Niti se Frka-Petešić “devedesetih u Francuskoj borio i lobirao za francusko priznanje Hrvatske” niti je bitno što to nije niti mogao činiti. Za ocjenu nečijeg “lika i djela” važno je prvenstveno poštuje li zakone, ponaša li se etično i radi li svoj posao kvalitetno. Naročito ako je u državnoj službi. Ako ispunjava sve te uvjete devedesetih godina prošlog stoljeća mogao je slobodno biti u Hrvatskoj, Francuskoj ili – na Sjevernom polu. Noseći “hrvatsku pušku u hrvatskoj ruci”, studirajući, radeći u diplomaciji ili se družeći s polarnim medvjedima.

U Hrvatskoj je već gotovo 30 godina”jackpot” pitanje u svakoj raspravi u kojoj ponestane argumenata – gdje si bio ’91?

U državi u kojoj svaki osmi stanovnik (uključimo li u statistiku i one koji su u devedesetim godinama prošlog stoljeća bili djeca ili još nisu bili niti rođeni)  ima status branitelja.

U zemlji koja dobiva nove branitelje još i danas pa se čini da uopće nije tako bedast onaj vic koji kaže da će ubuduće majka prvog djeteta rođenog u drugoj polovici novogodišnje noći dobivati priznanje za rođenje prvog branitelja u recimo… 2023. godini.

U društvu u kojem se čini da je svima normalno da o-ho-ho godina nakon rata ne postoje ratni veterani nego još uvijek – branitelji.

Koji se i dalje množe i iz svoje herojske poze ”pljuckaju” po puku koji kao da je nekim pukim slučajem ostao bez braniteljske “čitabe”.

Kao što je već red, način i običaj najglasniji i najuporniji su oni koji su braniteljski status dobili na sumnjiv način i(li) bez stvarnih zasluga.

Pa usput zapravo “pljuju” i po onima u svom braniteljskom staležu kojima se realno ne može odreći doprinos u obrani tada tek proglašene nove države.

Dakle, pitanjem “Gdje si bio ’91?” uglavnom “domoljubi” kidišu na one bez braniteljskih “papira” pa time i bez povlastica koje ti “papiri” omogućavaju.

A podmladak odgojen na takvom narativu svojski se upreže opravdati povjerenje “roditelja i starijih”.

Baštineći naravno i njihovu logiku da ono što vrijedi za “nedomoljubnu stoku sitnog zuba” ne vrijedi kad je riječ o “domoljubima”.

Tako je i u recentnom slučaju “frke” oko Zvonimira Frke-Petešića, šefa ureda premijera Plenkovića, jedan mladac sasvim ozbiljno krenuo tumačiti kako nije red da se čovjeka dira “jer u devedesetima u Francuskoj branio Hrvatsku.”

I to ne bilo koji mladac već HDZ-ov zastupnik u Europskom parlamentu Tomislav Sokol.

Kad je Francuska priznala Hrvatsku Frka-Petešić je završavao studij

“To što se radi Frka-Petešiću, jednom časnom hrvatskom domoljubu, koji se početkom 90-ih u Francuskoj borio i lobirao za francusko priznanje Hrvatske jest sramotno”, izjavio je Sokol.

Frka-Petešić počekom rata u Hrvatskoj imao je 22 godine.

Dakle, 1991. godine se još školovao.

Potom je od 1993. do 1996. godine radio “lokalni zaposlenik” u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Parizu (kako se navodi u njegovom službenom životopisu) u kojem je kasnije postavljen za atašea.

Ne znam koliko se i kako student Zvonimir borio i lobirao za francusko priznanje Hrvatske koje se dogodilo 15. siječnja 1992. u “paketu” s ostalim državama tadašnjim članicama EU.

Godinu dana prije nego što je on počeo raditi neki manje važan posao u hrvatskom diplomatskom predstavništvu.

Može biti zabavno ako vam još nisu dosadile “domoljubne” frazetine prije čije se repetitivne upotrebe glasno(govornici) ne udostoje provjeriti osnovnu faktografiju.

Ali zapravo uopće nije bitno.

Kao što za razumijevanje pozicije Zvonimira Frke-Petešića u aktualnom skandalu nije niti najmanje bitno što u vrijeme rata nije bio u Hrvatskoj što mu također neki prigovaraju.

Prvenstveno sprdajući se s njim po društvenim mrežama.

Pa, kvragu, u Francuskoj se i rodio.

Važno je jedino da li je šef Ureda predsjednika Vlade učinio ili pristao da u njegovo ime i za njegovu korist bude učinjeno bilo što neetično ili protuzakonito.

Kad je prijavio prebivalište izvan Zagreba na temelju čega je dobio na korištenje državni stan.

Kad je dobio na korištenje stan od čak devedesetak četvornih metara.

Kad mu je o trošku poreznih obveznika obnovljen taj stan.

Kad mu je na korištenje dodjeljen dodatni prostor, navodno za smještanje knjiga.

Treba otići – ako je prekršio zakon ili se ponio netično. To je jedini kriterij.

Ako je u čitavoj toj priči bilo nezakonitog i(li) neetičnog ponašanja Zvonimira Frke – Petešića morao bi otići sa sadašnjeg radnog mjesta.

Zapravo već je trebao.

Kao i njegov šef, predsjednik Vlade Andrej Plenković.

Zbog toga jer je znao što se događa, nije reagirao a sad još svog šefa ureda brani.

Nikako zbog toga što je Andrej Plenković (od Frke-Petešića mlađi godinu dana) diplomirao 1993. a u Ministarstvu vanjskih poslova zaposlio se godinu potom.

Pa se nije mogao boriti i lobirati za međunarodno priznanje Hrvatske.

Niti zbog tog što zbog slabokrvnosti nije “služio” JNA.

A sasvim sigurno niti zbog toga što mu je majka bila “vojna lekarka”, kako je to svojedobno zločesto izvolio izjaviti tadašnji premijer a sadašnji predsjednik Hrvatske Zoran Milanović.

Za ocjenu “lika i djela” Andreja Plenkovića ili u ovom slučaju Zvonimira Frke Petešića, što važi i za svakog drugog hrvatskog stanovnika, važno je prvenstveno poštuje li zakone.

Također, i ponaša li se etično i radi li svoj posao kvalitetno.

Naročito ako je u državnoj službi.

Ako ispunjava sve te uvjete devedesetih godina prošlog stoljeća mogao je slobodno biti u Hrvatskoj, Francuskoj ili – na Sjevernom polu.

Noseći “hrvatsku pušku u hrvatskoj ruci”, studirajući, radeći u diplomaciji ili se družeći s polarnim medvjedima.