Siguran sam da je svatko tko je poznavao Ankicu Lepej bio uvjeren da će, protivno svim zakonima prirode, ona na kraju pobijediti i samu smrt. Nažalost, to je ipak nemoguće. Ali ostala je dosljedna sebi doslovno do zadnjeg udisaja iako je zbog svoje istinoljubivosti i hrabrosti sve izgubila. Bilo bi najprimjerenije da ime Ankice Lepej, ali i njezinog supruga Slavka dobije neka škola. Škola dostojanstvenog života.  

Bio sam na ulici kad me je danas nazvala Vesna Alaburić i rekla: “Umrla je Ankica Lepej”.

Znao sam da je gospođa Lepej teško bolesna.

Znao sam i da je u bolnici.

Kad se više nije niti oglašavala na Facebooku bilo je jasno da se njena životna borba bliži kraju.

Životna borba u istoj rečenici s imenom Ankice Lepej niti slučajno nije “olinjala” fraza.

Taj izraz kad je riječ o životu gospođe Lepej ima pun i ozbiljan smisao.

Vijest o smrti Ankice Lepej, s obzirom na sve okolnosti, koliko god teška bila – realno nije bila neočekivana.

Bez obzira na to kad me Vesna nazvala da mi tu vijest prenese bio sam šokiran.

Jer siguran sam da je svatko tko je poznavao Ankicu Lepej bio uvjeren da će, protivno svim zakonima prirode, ona na kraju pobijediti i samu smrt.

Još se nisam oporavio od šoka kad me je nazvala kolegica Ivanka Toma i zamolila da kažem nešto o svojim iskustvima s Ankicom Lepej za sutrašnji broj Jutarnjeg lista.

Zamolio sam je da mi da malo vremena da se priberem, ali svejedno kad me je nazvala pola sata kasnije rasplakao sam se čim smo počeli razgovarati.

Tog trenutka osjećao sam se kao da smo Ankicu Lepej izdali svi kojima je mnogo značila jer smo je pustili da ode.

I još se tako osjećam.

Kad je Ankica Lepej, tada službenica Zagrebačke banke u Jutarnjem listu 20. listopada 1998. otkrila da je ona bila izvor informacije koju je taj list objavio tri dana ranije bio sam jedan od dvoje pomoćnika glavnog urednika Jutarnjeg lista.

Informacije da je predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman obmanuo javnost slagavši u imovinskoj kartici čime sve raspolažu on i njegova obitelj skrivajući dio novca koji je u banci imala njegova supruga Ankica.

Noć u kojoj sam bio ponosan što sam novinar

Proveo sam s mnoštvom drugih novinara čitavu noć pred policijskom zgradom u Đorđićevoj gdje je gospođa Lepej privedena kako bi po političkom nalogu bila zastrašivana uz prijetnje zatvorom.

Tek nakon višesatnog maltretiranja dozvoljeno je da joj se pridruži odvjetnica Vesna Alaburić.

Ni najiskusniji među novinarima naguranima pred ulazom u policijsku zgradu nisu mogli odoljeti naletu adrenalina.

Činilo se da se događa nešto što će neminovno ujediniti čistu, uljuđenu, poštenu i civiliziranu Hrvatsku i natjerati je da potakne stvarne promjene.

Na trenutak sam se ponadao da svjedočimo i uzletu novinarske profesije.

Svi su kolege i kolegice surađivali, bez obzira na političke stavove, redakcijsku pripadnost, pa i osobna neslaganja.

Mobiteli su neprekidno zvonili, informacije su razmjenjivane, svatko je bio voljan provjeriti bilo što za drugoga.

Svaka se ideja ozbiljno razmatrala, nuđeni su argumenti za i protiv.

Cilj iscrpljujućeg osmosatnog ispitivanja nije bio iznuditi priznanje koje je Ankica Lepej već i bez toga javno iznijela nego je zastrašivati, poniziti i slomiti.

Kad je napokon gospođa Lepej izišla u hladno jutro praćena suprugom Slavkom i odvjetnicom Vesnom Alaburić u zraku se osjetio trijumf.

