Objavljeno u Nacionalu br. 460, 2004-09-07

Hoće li nakon skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora 22. listopada Zlatko Mateša ostati predsjednik, odlučit će samo jedna osoba, dopredsjednik HRS-a, Zoran Gobac

Bez obzira hoće li Izborna skupština Hrvatskog olimpijskog odbora zakazana za 22. listopada potvrditi ostanak Zlatka Mateše na mjestu predsjednika ili ne, kao glavni čovjek domaćeg sporta tog će dana biti potvrđen Zoran Gobac. Dugogodišnja siva eminencija rukometnih krugova posljednjih je mjeseci postao capo di tutti capi hrvatskog sporta u najgorem smislu. Sve donedavno široj javnosti poznat kao svađalica, koji na sve načine pokušava pomoći svom Rukometnom klubu Zagreb, Gobac danas odlučuje o svemu, od toga tko će voditi HOO i koliko će novca otići pojedinim klubovima i savezima, do banalnosti poput zabrane glavnom tajniku Ivici Stošiću Miočiću da stoji na bini na Trgu bana Jelačića pokraj rukometnih reprezentativaca nakon povratka iz Atene.

RAZLOZI SUKOBA MIOČIĆ – GOBAC Nije riječ o sukobu koncepcija, nego o animozitetu iz vremena kad je Miočić dijelio zagrebački gradski novac za sport GOPČEV PUT DO VRHA U desetak godina uspostavljao je paktove s tajnim službama, podzemlje, tajkunima, ekstremistima… BEZ PAPIRNATOG TRAGA S Damirom Goršetom i Željkom Kavranom Gobac posjeduje tvrtku za razminiravanjeZoran Gobac tako će odlučiti i hoće li Mateša ostati čelnik HOO-a ili će morati odstupiti jer se solidarizirao s Ivicom Stošićem Miočićem. To što su Mateša i Antun Vrdoljak u Ateni nasamo razgovarali dva sata, i navodno se dogovorili o daljnjoj suradnji, ne znači ništa bez potvrde dopredsjednika Hrvatskog rukometnog saveza. Upravo je on na prošlim izborima nagovorio Vrdoljaka da se ne kandidira i tako omogući Matešin izbor u srazu sa slabašnim Lucianom Sušnjem, a 22. listopada još će jednom potvrditi vlastitu moć. Želi li Mateša opstati, morat će se odreći svog glavnog tajnika, a novog će mu nametnuti Gobac. Scenarij kaže da će zauzvrat predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora zadržati dosadašnju funkciju koja sadrži malo rada i dosta plaćenih putovanja diljem svijeta. Konačno, ovdje i nije riječ o načelima, nego o novcu.

Sukob na relaciji Stošić Miočić-Gobac nema nikakve veze s temom razvoja hrvatskog sporta ili kadrovskoj politici, nego se radi o animozitetu koji datira još iz vremena kada je Ivica Stošić Miočić vodio Zagrebački sportski savez i odlučivao koliko će koji klub dobiti novca. Prema Gopčevu mišljenju Zagrebovi rukometaši su redovito zakidani u raspodjeli novca, a krivac je bio Ivica Stošić Miočić. Zato se više nitko nakon olimpijskog zlata neće moći suprotstaviti njegovom zahtjevu za eliminiranjem prvog Matešinog suradnika.

S druge strane, niti Stošić Miočić ne prikriva ogorčenje ranijim poslovnim potezima Zorana Gopca. Kuloarska priča glasi kako je ovaj Zadranin bio izrazito ljut jer je zaobiđen prilikom prošlogodišnje podjele transfera Ivice Olića u CSKA. Tvrdi se da je glavni tajnik HOO-a mislio da dio pripada i njemu, a ne isključivo Reni Sinovčiću, Zoranu Gopcu i još nekolicini osoba koje se predstavljaju kao menadžeri. Uz Zadar se također veže priča oko zemljišta Crnica, u čijoj kupovini su zajednički bili Gobac i poznati inkriminirani nogoemtni sudac Reno Sinovčić. I u tom poslu je Stošić zaobiđen te je zbog toga ljut na Gopca.

Zoran Gobac odavno više nije samo važan član nacionalne rukometne organizacije. Još od početka 90-ih, što se podudara s prvim europskim uspjesima Rukometnog kluba Zagreb, Gobac je uspostavio političke veze koje su se održale do danas, a njemu osigurale opstanak u sportu, i što je još važnije, golemi financijski probitak. Najjednostavnije govoreći, Siščanin koji je dobar dio života proveo u Zagrebu, na križanju Savske i Končareve ulice, i do raspada socijalizma bio anonimni činovnik zaposlen u gradskom SIZ-u, uspio je u nešto više od desetak godina postati jedan od prikrivenih, ali istinskih vladara hrvatskog društva, ne birajući pritom sredstva i političke metode, uspostavljajući paktove sa svima: tajnim službama, podzemljem, tajkunima, lijevim i desnim ekstremima, bankarima, nogometnim menadžerima… U normalnom je svijetu nezamislivo da takvi ljudi imaju utjecaj na oficijelnu politiku, međutim u Hrvatskoj je potpuno normalno da Gobac omogući Lini Červaru, treneru rukometne reprezentacije ulazak u Hrvatski sabor.

