Vijest da je Vrhovni sud ukinuo odluku splitskog Županijskog suda o ukidanju zajedničkog skrbništva popularne pjevačice nad sinom koje je dijelila s djetetovim ocem, čime je dijete, barem privremeno, opet pod punom skrbi oca, važna je iz više razloga. Jedan od njih je što može podsjetiti na to da se u Hrvatskoj vodi na tisuće takvih maratonskih sporova. Čiji su sudionici anonimni, a zbog kojih djeca posvađanih roditelja pate. No, nimalo neočekivano, u javnim komentarima na tu vijest prevladava navijačka moralna panika, uz potpuno nerazumijevanje biti problema. I s dramatičnim nedostatkom empatije za najveće žrtve. Djecu.
Djeca su najveće žrtve loših toksičnih veza svojih roditelja.
Jednako tako, raspad veze najteže pogađa djecu.
Često praćen inatom, srdžbom, nerazumnim ponašanjem, podmetanjima i niskim udarcima dotadašnjih partnera.
Pogotovo kad se roditelji spore oko skrbništva.
Državne institucije bi trebale pomoći da se trauma djece u takvim situacijama smanji što je više moguće.
No, gotovo u pravilu su birokratizirane, trome i neefikasne.
Ogroman je broj pritužbi roditelja na institucionalni pristup rješavanju skrbništva.
Pa i vrlo ozbiljnih optužbi.
Od početka postupka pa do konačne odluke.
No, značajnu medijsku pozornost taj problem dobiva samo kad je riječ o nekom poznatom roditelju.
Ne zato što bi taj slučaj bio po ičemu poseban, kad je riječ o trajanju postupka ili neefikasnosti institucija.
Ili animozitetu među roditeljima koji znaju svoje dijete tretirati kao komad namještaja.
Koji pomiču kad i kako im je kako volja.
Ne niti zbog toga što bi jedan roditelj bio bespogovorno u pravu u svojim pritužbama.
Nego isključivo zato što je taj roditelj, kao javna osoba, zanimljiv javnosti.
A malo tko je u ovoj zemlji zanimljiv javnosti kao Severina Vučković.
Stoga je razumljivo zanimanje za priču o sudskim preokretima u sporu oko skrbništva nad djetetom kojem je Severina majka.
Jer može biti važna kao upozorenje što se događa i u sporovima koji javnosti nisu zanimljivi.
A trenutno ih se u Hrvatskoj odvija na tisuće.
I traju godinama.
Vijest o najnovijoj sudskoj odluci u ‘Severininom slučaju’ pogotovo je važna zbog obrazloženja te odluke.
Koje pokazuje da je Vrhovni sud ukinuo odluku Županijskog jer je utvrdio da je – protuzakonita!
Cirkus nastaje onog trenutka kad se svi se osjećaju pozvanima javno komentirati tu vijest i njezine navodne posljedice.
Pa i ono što su samo načuli da se dogodilo.
A čak i ono o čemu nemaju pojma.
Javili su se čak i predsjednik Vrhovnog suda i predsjednik države. Jedan o onome o čemu ne bio smio govoriti, a drugi o onome o čemu nije govorio kad je trebalo.
Najgore je što to čine i oni koji bi morali odlično znati o čemu se tu zapravo radi.
Sve do predsjednika Vrhovnog suda, pa i predsjednika države.
Pritom predsjednik Vrhovnog suda majci Severini potpuno neprimjereno i seksistički prigovara što nije „nemoćna ženica“.
Nije njegovo komentirati ičiji društveni status.
Njegovo je da brine o profesionalnom integritetu i političkoj neovisnosti Vrhovnog suda.
Predsjednik države pak nikad nije javno pozvao na veću odgovornost roditelja kad je riječ o skrbništvu nad djecom.
I efikasniji rad institucija u toj vrsti sporova.
A mnoštvo roditelja pismima je tražilo njegovu pomoć.
Točno je da je predsjednik države nije nadležan rješavati pravne sporove.
Ali stoji i da je mogao o tom problemu progovoriti koju.
Kad već komentira svašta.
Baš je mogao.
Kao čovjek koji ima neograničen pristup medijima i velik društveni utjecaj.
Istovremeno, masovni izrazi podrške gospođi Vučković dijele se bez ikakvih ograda, samo zato jer je popularna i ‘naša’.
‘Seve nacionale’.
Pritom čak i ugledni intelektualci pokazuju zabrinjavajuće nerazumijevanje sadržaja i stvarnog značenja sudske odluke koja je povod te silne provale moralne panike.
A svi koji se ne priklone Severininim ‘navijačima’ na društvenim mrežama postaju žrtve verbalnog ‘kamenovanja’.
U ime borbe na strani jedne od zaraćenih roditeljskih strana ignoriraju se čak i ozbiljne optužbe temeljene na činjenicama.
Na primjer, da je više osoba na neki način uključeno u svađu oko skrbništva nad dječakom Aleksandrom dobivalo uvrede i prijetnje njegove majke Severine.
A svakako se ne može zanemariti niti njezino uhođenje te ucjenjivanje sudskog vještaka.