Činilo se da je lavina krenula, da će čin gospođe Lepej potaknuti i ostale časne građane na otpor licemjerju, da će se napokon jasno ispričati i mnoge druge priče koje su to zaslužile: priče čije bi objavljivanje pomoglo nužnom “pročišćenju” hrvatskog društva.

Pet godina kasnije, dugo nakon što je taj osjećaj počeo blijedjeti, te se na kraju pretvorio u nemoć a zatim i u nezainteresiranost saznao sam da je Ankica Lepej svakodnevno pisala dnevnik o onome o čemu je razmišljala i što joj se događalo od trenutka kad je odlučila iznijeti svoje saznanje o laži predsjednika države.

Nitko nije želio objaviti dnevnik Ankice Lepej

Nazvao sam je i nakon što je potvrdila da je zaista pisala dnevnik, razočarano dodavši da nitko nije zainteresiran objaviti ga, zamolio sam je da me primi u obiteljskom stanu i pokaže dnevnik.

Kad sam ga pročitao osjećao sam se kao da mi je u glavi eksplodirala bomba.

Rukopis gospođe Lepej bio je autentičan i snažan zapis svake pojedinosti onoga što je doživljavala u tjednima i mjesecima prije i poslije davanja senzacionalne informacije Jutarnjem listu a potom i javnog priznanja da je upravo ona izvor te informacije.

Nastavila je voditi dnevnik sve do sredine 2000. kad je shvatila da od nade da će nova vlast zaista znati cijeniti ono što je napravila a ne samo “tapšati” je po ramenu – neće biti ništa.

Nije željela ništa za sebe, ali se nadala da će nova vlast promijeniti društvo na bolje.

Njezin posljednji dnevnički zapis je onaj iz lipnja 2000, godine.

U njemu je opisala kako ju je Željka Ogresta pozvala da gostuje u emisiji “Da je meni pet minuta”.

Kao glazbenu želju gospođa Lepej odabrala je pjesmu “Nada” u izvedbi Gabi Novak.

Nada Ankice Lepej da će hrvatsko društvo postati poštenije i bolje bila je nažalost uzaludna.

Čitajući njezin dnevnik shvatio sam da je on i vrlo pitko i jasno pisan te uzbudljiv poput dobrog krimića kao i da uopće ne zahtijeva mnogo redaktorskih i uredničkih zahvata.

Tek sam bio dao otkaz u EPH i osnovao Centar za istraživačko novinarstvo (CIN).

Nisam imao niti ušteđevinu niti plaću a niti CIN još nije imao niti jednu kuna na računu.

No, pročitavši njezin dnevnik gospođi Lepej obećao sam da ću pronaći način kako da ga pretvorimo u knjigu koja će biti otisnuta i ponuđena javnosti.

Da to nisam učinio osjećao bih se zadnjim smećem.

Ona se odmah složila.

Njezin “najdobriji Slavek” bio joj je inspiracija

Uspio sam da CIN dobije financijsku pomoć Veleposlanstva SAD-a u Zagrebu za pripremu i tiskanje knjige a pridružila se i izdavačka kuća Prometej Bože Rudeža.

Prometej je za razliku od CIN-a imao uhodane poslovne odnose sa knjižarama i tiskarom a financijski dio “zaokružio” je svojim doprinosom EPH.

Tako je sakupljen novac za troškove tiskanja, promocije i distribucije a svi koji su surađivali na knjizi odradili su svoj posao besplatno.

Od CIN-a i Prometeja preko Nikole Živčića koji je obavio lekturu i redakturu te Ivana Posavca koji je snimio upečatljivu fotku za naslovnicu do Vesne Alaburić koja je napisala tekst o pravnim okolnostima čitavog slučaja poduprt dokumentima i “pojačan” njezinim “insajderskim” informacijama i dojmovima o važnosti onoga što je učinila Ankica Lepej.

Svoj su ogroman doprinos posebno za potrebe knjige pisanim tekstovima dala i takva imena kao što su Branko Horvat, Vladimir Primorac i Ivan Supek.