Oko podneva u nedjelju, nekoliko dana prije zaključenja stranačkih lista za posljednje izbore, nazvao ga je Červar i počeo moliti za pomoć da bude stavljen na HDZ-ov popis stranačkih kandidata. Već oko 16 sati Gobac se našao na ručku s Ivom Sanaderom i stvar je ubrzo sređena, a rukometnom izborniku osigurano je mjesto na listi s kojeg je bez problema ušao u parlament. Pritom su svi bili zadovoljni, Lino Červar jer mu je HDZ oprostio što se nekoliko mjeseci ranije slikao s Mesićem i Račanom, Ivo Sanader koji je dobio medijski eksponiranu osobu sposobnu privući ponekog neodlučnog birača, a Zoran Gobac jer je uspio osigurati sinekuru svom bliskom suradniku i još jednom potvrditi vlastitu moć i u politici.

A sve je počelo kasnih osamdesetih kada je Gobac kao službenik Samoupravne interesne zajednice bio zadužen za dodjelu društvenih stanova. Naizgled birokratska sinekura otvorila mu je prve važne kontakte koji su omogućili stvaranje čitavog poslovnog imperija, a paralelno je trajalo i učvršćivanje položaja u rukometnom svijetu. Naime, svi su se tada grebali za stan, a Gobac je bio taj koji ih je stavljao ili micao s listi. U osamdesetima je igrao rukomet, no u to vrijeme najjači zagrebački klub bio je Medveščak koji je po kvaliteti bio osrednja prvoligaška momčad. Zagreb je tih godina najčešće tavorio u drugoj ligi i samo su rijetki znali da u podmlatku igra izuzetno talentirana ekipa koja će jednog dana stvoriti jedan od najjačih rukometnih klubova u Europi. U to je vrijeme Gobac oženio Sanju Ožegović, nekadašnju košarkašicu Montinga i reprezentacije bivše države.

Dobro upućeni u rukomet bez iznimke potvrđuju – inzistirajući na anonimnosti – kako je Zoran Gobac bio glavna osoba u metamorfozi RK Zagreb iz solidne nacionalne momčadi u klub koji je 1992. i 1993. osvajao titule europskog prvaka. Bio je to skoro nezamisliv pothvat, posebno kada su Zagrebaši u prvom kolu u Moskvi izgubili od CSKA s više od deset golova razlike i nitko nije vjerovao da imaju izgleda nadoknaditi takvu veliku razliku. Ali zagrebački su revanš sudili rumunjski suci i podmićujući ih s 20.000 njemačkih maraka, Zagreb je nadoknadio prednost CSKA iz prve utakmice i, na kraju te sezone, postao prvak Europe. Bila je to ključna Gopčeva ‘pobjeda’ koja je omogućila stvaranje europski jakog Zagreba, a te se večeri Gobac pretvorio u jednu od najjačih sivih eminencija hrvatskog sporta. U privatnom društvu još uvijek se prepričava njegova izreka kojom je opisao temelje vlastitog sportsko-poslovnog uspjeha, koja glasi: “Dok su drugi učili engleski, ja sam vježbao ruski.”

U velikoj mjeri uspjeh duguje vrlo bliskom poznanstvu s Božom Kovačevićem, bivšim pripadnikom komunističke Službe državne sigurnosti gdje je bio zadužen za rad s “unutarnjim i klasnim neprijateljem”. Nakon propasti Jugoslavije Kovačević je zahvaljujući Antunu Vrdoljaku postao miljenik HDZ-a i zaposlio se kod istog Vrdoljaka radeći kao interni revizor na HRT-u. Kakvi su intimusi trojac Vrdoljak-Gobac-Kovačević, govori podatak da je bivši špijun SDS-a jedno vrijeme obavljao revizije i za Hrvatski olimpijski odbor. A odgovor što veže taj trojac još iz vremena komunizma, trebao bi se potražiti u nekoj od arhive tajnih službi.

Prodorni rukometni menadžer nije mogao ostati nezamijećen ni u Tuđmanovom HDZ-u i ubrzo je postao osoba od povjerenja Predsjedničkih Dvora. Nacionalovi izvori tvrde da je sredinom 90-ih Zoran Gobac, na Tuđmanovu molbu, a zbog dobrih veza u bivšoj UDBI sudjelovao u tajnim pregovorima sa srbijanskim policijskim generalom Jovom Popovićem. Postao je i čovjek od najvećeg povjerenja Ivića Pašalića u čije je ime, krajem devedesetih, pokušavao kupovati pojedine listove koji su se suprotstavljali Tuđmanovu režimu. Uz političke bodove kod Pašalića, Gobac bi usput zaradio i dobru proviziju.

