Vukovaru i njegovim žrtvama najduže, najžešće i najodvratnije izruguju se oni koji su demontirali grad i ljude, s koje god strane da su, a sljedećih 30 godina nastavili se iživljavati na ruševinama trpajući u se, na se i poda se te rekreativno pljuckajući po onima koji ih podsjećaju na to kolike su gnjide. Bili i ostali

Prije nekoliko godina rekao sam Borisu Dežuloviću kako mislim da je možda ipak malo pretjerao nazvavši neke ljude u nekoj svojoj kolumni gnjidama.

Da se razumijemo, sve što je tada napisao o ponašanju te besprizorne ekipe temeljilo se na nepobitnim činjenicama, ali mi se činilo da bi bilo dovoljno iznijeti te činjenice sramotne po likove iz Borisovog teksta bez da ih se izravno okvalificira kao gnjide.

Na moju primjedbu da je nazivanje tih lažaca i spletkaroša gnjidama možda ipak pretjerano verbalno granatiranje Boro je odgovorio jednom riječju: Nije.

Mnogo puta kasnije pokazalo se da je bio u pravu. A nerijetko od tada u raznim prigodama pomislim da je gnjidu nazvati javno gnjidom čak i premalo.

Na primjer danas.

Hajde još što Josip Đakić i njegovi ne bi mogli shvatiti ironiju i cinizam čak i kad bi se potrudili, a da parabole i metafore i ne spominjem.

Ali odurno je kad notorni Đakić, koga su takvoga kakav jest nedavno ponovno izabrali za šefa HVIDRA-e, tvrdi da se Dežulović “izruguje žrtvama i danima sjećanja na stradanje grada heroja Vukovara” zbog onoga što je napisao u kolumni “Jebo vas Vukovar”.

A Đakić to čini (a ostali slični ga slijede) baš zbog toga što Dežulović ukazuje na gnjide upravo podsjećajući da se takvi izruguju i s mrtvima i živima i s gradom koji kao brane.

Posebno je bijedna tvrdnja da se “Dežulović rugao žrtvama i kad je bio prvi novinar koji je ušao u Vukovar”. Ta ljigava laž lako se lijepi za mozgove onih kojima umjesto za razmišljanje mozgovi služe da bi se za njih takve laži lijepile čvrstim lijepkom ignorancije, zloće i idiotizma.

I smješta se negdje pored izjave vinkovačkog gradonačelnika da koncertu Radeta Šerbedžije nije mjesto u Vinkovcima u tjednu navodnog pijeteta prema gradu i žrtvama kojima se rugaju ti i takvi promicatelji lažnog pijeteta. Svrha te predstave je da njima bude toplije u krdu.

Smrad se tako lakše podnese.

Ali kao što Šerbedžija, između ostalog, nije snimao srbijanski film u okupiranom Vukovaru, tako se niti Boris Dežulović nije rugao vukovarskim žrtvama kad je, riskirajući život svake sekunde boravka tamo, proživljavao ono što je završilo u njegovoj reportaži iz netom okupiranog Vukovara.

Za one koji ne znaju, kao i za one koji se trude zaboraviti da su znali, ovdje je moguće pročitatu tu Borisovu reportažu.

Boris Dežulović je među novinarima koji su u ratovima devedesetih stavljali glavu tamo gdje niti noga mnogih članova Đakićeve udruge ratnih veterana nije zagazila.

Među njima je i jedan, danas nažalost pokojni kolega “s druge strane”. Čast mi je da mogu napisati i da mi je bio prijatelj. Dejan Anastasijević. Isti užas, isto vrijeme, isto Novinar.

Vukovaru i njegovim žrtvama najduže, najžešće i najodvratnije izruguju se oni koji su demontirali grad i ljude, s koje god strane da su bili i ostali, a sljedećih 30 godina nastavili se iživljavati na ruševinama trpajući u se, na se i poda se, te rekreativno pljuckajući po onima koji ih podsjećaju na to kolike su gnjide. Bili i ostali.

Ili, ukratko, jebala ih takva Hrvatska.