Uz izbor medijskih priloga o čitavom slučaju u knjigu je uvršten i prigodni intervju kolege Zorana Daskalovića s Vladom Gotovcem.

Gospođa Lepej tada je već bila u velikim financijskim problemima.

U banci je dobila otkaz nekoliko mjeseci pred odlazak u mirovinu te nakon nekoliko mjeseci angažmana na obračunu kolportraže u EPH više nigdje nije radila.

Nije radio niti njezin suprug a imali su i dvoje djece od kojih se sin još školovao.

Stoga je dogovoreno da sav novac od prodaje knjiga na promocijama i u knjižarama pripadne njoj.

Iako se knjiga dobro prodavala to naravno niti izdaleka nije bio novac koji bi mogao riješiti sve financijske brige obitelji Ankice Lepej čiji je suprug Slavko također dobio otkaz osam godina prije Ankice jer je “zviždao” o nezakonitostima u Tiskari Zagreb u Samoborskim Novakima.

Malo je poznata činjenica da je Ankica Lepej novinarki Jutarnjeg lista Orlandi Obad otkrila tajnu Tuđmanovog novca kad je kolegica došla razgovarati s njezinim suprugom o temi o kojoj ga nitko nije želio saslušati.

O njegovom “zviždanju” i otkazu zbog tog čina.

Na promociji knjige bio je “čitav Zagreb”, nakon toga – “figa”

Na promociji knjige ISTINA – Savjest iznad bankarske tajne u Novinarskom domu bio je “čitav Zagreb”.

Kad je ponestalo slobodnih stolica ljudi su se poput sardina stiskali stojeći a prepuni su bili i hodnici pred dvoranom.

No, to Ankici Lepej i njezinom suprugu nije moglo pomoći da riješe financijske probleme pa su na kraju ostali bez stana koji su morali prodati da prežive.

Ali u našim kasnijim razgovorima gospođa Lepej uvijek mi je govorila da joj je mnogo više žao što njezin primjer kao i primjer njezinog supruga prije toga nije uspio “natjerati” hrvatsko društvo da se promijeni nabolje.

Nju nije trebalo tjerati da postane bolja.

Niti je to bilo moguće.

Može li se biti bolji od toga da u autokratskom režimu javno obznaniš da je šef države lažac svjestan da će te to koštati egzistencije a nakon toga i odbiješ milijun kuna nagrade koju je banka obećala onome tko oda identitet “zviždača”?

Naime, zakonski je Ankica Lepej imala pravo na taj novac koji joj je Zagrebačka banka bila spremna i isplatiti istovremeno joj dajući otkaz zbog odavanja bankarske tajne.

No ona je taj novac odbila uzeti.

Možeš li biti još bolji ako si ostao dosljedan sebi doslovno do zadnjeg udisaja iako si zbog svoje istinoljubivosti i hrabrosti sve izgubio.

A Ankica Lepej je bila baš takva.

Škola dostojanstvenog života “Ankica i Slavko Lepej”

Iako već godinama teško bolesna uvijek je bila vedra i bodrila druge.

Čak i kad je otišao njezin “najdobriji Slavek” borila se kao lavica.

Institucije prečesto ne rade svoj posao.

Za razliku od Ankice Lepej koja je odradila i svoj i njihov i naš.

Žena Institucija.

Ova kolumna, moja stota na web stranici Nacionala, prva je za koju bih volio da je nikada nisam napisao.

Ali kad sam već morao želim je završiti porukom zagrebačkoj vlasti.

Nazivanje jedne zagrebačke ulice imenom Ankice Lepej neće ispraviti nepravdu prema njoj, njezinom suprugu i svim ostalim”zviždačima” koji podmeću svoj život tamo gdje većina nas ostalih ne bi podmetnula niti nogu.

Ali ne nazvati niti jednu zagrebačku ulicu po njoj bila bi neoprostiva izdaja načela za koja se nova gradska vlast deklarativno zalaže.

Iako bi bilo najprimjerenije da ime Ankice Lepej i njezinog supruga Slavka dobije neka škola.

Škola dostojanstvenog života.