Civilnom društvu (i) u Hrvatskoj prijeti katastrofa. Prije svega financijska, zbog opće financijske krize izazvane pandemijom koronavirusa, a potom posljedično i organizacijska i provedbena.

Dr. Andrija Hebrang predlaže da se ”zaustavi bacanje milijarda kuna na udruge” te da se novac koji bi se po njemu tako uštedio uloži “u opstanak gospodarstva”. S njim se slažu mnogi jer gotovo u pravilu drastične mjere su vrlo popularne pa imaju masu pobornika čak i kad je ideja besmislena poput ove Hebrangove a ujedno i opasna. Uz to trabunjanje o nečemu o čemu nemamo pojma u nas je već odavno neka vrsta narodnog običaja kao i povođenje za populističkim idejama. Srećom Andrija Hebrang nema nikakve ovlasti. Međutim to nikako ne znači da civilnom društvu (i) u Hrvatskoj ne prijeti katastrofa. Prije svega financijska, zbog opće financijske krize izazvane pandemijom korona virusa, a potom, posljedično i organizacijska i provedbena.

Znam, mnogi će na ovu tvrdnju samo slegnuti ramenima i odmahnuti rukom. Nerijetki će i “iz rukava” izvući već izlizani “argument” kako u Hrvatskoj ionako ima previše udruga koje ništa ne rade osim što troše naš novac. Oni najagresivniji proglasit će udruge državnim neprijateljima a tu “vatru teške artiljerije” obično prate i razne druge diskvalifikacije uključujući ideološke.

Pritom je jedan od tipičnih obrazaca da upravo iz dijela udruga stižu takve optužbe prema drugima. Da stvar bude gora među najglasnijim bukačima unutar same nevladine scene, među onima koji najžešće optužuju druge udruge da ništa ne rade trošeći novac građana, uglavnom su oni koji dobivaju najviše proračunskog novca i to ne uvijek na transparentan način.

Šute hrvatske vlasti, šuti EU

Takva situacija nije niti malo bezazlena, ali nije niti lako rješiva. Pogotovo je to jasno sada kada slijede ogromni rezovi u financijskim davanjima na svim razinama a udruge će gotovo neizostavno u toj štednji proći najgore. Vlasti u Hrvatskoj, za razliku od mnogih drugih zemalja EU, nikada nisu iskreno smatrale civilno društvo važnim pa čak niti kada su mu formalno odavali priznanje.

U prvim dokumentima aktualne vlade te izjavama najodgovornijih ljudi u državi koje se odnose na mjere što bi trebale barem donekle zaštititi pojedine vitalne resurse civilno društvo uopće se ne spominje. Međutim postoji niz organizacija civilnog društva koje se uspješno bave onim aktivnostima koje su neophodne, a država im ne posvećuje dovoljno pozornosti ili čak niti malo. Bez državne strategije koja bi omogućila prije svega bar jasnu sliku samoj Vladi pa onda i organizacijama civilnog društva ništa se neće moći planirati, a mnoge će udruge propasti.

U pitanju nije samo novac za koje bi organizacije civilnog društva mogle u budućnosti konkurirati iz proračunskog “kolača” na lokalnoj i nacionalnoj razini. Ugroženi su i već započeti projekti. Dio udruga svoje aktivnosti financira i sredstvima EU. Štoviše, organizacije civilnog društva uspješnije su u apliciranju za novac iz EU fondova i provođenju tako financiranih projekata nego većina gradova i općina te državnih institucija. Niti s razine EU nema još jasnih signala da se misli na to kako spriječiti da se cijeli taj sustav sruši i “padne na glavu” organizacijama civilnog društva, a posljednično cijelom društvu.

Više od 26 tisuća zaposlenih moglo bi završiti na ulici

Savjet za razvoj civilnog društva kao što mu i naziv sugerira savjetodavno je tijelo hrvatske vlade. No u mandatu tog tijela koji upravo završava vlada nije prihvatila gotovo niti jedan od ključnih prijedloga koje je Savjet za razvoj civilnog društva pripremio. Mandat sadašnjih članica i članova Savjeta je već trebao prestati, ali zbog situacije izazvane pandemijom korona virusa Savjet u novom sazivu još nije konstituiran pa još djeluje u starom sazivu. To je prilika da se vlastima uputi prijedlog mjera koje neophodnima smatraju same organizacije civilnog društva.

U Hrvatskoj je registrirano više od 50 tisuća udruga. Mnoge od njih nisu naročito aktivne, dio Udruga okuplja isključivo volontere, ali u organizacijama civilnog društva je i zaposleno više od 26 tisuća ljudi. To je dodatni problem o kojem, koliko je do sada vidljivo, ne postoji svijest kod onih koji u Hrvatskoj donose ključne odluke. Situacija stvorena širenjem korona virusa, a potom i potresom u Zagrebu, gdje je i najveći broj organizacija civilnog društva, zorno pokazuje kolikih je razmjera čak i taj egzistencijalni problem.

Država je projektno financirala pružanje socijalnih usluga u zajednici a uslijed nemogućnosti provedbe aktivnosti ljudi koji su bili uključeni ostavljeni su bez institucionalne zaštite. To je problem i sa bilo kojim projektom financiranim iz EU sredstava ukoliko se projekt ne provodi, a osim nekih rijetkih vrlo specifičnih niti jedan projekt trenutno nije moguće provoditi, svakako ne u punom obnimu. To na najbanalnijoj razini znači da se ne može plaćati ljude kojima su ti projekti značili egzistenciju čak i ako udruge imaju projektni novac na računu. K tome organizacije civilnog društva su neprofitne i ako netko tko je bio angažiran na trenutno neprovedivom projektu ostane bez posla ne može dobiti niti minimalnu plaću jer nije niti bio stalno zaposlen.

Vlada je na potezu

Zbog svega nabrojanoga Savjet za razvoj civilnog cruštva danas je (6. travnja) poslao Uredu za udruge Vlade Republike Hrvatske, Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU te tijelima državne uprave i davateljima financijskih potpora nekoliko preporuka te nekoliko pitanja na koja traži odgovor.

Svoje pismo članice i članovi Savjeta za razvoj civilnog društva završili su citatom iz Hrvatske enciklopedije: “Upravo je civilno društvo, za razliku od države, područje u kojem se javljaju nove ideje, interesi, institucije i poticaji za ukupni razvoj i napredak društva.”