Do smrti Janka Bobetka bili su izuzetno bliski, a pripadnost sisačkom klanu potvrđuje bliskost sa županom Đurom Brodarcem i nekadašnjim načelnikom tamošnje policije Vladimirom Milankovićem. Zaštitnike u policiji našao je u Ivanu Jarnjaku i Tomislavu Karamarku. Dobar je i s Lukom Bebićem, a priča se da je pomagao i Stipi Mesiću u njegovoj predsjedničkoj kampanji 2000. godine. Veza je bio Karamarko, u to vrijeme jedan od najpouzdanijih Mesićevih ljudi.

Paralelno sa stvaranjem kontakata u političkim i obavještajnim krugovima, Gobac je razvijao i vlastito poslovno carstvo. Pod sumnjivim okolnostima postao je jedan od suvlasnika Sisačke banke, a u istom gradu zajedno sa sinom jednog od direktora Ine, Miroslavom Fajerbachom, držao je Gradsku kavanu. Fajerbach je bio predsjednik RK Zagreb u vrijeme najvećih uspjeha, a kasnije je uslijedila i poslovna suradnja s glavnim klupskim strategom. Osim toga Gobac je bio vlasnik butika “21” u Palmotićevoj ulici, kafića “Party” u passageu Cibona, kao i suvlasnik tvrtki “Ema šport” i “Obuća”. Koliko god se na sportskom planu predstavlja kao žestoki protivnik slovenske reprezentacije i klubova, lobist je poduzeća iz susjedne države koje se bave izgradnjom autocesta. S predsjednikom Hrvatskog rukometnog saveza Željkom Kavranom i Damirom Goršetom posjeduje tvrtku za razminiravanje. Iako je suvlasnik te tvrtke za koju lobiranjem nabavlja milijunske poslove, na papiru ga nema kao vlasnika, što je u razgovoru potvrdio i jednom od urednika Nacionala.

Jedini poslovni dio u kojem se nije pokazao uspješnim vezan je uz klađenje. Oni koji ga poznaju tvrde kako duguje priličnu sumu vlasniku lanca kladionica Super sport, Ljubi Čoriću, inače jednom od nećaka bivšeg vođe Kažnjeničke bojne, Mladena Naletilića-Tute.

Premda je član rukometne organizacije, Gobac ima velik utjecaj na domaći nogomet. Spominje se kao najzaslužniji za Hajdukovu pobjedu u prvom prvenstvu 1992., a neki tvrde da se odužio Tuđmanu tako što je u dva navrata pomogao Croatiji da postanu državni prvaci ispred Splićana. Kada je sredinom 90-ih Đuro Brodarac želio dovesti Vladimira Petrovića u Segestu, da bi ga zatim za višestruko veću svotu preprodao Croatiji, novac mu je za to osigurao Gobac. A Gobac ga je u Brodarčevo ime posudio od Hrvoja Petrača. Iako su višestruko zaradili na Petroviću, Petraču još uvijek nisu vratili nekoliko stotina tisuća eura, te i jedan i drugi mole Boga da se Petrač što duže zadrži u inozemstvu zbog problema s policijom.

U rukometu je ostao jedini stvarni šef, unatoč formalno nadređenima poput Bartola Kaleba, Željka Kavrana ili uspješnog izbornika Line Červara, kojem također pobuđuje maštu da može postati predsjednik RH. Otkako postoji hrvatska rukometna liga, Zagreb samo jednom nije bio prvak. Gopcu nisu naškodili ni skandali poput onog iz 2001. kada je momčad Metkovića u posljednjoj utakmici play-offa napustila igralište, smatrajući da ih suci potkradaju ili kada je Europska rukometna federacija izbacila Zagreb zbog podmićivanja. Mijenjali su se igrači, treneri i članovi uprave, no Zoran Gobac je uvijek uspijevao zadržati ključno mjesto u hrvatskom rukometu.

Sada je postao i najvažniji čovjek hrvatskog sporta bez čije privole ni bivši premijer Zlatko Mateša ne može računati na ostanak na čelu Olimpijskog odbora. U neku ruku uspio je provesti u djelo ideju svog nekadašnjeg zaštitnika Franje Tuđmana o jedinstvu sporta i politike kao uvjetu za pobjedu. Dok su na Zapadu takve osobe kao što je Gobac nerijetko predmet pravosuđa, u tranzicijskim državama poput Hrvatske oni su postali stvarni stupovi društva. Lijepa perspektiva za hrvatski sport i društvo u cjelini.