Zagrebačka pjesnikinja Nives Puhalo (1981.) objavila je dosad četiri zbirke pjesama i jednu knjigu proze“Lutka ispred prozora“, a nedavno joj je promovirana nova zbirka pjesama „Zarobio si more u kocki“ koju je objavila u vlastitoj nakladi, s ilustracijama Saše Šekoranje. Ova mlada članica Društva hrvatskih književnika za svoje je dosadašnje pjesme dobila brojne pozitivne recenzije, među kojima i treću nagradu za poeziju Dubravko Horvatić za 2015. godinu.

Njezina je poezija specifična po tomu što za pjesnikinju njezine generacije iskazuje sveobuhvatnu melankoliju i potrebu za ultimativnim bijegom od ljudi u prirodu (motivi mora, Neretve, obale), otvoreno uzvisujući ideju izolacije, samotnjaštva i sklanjanja od mrtvih ideala. Kao što navodi književna kritičarka Lada Žigo Španić u izdavačkoj recenziji zbirke, „pjesme u ovoj zbirci nisu vedre pejsažne pjesme, odnosno lirski zaigrane ugodne meditacije – one su turoban bijeg od civilizacije, tugaljiva čežnja za tišinom i vječnošću“. Uz vrlo poetske opise prirode, kao jedine tješiteljice sumorne egzistencije, i jedine oaze smisla, Nives Puhalo većinu pjesama posvećuje moru, brodovima, dubinama, mornarima i nebu, uz motive onostranih duhovnih sfera (motiv kristalne sfere). Lajtmotiv zbirke o prirodi kao tješiteljici čovječanstva i nužnosti bijega od civilizacije upravo u prirodu podsjetit će nas na ideje Jeana Jacquesa Rousseaua, s kojim pjesnikinja dijeli filozofsko stajalište kako je čovjek po prirodi dobar i nije počinio nikakav Istočni grijeh, nego nas u kontitnuitetu kvare civilizacija i kultura. Taj sanjarski element nove zbirke pjesama koji često završava u nježnim i tužnim stihovima, reflektira i Pascalovu tezu o logici srca, odnosno da srce ima svoje razloge koje moramo slušati. Pjesnikinju muči bezosjećajnost današnjeg svijeta, pomanjkanje empatije među ljudima, uklapanje u društvene kalupe (Neprilagođeni nemaju više utočišta). U podtonu zbirke osjeća se tuga radi neostvarene velike ljubavi, ali pjesnikinja taj narativ prezentira vrlo dostojanstveno i nježno, bez imalo patetike i naricanja.

Kada Lada Žigo Španić primjećuje kako „pojmovi tišine, daljine i vječnosti u ovoj poeziji imaju egzistencijalnu težinu – jer je život u društvu neizdrživ“, moramo se složiti da ovom zbirkom vlada ozračje duboke iskrenosti, ali i „iskri ljudska toplina samotnjaštva“. Nives Puhalo ne zanimaju sva blaga ovog materijalnog i zemaljskog svijeta, iskreno živi svoj „plemeniti asketizam“ pa nije bez osnove ako njezine stihove u ovoj zbirci kompariramo sa stihovima sv. Tereze Avilske (metafora svijeta kao krčme u kojoj smo proveli tešku noć). Daleko od bilo koje ideologije, duhovnih strujanja i ideja ili pretencioznosti pjesničkog sadržaja – ali i bilo kakvog pretjeranog hermetizma i intelektualiziranja – Nives Puhalo reafirmira na našoj pjesničkoj sceni ljepotu čiste poezije i stoga zaslužuje pažnju čitatelja.