Ideja da bi proglašavanje femicida za posebno kazneno djelo smanjilo nasilje nad ženama je besmislena. Jednako kao i tvrdnja da se ljudi više senzibiliziraju za empatiju prema žrtvama i odbojnost prema nasilnicima ako mediji objavljuju mučne detalje nasilja. I u jedno i u drugo vjeruju samo oni kojima nije jasno da rješenje nije u novim zakonskim člancima niti u medijima koji su spremni bez pitanja objavljivati najgore gadosti. Jedino rješenje su efikasne institucije i mediji koji bezuvjetno propituju njihov rad.
Trebaju li mediji objavljivati mučne pojedinosti obiteljskog nasilja?
Nakon svakog takvog slučaja čuju se opravdanja da se tako senzibilizira javnost.
Za takvo opravdanje – nema opravdanja.
Ljudi ne postaju empatični prema žrtvama nasilja zato što s vremena na vrijeme vide ili čuju grozne pojedinosti nečije patnje.
Niti zbog čitanja ili gledanja nečijeg nasilja odjednom shvate da nasilje postoji.
I da nasilje nije dobro.
Da nasilnike treba kazniti.
A njihove žrtve zaštititi.
A, prije svega, stvoriti društvo u kojem će nasilja i žrtava biti što manje.
Većina dugoročno ozbiljno shvaća tragediju žrtve i odvratnost nasilnika jedino kad ih se to izravno tiče.
To je razumljivo.
Koliko god bilo frustrirajuće.
Ali ako nekome trebaju snimke nasilja jedne i užasa druge konkretne osobe ne bi li shvatio da užas postoji i da se nasilje koje ga proizvodi ne smije tolerirati – njega ne treba senzibilizirati.
Jer je to realno zapravo nemoguće, bez obzira na njegovu trenutnu ‘dobru’ reakciju.
Također, ‘ne drži vodu’ niti priča kako mediji cenzuriraju stvarnost.
Ako u informaciji o nasilju ne objave sve čega se dokopaju.
Tvrditi da je cenzura stvarnosti donositi odgovorne uredničke odluke u skladu s profesionalnim i etičkim standardima je bezobrazna.
I opasna.
To je nepoznavanje ili još gore – ignoriranje uloge novinara i medija.
A sve to dešava se i nakon najnovije priče o nasilniku i njegovoj žrtvi.
Bivšem rukometašu, svojevremeno čak i reprezentativcu Hrvatske, Denisu Buntiću.
I njegovoj supruzi Klari.
Izvještavajući o patnjama žrtve novinar je dužan žrtvu zaštititi i od nje same
Više sam puta, sličnim povodom, na ovom mjestu već ustvrdio da novinari i mediji ne smiju biti ‘protočni bojleri’.
Pa objavljivati sve što do njih dođe.
Ali to neprekidno treba ponavljati.
Ili možda netko misli da bi trebalo objavljivati i snimke naprimjer silovanja ili ubojstava jer je i to – stvarnost?
U slučaju Buntićeva nasilja nad suprugom objavljena je tonska snimka koju je napravila sama napadnuta žena.
I predala je medijima nadajući se da će je to spasiti novog suprugovog nasilja.
Jer nakon ovog snimljenog pušten je na slobodu.
Uz mjeru zabrane prilaska.
Koja se u mnogim slučajevima pokazala potpuno neefikasnom.
Pa je završavalo i smrću žrtve nasilja.
Ali i drugih njoj bliskih osoba.
Žrtvi nitko nema pravo zamjeriti ako u strahu za život odluči bilo što reći ili dati novinarima.
No, jedno od najvažnijih novinarskih pravila je da novinar koji izvještava o iskustvu žrtve mora žrtvu zaštititi i od nje same.
To znaju svi koji su se ikada ozbiljnije bavili tom temom.
I teoretski, a pogotovo u praksi.
Od ponovljenog nasilja žrtvu neće zaštititi to što, u očaju, u javnost iznese najmučnije detalje proživljenog užasa.
Ali će joj svakako povećati traumu.
Urednici koji objavljuju detaljne mučne ispovijesti žrtava ne čine to zbog senzibiliziranja javnosti na temu nasilja.
Koliko god oni tvrdili da im je upravo to motiv.
Poznate nasilnici su ‘mamac’ za medije veći nego patnja žrtve
Čine to jer znaju da će te priče privući veću pozornost većeg broja ljudi nego ako tih mučnih pojedinosti nema.
Pogotovo jer će ih biti u priči nekog drugog medija.
Uz to, priče o obiteljskom nasilju, medijima su u pravilu mnogo zanimljivije ako su nasilnici (i)li žrtve od ranije javnosti poznate osobe.
To također ‘diže’ čitanost i gledanost, povećava broj ‘klikova’.
Istovremeno, mnogi drugi, slični ili još teži, slučajevi obiteljskog nasilja prođu nezapaženo.
Medijima koji zaista žele ukazati na konkretan slučaj obiteljskog nasilja, a ujedno i na ozbiljnost tog problema, za to ne treba objavljivanje detalja mučne priča žrtve.
Čak i kad imaju nespornu potvrdu o svakom detalju.
Dovoljna je činjenica da se konkretno nasilje desilo.
I da nije spriječeno.
Iako je često jasno da je, bez preventivne akcije, neizbježno.
Te da nije adekvatno kažnjeno kad se dogodilo.
Bit nasilničkog akta moguće je sažeti u nekoliko rečenica.
Bez ‘seciranja’ mučnih pojedinosti.
Za razliku od ‘komentatora’ na društvenim mrežama novinari bi, kad se bave ovako osjetljivim temama, trebali saslušati argumente stručnjaka.
A ne bi bilo zgorega niti pročitati koji relevantan statistički podatak, knjigu ili znanstveni rad.
