Da nema trgovine djecom bez njihovog iskorištavanja upozorio sam ovdje čim se saznalo za što su u optuženi hrvatski posvojitelji. Ne spominjem to da bih se mogao junačiti onim “Jesam li vam rekao?”. Podsjećam na to jer bi bilo vrijeme da ovo društvo počne ozbiljno pomagati djeci bez doma. Umjesto što lupetamo, jedni na druge vrištimo i sikćemo a javnu pozornost poklanjamo moralnim gnomima.
Četiri hrvatska para vraćaju se kući nakon polugodišnje kalvarije na zambijskim sudovima i u zambijskim zatvorima.
Vraćaju se s djecom.
Svojom djecom.
Jer je sutkinja odlučila da tužitelj nije dokazao namjeru hrvatskih parova da posvojenu djecu iz DR Konga na bilo koji način iskorištavaju.
Iskorištavanje je, naime, presudan element za utvrđivanje je li počinjeno kazneno djelo trgovine ljudima.
A ako nema dokaza niti za namjeru iskorištavanja – nema niti kaznenog dijela koje je hrvatskim parovima stavljano na teret
Trgovine djecom u pokušaju.
U kakofoniji optuživanja, vrijeđanja, nadvikivanja, vrištanja, siktanja… teško da je itko registrirao da sam upravo na tu činjenicu upozorio na ovom mjestu prije nekoliko mjeseci.
Čim je objavljeno za što zambijsko tužiteljstvo tereti hrvatske državljane.
Napisao sam tada da međunarodna definicija trgovine ljudima, a posljedično i zakonska rješenja u državama, sadržava elemente poput oduzimanja slobode i aktivnosti činjenih pod prisilom.
Ne spominjem to da bih se mogao samome sebi diviti ponavljajući: Jesam li vam rekao?
Jer sam napisao jednostavnu i lako provjerljivu činjenicu.
Spominjem to da bih podsjetio kako je malo potrebno da se bavimo činjenicama umjesto naklapanja, ogovaranja, navijanja i javnog verbalnog ‘proljeva’.
Što baš nikome ništa ne pomaže ali silno odmaže onima koji su ionako najranjiviji.
Tko nam je važniji – djeca bez doma ili onaj kojem ne želim niti ime spomenuti?
Nakon što je sud utvrdio da nije bilo nikakve trgovine djecom red bi bio da se konačno počnemo baviti nečim korisnim.
Naprimjer, ozbiljnom kampanjom s ciljem da se omogući djeci u Hrvatskoj mnogo brže posvajanje nego što se to gotovo u pravilu sada dešava.
Kada već elementarne ‘domaće zadaće’ kao društvo nismo odradili dok je to trebalo.
Zatim da postane bjelodano jasno koje su zakonske pretpostavke za usvajanje djece iz inozemstva – općenito ali i iz svake konkretne države.
I kako svoj posao pritom obavljaju državne institucije.
“Servisirajući” domaće posvajatelje u procesu posvajanja.
Ali i u slučajevima kad netko od posvajatelja iz Hrvatske ‘zaglavi’ negdje s druge strane granice.
Zajedno s posvojenom djecom.
Jer između trgovine djecom i potpuno jasne, logične i ispravne procedure usvajanja postoji ogroman prostor u kojem su mogući razni nezakoniti postupci.
Koje mogu počiniti posvajatelji.
Namjerno ili iz neznanja.
A mogu i državne institucije.
Kojima je dužnost štititi zakonitost.
I istovremeno pomoći svojim državljanima.
Prije svega djeci.
Ako nas ‘slučaj Zambija’ nije tome naučio – nije nas naučio ničemu.
Pa možemo, bez ‘prigovora savjesti’, nastaviti štetiti djeci čak i kad smo uvjereni da pomažemo.
I možemo i dalje, umjesto inzistiranja na ključnim procesima, davati javnu pozornost ‘poglavicama’ plemena moralnih gnoma poput onoga kojemu ne želim više niti ime spomenuti.
Komentari