Predsjednica suda je žena.
Kao što je žena i policajka koju se ‘na prvu’ optužilo da je nasilniku otkrila gdje se skriva njegova žrtva.
Jer je, navodno, s nasilnikom bila u vezi.
Što će se u čitavoj priči na kraju pokazati točnim ne može se ‘gatati’.
Ali za sada jedini ‘argument’ u prilog tvrdnji da je ta policajka ubojici otkrila skrovište žrtve jest da je odlazila u teretanu.
Gdje je ubojica bio trener.
Kamo je, naprimjer, redovno odlazio i lokalni policijski inspektor.
A registriranu nasilnik bio mu je neko vrijeme čak i osobni trener.
Inspektor nije mogao ne znati nasilničku povijest budućeg ubojice.
Ali inspektor je muško.
A policajka žena.
‘Svi sve znaju’ – kad im to odgovara
I zato “sigurno mu je ona rekla”.
Da se ‘njegova’ žena s djetetom krije kod tetke.
Što je inače valjda nemoguće znati.
U Gradačcu.
U kojem ne živi više ljudi nego u osrednje velikom zagrebačkom kvartu.
Ali je sasvim u redu koristiti ‘argument’ tipa ‘ovdje svi sve znaju’ da bi se verbalno ‘linčovalo’ sutkinju koja u Gradačcu radi, ali živi u Tuzli.
Ali, čak i da je bila susjeda nasilnika što je mogla učiniti kad je na rješavanje dobila zahtjev za zabranu približavanja?
Koji je bio skandalozno manjkav.
Jer su policajci svoj posao odradili nedopustivo loše.
Što je trebala učiniti predsjednica suda koja je znala za nasilničku prošlost prijavljenog?
Jer je već ranije i sama odlučivala da ga se pritvori.
Je li sutkinja trebala zabraniti nasilniku pristup žrtvi bez obzira što policijska prijava formalno nije bila dostatna za takvu odluku?
Je li predsjednica suda trebala i sugerirati sutkinji da zanemari formalnosti i procedure.
Jer – sigurno je sigurno.
Ali, je li zaista tako?
Misli li itko da bi psihopata s ‘bogatom’ poviješću zabrana prilaska žrtvi doista spriječila da joj se približi?
Ne bi ga spriječila ni u čemu.
To pokazuje dug popis žena koje su muškarci ubili unatoč sudskoj zabrani približavanja.
Jedino što bi ga moglo spriječiti jest – dugotrajna zatvorska kazna.
Stoga, rješenje ne može biti u ignoriranju prava da bi bila osigurana pravda.
Rješenje može biti jedino u tome da zakoni što je više moguće ozbiljno preveniraju eskalaciju nasilja.
Lani su u Hrvatskoj muškarci ubili 13 ‘svojih’ žena, a u posljednjih dvadeset godina – gotovo 400
A najrigoroznije kazne ono što unatoč tomu nisu uspjeli spriječiti.
I ‘kućno’ nasilje, koje uglavnom izravno pogađa žene, ali od posljedica nepopravljivo trpe i djeca, samo tako se može obuzdati.
Ma dobro, mrmljate si možda sad u bradu, ali što je sad ovaj zapeo baš za taj ‘bosanski’ slučaj.
Pa se bavi njim ’natenane’.
Kao da se tako nešto ne dešava i u Hrvatskoj.
Baš zato.
U Hrvatskoj svakih 15 minuta žena doživi nasilje.
Prošle godine muškarci su ubili 13 ‘svojih’ žena.
A u posljednjih 20 godina – gotovo 400.
Hrvatska je treća po broju žrtava femicida u Europskoj uniji.
No, femicid još uvijek ne postoji kao posebna kategorija u hrvatskom zakonodavstvu.
A još nema ništa niti od ‘paketa’ novih zakonskih mjera.
Kojima bi se, umjesto mjera zabrane prilaska ili komunikacije, nasilniku trebala obavezno odrediti istražni zatvor.
Iako je, nakon ministra pravosuđa, čak i premijer obećao da će taj prijedlog zakonskih izmjena biti pripremljen do kraja – prošle godine.
Izjavio je to, naravno, nakon jednog od prošlogodišnjih femicida.
Te su zakonske izmjene neophodne.
A ne novo obećanje da će se pooštrenje zakona desiti.
Nakon novog ubojstva žene.
Naravno, zakonom se neće iskorijeniti ideja da su žene muško vlasništvo.
To se rješava odgojem.
Ali jasno je da je u današnjoj Hrvatskoj to proces koji još nije ni započeo.
U Hrvatskoj u kojoj najviši politički dužnosnici imaju potrebu javno pričati čak I o bizarnim banalnostima.
Ali im ne pada na pamet kritizirati naprimjer crkvenu dogmu o ‘drugotnosti’ žene.
Time više je hitno potrebno drastično povećati zakonsku represiju prema nasilnicima nad ženama.
U protivnim teško će biti ozbiljno shvatiti Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Koji se obilježava 22. rujna.
Na dan kad je, prije 24 godine, muškarac u sudnici Općinskog suda u Zagrebu ubio tri žene.
Suprugu od koje se razvodio, njezinu odvjetnicu i sutkinju.
Te teško ranio četvrtu.
Zapisničarku.
Komentari