Ustavom je zajamčeno da je brak isključivo zajednica muškarca i žene. Jer je u skladu s “tradicionalnim vrijednostima”. Pa je država dvoipolgodišnju djevojčicu uzela od udomitelja i vratila biološkim roditeljima koji su je bili napustili . Jer sad su oženjeni i imaju “obiteljski dom”. U kojem su dijete otjerali u smrt.

Žena koja je rodila djevojčicu ju je i ubila.

Jer je Centar za socijalni rad nakon dvije godine uzeo malenu iz udomiteljske obitelji koja ju je prihvatila još kao bebu i u kojoj su se o njoj brinuli kao da su joj roditelji.

I vratio ju je onima koji nikada nisu smjeli biti roditelji.

Niti njoj niti bilo kojem drugom djetetu.

Njih dvoje, koji su curicu na svijet donijeli kao nevjenčan par, nakon njena rođenja su se razišli a dijete prepustili na brigu državi.

Koja im je dijete vratila nakon što su se “skućili” i – vjenčali.

Država im je djetešce vratila iako su ga bili odbacili netom je rođeno.

Vratila im ga je jer država kaže da je ono njihovo.

Pogotovo nakon što su se oženili.

Iako nisi bili zajedno u dobru jer tu dobroga nije bilo.

Bili su zajedno samo u zlu.

U zlu koje je ubilo njihovu kći.

Dogodilo se to u državi u kojoj je jedino zajednica muškarca i žene priznata kao brak u ime navodnih tradicionalnih vrijednosti.

Dogodilo se to u državi u kojoj čak i pomisao da bi istospolni partneri mogli usvajati djecu kod mnogih izaziva zgražanje.

Jer to nije u skladu s “tradicionalnim vrijednostima”.

Dogodilo se to u državi u kojoj je moguće da netko i mrtvom djetetu broji krvna zrnca.

Dogodilo se to u državi u kojoj je još uvijek “normalno” dijete odgajati i prijetnjom: Ja sam te napravio/rodila, ja ću te i ubiti!

U državi u kojoj je samo pitanje trenutka kad će netko javno negodovati što će organe nesretnog djeteta dobiti neka djeca u Njemačkoj i Mađarskoj jer, pobogu, “zar nismo to mogli dati nekom našem djetetu”.

Netko od onih koji su likovali kad je brak muškarca i žena “zabetoniran” kao ustavna kategorija jer je to “tradicionalna vrijednost”

Netko od onih koji se zgražaju na prijedlog da bi i istospolni partneri trebali imati pravo usvajanja djeteta.

Netko od onih koji i mrtvoj djeci broje krvna zrnca.

Netko od onih koji danas javno oplakuju djevojčicu koju su u smrt poslali njezini roditelji, u Ustavom zajamčeno isključivoj muško-ženskoj obiteljskoj zajednici.

Netko od onih koji će i dalje okretati glavu na drugu stranu da ne vide što djeci rade njihovi rođaci, prijatelji, poznanici, susjedi…

Bilo tko.

A kad ih vlastito dijete naljuti bit će im normalno kroz stisnute zube prosiktati: Ja sam te napravio/rodila, ja ću te i ubiti!

A potom će se vratiti onome što su i do tada činili.

Nastavit će večerati.

Ili razgovarati o politici.

Ili ogovarati prijatelje.

Ili na programu javne TV gledati vijest o djevojčici koja je strašnim batinama otjerana u smrt “u obiteljskom domu”.

Vijest u 39. minuti Dnevnika.

Na dan kad smo svi trebali “umrijeti” od sramote.