U Dicmu su bili svi. Izaslanici Vlade i Sabora. A izaslanika je poslao čak i predsjednik države koji je, sad već možemo reći tradicionalno, ignorirao obilježavanje ‘pravoslavnog’ Božića u organizaciji Srpskog narodnog vijeća. ‘Špalir’ uzvanika, s neizostavnima Penavom i Skejom, izgledao je više kao kažnjenički nego kao slavljenički. A i kako će izgledati drugačije na predstavi u organizaciji udruge koja se zalaže za povratak Pavelićeve Hrvatske pravoslavne crkve.
Na primanju Srpskog narodnog vijeća povodom Božića po julijanskom kalendaru došao je premijer Andrej Plenković.
Povevši nekoliko ministara i jednu ministricu.
A došli su i predstavnici Hrvatskog sabora.
Kao i lani, predsjednik države niti je došao niti je poslao izaslanika.
Za razliku od ovog tradicionalnog službenog obilježavanja ‘pravoslavnog’ Božića, organiziranog u zagrebačkom hotelu Westin, na alternativni skup istim povodom, uz Vladu i Sabor svog je izaslanika poslao i predsjednik Milanović.
Da bi svi ‘uveličali’ predstavu održanu u dalmatinskom Dicmu.
Konkretno, bio je tamo general Marijan Mareković, izaslanik predsjednika RH Zorana Milanovića.
Potom Dinko Tandara, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda.
Te Ante Sanader, potpredsjednik Hrvatskog sabora.
U uzvaničkom ‘špaliru’ koji me asocirao na kažnjenički prije nego na slavljenički.
Zahvaljujući likovima poput Ivana Penave, gradonačelnika Vukovara.
I nezaobilaznog pukovnika Marka Skeje, zapovjednika 9. bojne HOS-a.
Organizator te božićne proslave bila je udruge Hrvatski pravoslavni centar, sa sjedištem u Vukovaru.
Navodno božićne.
Navodno proslave.
Jer udruga Hrvatski pravoslavni centar ima logo koji neodoljivo podsjeća na logo Hrvatske pravoslavne crkve.
Za čije se ponovno osnivanje Hrvatski pravoslavni centar javno zalaže.
Kao za jedan od svojih najvažnijih ciljeva.
Da, te Hrvatske pravoslavne crkve.
Koja je osnovana 1942. godine.
Zakonskom odredbom poglavnika NDH Ante Pavelića.
Hrvatska pravoslavna crkva bila je ‘mekša’ verzija prisilnog pokatoličavanja
Kratko i jasno… osnivanje Hrvatske katoličke crkve bio je manje nasilan, ali ništa manje podao, dodatak prisilnom pokatoličivanju.
Koje je provođeno uz masovne pokolje, zatvaranje i protjerivanje pripadnika Srpske pravoslavne crkve.
I Srba općenito.
Nakon propasti NDH nova je jugoslavenska vlast vlast raspustila Hrvatsku pravoslavnu crkvu.
A dio svećenika HPC pogubila.
Ta pogubljenja svakako ne služe na čast ondašnjim komunističkim vlastima.
Svaki zločin je zločin.
I niti jedan zločin ne može opravdati neki drugi zločin.
Kao što se niti ideja za ponovnim uspostavljanjem Hrvatske pravoslavne crkve na temeljima njenog NDH ‘poslanja’ ne može opravdati ‘bacanjem prašine u oči’.
A upravo to radi udruga Hrvatski pravoslavni centar.
Dok državni vrh to prešutno podržava.
Šaljući svoje izaslanike na hinjenu ‘proslavu’ Božića po julijanskom kalendaru.
’’Bacanje prašine u oči’ je, između ostaloga, činjenica da spomenutu udrugu vodi Predrag Peđa Mišić.
Koji za sebe kaže da je “po nacionalnosti Hrvat, po narodnosti Srbin i pravoslavne vjeroispovijesti”.
Što samo po sebi nije sporno.
Jer svatko se može osjećati i deklarirati kako mu volja.
‘Karijerni’ branitelji i pokazni primjerak ‘dobrog Srbina’
Ali je itekako sporno što čitavom svojom javnom djelatnošću Mišić nedvojbeno pokazuje da je Penavin privatni Srbin & pravoslavac.
Koji, barem na simboličkoj razini, ovakvim predstavama postaje i ‘državni Srbin’.
Ako ništa drugo, a ono makar – pričuvni.
A dobro dođe i za stvaranje općeg desničarskog narativa o nedodirljivosti branitelja (i svih koji se takvima osjećaju).
Jer ‘bacanje prašine u oči’ je i stalno isticanje kako je Predrag Peđa Mišić kao Srbin stao u obranu Hrvatske.
I to baš u Vukovaru.
Zbog čega je bio u srbijanskim logorima.
Mogu pretpostaviti kroz što je sve Predrag Mišić prošao.
Pa time i shvatiti njegove identitetske unutarnje borbe.
To, međutim, ni na koji način ne umanjuje činjenicu da dopušta da ga se iz potpuno političkih razloga iskorištava.
Kao pokazni primjerak ‘dobrog Srbina’.
Za razliku valjda od svih ostalih Srba.
Ali nije Predrag Peđa Mišić jedini Srbin koji je stao u obranu Hrvatske.
Nije čak niti jedini koji je zbog toga završio u srbijanskim zatvorima.
Ali je jedini koji od toga pravi karijeru.
Što je došlo kao ’kec na desetku’ svim onim ‘karijernim’ braniteljima koji su preplavili Hrvatsku.
Jer Mišić kaže da je, uz zalaganje za povratak Hrvatske pravoslavne crkve, primarna zadaća udruge kojoj je na čelu – promicanje Domovinskog rata.
A kako smo već mnogo puta svjedočili, u glavama ‘karijernih’ branitelja i njihovih ‘mecena’ Domovinski rat sjajno se slaže sa simbolima koji su potpuna suprotnost bilo kakvoj ljubavi i slobodi.
U što se savršeno uklapa i ideja o obnovi Pavelićeve Hrvatske pravoslavne crkve.
Komentari