Kako je premijer, najavljujući popuštanje strogih anti-korona mjera, umjesto da iskoristi odličnu priliku poslati politički poruku kako Crkva nije iznad Države i građana, još jednom učinio potpuno suprotno
Jučer (četvrtak, 23. travnja 2020.) predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković objavio je plan ublažavanja nekih mjera uvedenih zbog koronavirusa te potpunog ukidanje nekih zabrana u tri faze koje bi se, bude li sve kako treba, dogodile u slijedeća tri tjedna. Tako je naprimjer u trećoj fazi “popuštanja” predviđeno, između ostaloga, da se od 11. svibnja omoguće okupljanja do deset osoba, ali i dalje bez masovnijih javnih okupljanja. Istovremeno najavio je da će vjerska okupljana biti dopuštena već od 2. svibnja.
“Na prvu” ovo djeluje vrlo zbunujuće i potiče nekoliko krajnje logičnih pitanja. Naprimjer, od kada to vjerska okupljanja nisu javna okupljanja? Možda vjerska okupljanja uopće nisu okupljanja, ali zbog čega se onda tako zovu? A možda ljudi koji idu na mise samim tim činom “ubijaju” koronavirus pa se ne mogu njime niti zaraziti niti ga prenijeti drugima za razliku od ostalog svijeta?
Možda se premijer zabunio? Iz neznanja bi takvu pogrešku mogao napraviti samo netko potpuno nesposoban za bilo kakvu političku dužnost, a kamoli premijersku. O Andreju Plenkoviću svašta je moguće reći, ali nikom ozbiljnom valjda ne bi palo na pamet smatrati ga nesposobnim za politiku.
Odluka o popuštanju strogih mjera kojima se zadiralo i u ljudska prava iznimno je važna odluka, pogotovo što još nitko ne može sa sigurnošću tvrditi kakve će biti posljedice. To je nedvojbeno odluka kojom se željelo pokazati kako se hrvatska vlast prilično uspješno izborila s prvim, neočekivanim i nepredvidivom naletom koronavirusa.
U istoj akciji – promašio “zicer” i zabio autogol
Ta je odluka iznimno važna i zbog kalendarskog približavanja turističke sezone (kakva god ona na kraju bila), ali i zbog ogromnih šteta koje je već pretrpjelo cjelokupno gopodarstvo. Naravno, bilo bi ludo donijeti odluku o popuštanju strogih mjera da su podaci o zdravstvenom stanju u Hrvatskoj sugerirali kako se problem povećava a ne stagnira ili smanjuje.
Kako god, uloga zdravstvenih stručnjaka je da prvenstveno vode brigu o zdravlju građana i ako su odgovorni oprezni su i vrlo konrzervativni u situacijama kad treba odlučiti o nečemu što može dovesti bilo čije zdravlje u opasnost. Ukratko, odluka koju je jučer obznanio premijer prvenstveno je politička odluka. Uostalom zbog toga ju je i posredovao javnosti predsjednik Vlade a ne šef “kriznog štaba” ili ministar zdravstva.
No, šaljući političku poruku premijer Plenković je, recimo to sportskim rječnikom, promašio “zicer”…Nije pogodio gol iako je trebao samo hm…laganim dodirom vrška kopačke gurnuti loptu preko linije. Štoviše, napravio je nešto naizgled nemoguće. Nije samo propustio poentirati nego je uspio u istoj akciji preko cijelog igrališta zabiti – autogol.
Od početka institucionalnog “hrvanja” s koronavirusom svećenici su upriličili nekoliko iritantno drskih i opasnih ekscesa, održavanjem nedozvoljenih i zdravstveno opasnih vjerskih okupljanja. Za to su dobili i javnu podršku nekih njima nadređenih u hijerarhiji Crkve a time ohrabrena rulja u ime navodne obrane vjerskih sloboda izvela je nekoliko verbalnih pa i fizičkih napada.
Protivno Ustavu, odvratno, uvredljivo i opasno
Državne institucije su reagirale vrlo blago i neadekvatno a vodeći političari na vlasti pravili su se kao da se ništa ne događa. Najmanje što je premijer morao učiniti pri donošenju odluke o popuštanju zabrana vezanih za koronavirus jest da ne dopusti da se i opet Crkva tretira kao da je važnija od ostalih institucija, kao da je važnija od same Države, kao da je važnija od građana.
Jedino što je trebao učiniti Andrej Plenković jest ne dopustiti da za vjerska okupljanja ne vrijedi isto pravilo kao i za sva druga. Ne bi to bilo mnogo, ali imalo bi makar simboličku važnost. No premijer je ipak “promašio zicer” koji je bilo gotovo nemoguće “zapucati”. Naravno, to nikako nije moglo biti slučajno. On je poslao političku poruku, ali potpuno suprotnu od one koju je jedino smio.
Oni koji su naučili biti povlašteni žele da to čitavo vrijeme bude jasno svima pa čak i kad je riječ o ne osobito bitnim stvarima, a kamoli kad je nešto važno ili bar dovoljno javno da im imponira. Oni svaku situacijiu u kojoj nisu povlašteni doživljavaju kao poraz tvrdeći da su zakinuti ako za njih važi što i za sve ostale. No ono što je daleko opasnije jest potreba vlasti da im se “uvlači”. To je protivno Ustavu i zakonima koji iz njega proizlaze. To je odvratno i uvredljivo. To je opasno.
Komentari