Da podsjećanje na temeljna načela novinarstva i ne spominjem.
Stvarnim promjenama nabolje novinari i mediji ne mogu pomoći iznošenjem užasnih detalja pojedinog slučaja nasilja.
Pri čemu se natječu tko će imati ono što konkurencija nije objavila.
Ali mogu pomoći zajedničkim pokazivanjem i dokazivanjem institucionalnih nedostataka kao i individualnih propusta.
Koji omogućavaju nasilje.
I njegovo neadekvatno kažnjavanje.
Pritiskajući tako i donositelje političkih odluka i izvršnu vlast.
Svojevremeno je tadašnja ministrica Nada Murganić opravdavala stranačkog kolegu, župana Alojza Tomaševića koji je mlatio svoju suprugu Maru.
Nakon što je svog supruga u medijima optužila za nasilje Mara Tomašević povukla je službenu optužbu.
Medijske objave nisu joj pomogle.
Mediji su se dan-dva skanjivali nad izjavom ministrice za obitelj (!?) koja je komentirala da je ‘to tako u braku”.
To je bilo sve.
Zbog čega se PR manipulacija tretira kao vijest umjesto da se raskrinka?
U slučaju nasilja Denisa Buntića nad suprugom Klarom mediji se nisu smjeli zadovoljiti izjavom iz Hrvatskog rukometnog saveza.
Da je u vrijeme igranja u reprezentaciji Buntić nije bio nasilan.
PR priopćenje nije samo po sebi vijest.
Zašto ga onda uopće objaviti?
Em su se iz HRS javili jedino da bi branili sami sebe.
Em su prešutjeli da je Buntić za vrijeme rukometne karijere imao najmanje jedan nasilnički ispad.
Dok je igrao u poljskom klubu Kielce slomio je čak i svoju ruku u tučnjavi u noćnom klubu.
Sramotna reakcija HRS-a zaslužila je ignoriranje.
Ili jedinstvenu osudu medija.
Umjesto toga mogli smo pročitati naslov u kojim se spominje kako je nasilnik “osvojio za Hrvatsku” pet medalja.
Ili još jadniji: Buntiću, što ti bi?
Kao da je neoprezno na utakmici udario suparničkog igrača.
A ne opetovano premlaćivao suprugu.
U čitavoj priči je nekamo iščilio podatak da je u nasilnikovoj kući pronađen i čitav arsenal oružja.
Samo to bi trebalo biti dovoljno da ga se pritvori.
A kamoli premlaćivanje supruge.
Međutim, posjedovanje nelegalnog oružja još se u ovim krajevima svijeta prešutno smatra normalnim.
Jer, kvragu, naši su muškarci junački ratnici.
Kojima je sve dopušteno.
I tri desetljeća nakon rata.
A premlaćivanje ‘svojih’ žena se podrazumijeva.
Nije li ova priča još jednom dala priliku medijima da zahtijevaju dosljedno provođenje zakona?
Bez iznimke i bez odgode.
I za ilegalno posjedovanje oružja.
A svakako, i prije svega, i za obiteljsko (kao i svako drugo) nasilje.
Objavljivanje mučnih pojedinosti nasilničkih gadosti u tome ne pomaže.
A žrtvi odmaže.
Čak i kad je ona sam uvjerena u suprotno.
Rješenje je jednostavno, ali čini se nedostižnim. Glasi: neka institucije i mediji samo profesionalno rade svoj posao
Žalba na sudsku odluku da nasilnik Denis Buntić ne bude pritvoren može biti usvojena.
Ali to neće biti rezultat objavljivanja tonske snimke nasilničkog ponašanja.
‘Nabrijavanje’ na ono što se potpuno pogrešno i bez dokaza prikazuje neophodnim za reakciju sustava u konačnici rađa bizarne ideje.
Poput one da je žene od nasilja muškaraca moguće bolje zaštititi uvođenjem novog kaznenog djela.
Femicida.
Ubojstva žene.
Svako je ubojstvo – ubojstvo.
To ne može promijeniti neodgovorna politička odluka.
Ne treba nam društvo koje je nemoćno zaštititi žene od stereotipa da je njihov život manje vrijedan od muškog.
Pa glumi da pomaže žrtvama tako što će formalizirati bedastoću da je ženski život vrijedniji od muškog.
Rješenje nije u novim zakonskim člancima koji bi bili rezultat iste one nakaradne logike da će se žrtvama nasilja pomoći medijskim objavama najružnijih pojedinosti nasilja kojem su bile izložene.
Jedino rješenje su efikasne institucije i mediji koji bezuvjetno propituju njihov rad.
Čini se teško ostvarljivim?
Da, u današnjem hrvatskom društvu i jest teško ostvarljivo.
No, nije li to bit postojanja institucija.
I medija?
A ne ad hoc ispuštanje ‘kanalizacije’ u javni prostor.
Čime se ne riješi baš ništa.
A ‘smrad’ ostaje.
A nije da nije bilo već i previše prigoda koje su nudile priliku da se krene drugačije.
Evo, naprimjer, mogli su svi mediji zatražiti ostavku ministrice Murganić nakon onog njezinog “tako je to u braku”.
I taj zahtjev ponavljali svakodnevno.
Sve dok Murganić ostavku ne bi dala.
Ili dok je premijer Plenković ne bi smijenio.
A ako se niti to ne bi dogodilo trebalo je svakodnevno tražiti ‘pad’ vlade.
Zbog “tako je to u braku”?
Zbog toga što ignoriranje takve reakcije ministrice poništava vjerodostojnost deklarativnih opredjeljenja vlade.
Te pokazuje prezir prema ustavnim i zakonskim obvezama u zaštiti ljudskih prava.
Sve ostalo je samo posljedica.
Komentari