Onoga koji je trebao pred sudom iznijeti profesionalno mišljenje u sporu majke i oca oko skrbništva nad zajedničkim djetetom.
To što ni djetetov otac nije prezao od pritisaka svake vrste i ‘udaraca ispod pojasa’ nije opravdanje da se ‘zaboravi’ što je činila majka, ne bi li izgledala kao žrtva bez mane.
Kad su majka i otac za dijete samo roditelji, a dijete je za roditelje – komad namještaja
Da, Aleksandar ima i oca. Milana Popovića.
I, ako je odluka Vrhovnog suda ‘otela’ sina Severini Vučković kako to da, sada pobijena, odluka splitskog Županijskog suda nije ‘otela’ sina Milanu Popoviću?
Barem napola.
I što je s nekoliko ranijih različitih presuda?
Kojima su Severina i Milan naizmjence gubili ili dobivali pravo na skrbništvo nad sinom.
Nekad potpuno, a nekad polovično.
Ili, da budem politički korektan, zajedničko.
Neće valjda biti da se ta ingeniozna logika da je sad iznebuha Severina izgubila nešto što mora biti njezino temelji na činjenici da nam Milan nije simpatičan?
Za malog Aleksandra majka nije mega popularna hrvatska internacionalna zvijezda.
A otac nije srpski bogataš sumnjivih poslovnih i privatnih veza.
Oni su za svoga sina – roditelji.
A ti roditelji štete djetetu boreći se za prevlast u skrbništvu nad njim.
Očito to čine i na način da navodnu bezgraničnu ljubav prema djetetu koriste kao izgovor za zadovoljenje svoje neodoljive potrebe da ‘hrane’ javnost svojim egom.
To je priča kakvih, nažalost, ima na tisuće u Hrvatskoj.
Uz jednu, ali važnu razliku.
Zapravo presudnu.
Ostali bivši parovi koji se bespoštedno natječu tko će kome uzeti zajedničko dijete i više ocrniti ‘neprijatelja’ nisu medijske zvijezde.
Većina njih uopće nisu javne osobe nego anonimni ljudi.
O njihovim bitkama s bivšim partnerima s kojima imaju jedno ili više djece ne znamo ništa.
Iako ih možda svakodnevno srećemo na ulici.
Te majke nisu zabavljačice koje olako štete svojoj djeci uvjerene da im pomažu.
Tako što javni prostor koji im je omogućio njihov posao proširuju na područje privatnosti.
Iznoseći obiteljsko ‘prljavo rublje’.
Ti očevi nisu bogatuni koji mogu i mimo svih očiju i ušiju ‘podmazati’ neki manji ili veći ‘kotačić’ u sustavu.
Samo da bi mogli pobijediti bivšu.
Za patnje svoje djece najodgovorniji su roditelji, a potom institucije koje ne pomažu nego odmažu.
Pritom hrvatske institucije često zaista ne pomažu nego odmažu.
A najviše pate djeca.
Za patnje djece čiji se roditelji svim sredstvima bore da bi porazili bivše partnere najviše su krivi ti roditelji.
Jedina stvarna pomoć toj djeci bila bi da su im roditelji odgovorni.
Ali savršenih ljudi nema, pa time ni savršenih roditelja.
Zbog toga postoje institucije sustava.
Da smanje štetu.
Kad institucije, umjesto toga, djeci čine novu štetu, zločin je to im dopuštati.
Bez obzira na to tko je nacionalna zvijezda, a tko onaj kojemu ni susjed ne zna ime.
Europski sud za ljudska prava utvrdio je povredu prava na obiteljski život jednom ocu iz Hrvatske i njegovoj djeci.
Hrvatski Ustavni sud ranije je odbio očevu žalbu.
Europski sud za ljudska prava kaznio Hrvatsku jer je povrijedila pravo na obiteljski život ocu i njegovoj djeci.
Naime, djeca su morala živjeti s mamom, iako ih je emocionalno zlostavljala i zabranjivala im kontakt s tatom.
Država im zbog toga mora platiti odštetu, uključujući sudske troškove.
Jer su im hrvatski sudovi prekršili osnovna ljudska prava.
No, ništa se neće promijeniti budu li i dalje roditelji morali, nakon svega, još i tužiti državu EU sudu.
Da bi dobili satisfakciju u vezi skrbništva nad svojom djecom,
Čak i kad su evidentno u pravu.
Oni koji u Hrvatskoj imaju moć i obvezu sprječavati zloporabe sustava te kažnjavati one koje su se već dogodile moraju početi odlučno raditi svoj posao.
Inače će na tisuće djece i dalje patiti.
A to i dalje neće biti tema.
Do sljedeće javne svađe nekog poznatog bivšeg para.
Kad će svi opet smatrati da je njihovo mišljenje neophodno.
Uključujući i one koji inače i ne razmišljaju o traumama što ih doživljavaju djeca posvađanih roditelja.
Zbog toga što se njihovi roditelji bespoštedno, a često i vrlo brutalno, bore ne bi li dobili pravo na skrbništvo.
Koje nerijetko doživljavaju kao vlasništvo.
Komentari