Objavljeno u Nacionalu br. 466, 2004-10-19

Josip Čule, siva eminencija Županijskog suda u Splitu, nesuđeni ministar i sudac Vrhovnog suda, izabrao je oba suca slučaja Lore ? u prvom procesu Lozinu, a u drugom sutkinju Spomenku Tonković

Nakon što je odluka Vrhovnog suda, kojom je ponovno određen pritvor osmorici optuženih za ratne zločine počinjene 1992. u Vojno-istražnom centru Lora, od Zagreba do Splita putovala deset dana, policija je prošlog tjedna uspjela pritvoriti samo trojicu optuženika, Antu Gudića, Tončija Vrkića i Anđelka Botića. Gdje su bivši čuvari Davor Banić, Miljenko Bajić, Josip Bikić i Emilio Bungur te zapovjednik zatvora Tomislav Duić, koji je u bijegu od početka sudskog procesa, nije poznato. Budući da u ponovljenom postupku nisu mogli suditi dvojica sudaca kaznenog odjela Županijskog suda ? Slavko Lozina, jer je njegovu presudu Vrhovni sud ukinuo i naložio da se “nova glavna rasprava ima održati pred potpuno izmijenjenim nadležnim vijećem”, i Zoran Matulović jer je početkom 90-ih vodio dio istrage u slučaju Lora ? ostali je samo dvoje sudaca prvog stupnja Kaznenog odjela, sutkinja Spomenka Tonković i sudac Josip Čule, zamjenik predsjednika Županijskog suda, posebno određeni suci za procesuiranje ratnih zločina. Iako teške kaznene predmete u nekim drugim sudovima često uzimaju šefovi odjela ili čak predsjednici sudova, šef kaznenog odjela Vinko Cuzzi kao instancijski sudac, odnosno sudac kaznenog vijeća drugog stupnja, to nije mogao učiniti. Čule, kojeg smatraju sivom eminencijom suda i čovjekom koji umjesto predsjednika Igora Benzona donosi sve značajne odluke na Županijskom sudu, opirao se svakom razgovoru o toj temi. “Neću ni mrtav”, navodno je govorio Čule svojim šefovima. Budući da je i sutkinja Tonković smatrala da nju ne moraju baš svaki put dopasti vrući predmeti, Čule je predložio da predsjednika vijeća u “slučaju Lora”, u kojem moraju biti tri profesionalna suca, odabere kocka. Pred njim i sutkinjom Tonković bile su postavljene dvije kuverte. Jedna je bila prazna, a u drugoj je na papiriću pisalo “Lora”. Josip Čule je prednost da prva bira kavalirski prepustio dami. U situaciji u kojoj je bilo vrlo izvjesno da će joj Benzon i Cuzzi narediti da preuzme neugodan predmet, Spomenki Tonković činilo se da joj ždrijeb pruža 50 posto šansi da ga izbjegne i izvukla je ? Loru. Nesretna i razočarana, drugu kuvertu, u kojoj, navodno, nije pisalo ništa, nije provjerila. Čule će biti drugi član sudskog vijeća, a treći Neven Cambi, jedan od petorice sudaca Istražnog centra Županijskog suda u Splitu.

Odgovornost je pala na iskusnu sutkinju koja je, nakon 20-ak godina rada na kaznenom odjelu Općinskog suda u Splitu, 1996. postala raspravni, prvostupanjski sudac kaznenog odjela Županijskog suda u Splitu. Spomenka Tonković strogo se i pedantno drži Zakona o kaznenom postupku. U slučaju Lora zacijelo neće napraviti ni jednu procesnu pogrešku, jer je njezino minuciozno utvrđivanje materijalne istine poznato svim optuženicima i braniteljima koji su se našli u njezinoj sudnici.

Vrhovni sud ukinuo je presudu suca Lozine i predmet Lora vratio na ponovno suđenje zbog “bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja”. Rješenje Vrhovnog suda, koje potpisuje predsjednica vijeća, sutkinja Zlata Lipnjak-Bosanac, nalaže Županijskom sudu u Splitu da u ponovljenom postupku “provede sve dosad izvedene dokaze, treba izvesti dokaze saslušanjem svjedoka Vladimira Žarkovića, očevica događaja i drugih (prilog A), pravodobno pozvati na glavnu raspravu svjedoke Vojkana Živkovića i druge s prebivalištem u Srbiji, raspraviti i utvrditi jesu li oštećenici ili neki od njih bili civilne osobe ili naoružani pripadnici neprijateljskih paravojnih formacija… valjano utvrditi činjenično stanje i zaključiti jesu li optuženici, svi ili neki od njih, počinili inkriminirano kažnjivo djelo”.

Spomenka Tonković već je donijela presudu poznatim splitskim raspačavateljima droge, bračnom paru Kalebić, u postupku u kojem je prvi put u hrvatskoj pravosudnoj praksi dokazano pranje novca i dosuđeno oduzimanje imovine. Potkraj 90-ih sudila je 20-orici pripadnika paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, koji nisu bili obuhvaćeni amnestijom. A 2000. je sudila i u ponovljenom postupku protiv Mirka Graorca, osuđenog da je kao čuvar u srpskom logoru Manjača počinio djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratne zločine protiv ratnih zarobljenika, nakon što je Vrhovni sud ukinuo presudu koju je u prvom postupku protiv nekadašnjeg prometnog policajca iz Splita Mirka Graorca vodio upravo sudac Josip Čule. Budući da je Spomenka Tonković pretrpana raspravama u teškim predmetima, nadala se da će postati sudac drugog stupnja u kaznenom vijeću koje odlučuje po žalbama. Međutim, prije nekoliko godina Vinko Cuzzi za mjesto instancijskog suca podržao je Maricu Šćepanović, što je izazvalo tenzije između njega i Spomenke Tonković.

Iako suci, tužitelji i odvjetnici i Čulu smatraju sposobnim raspravnim sucem, koji vrlo dobro poznaje ZKP i sudsku proceduru, sudio je u samo jednom značajnom slučaju, kad je 1999. pukovnik vojne policije Željko Maglov bio optužen za organizirano krijumčarenje ukradenih automobila i za to bio simbolično osuđen. Čulu prati glas da zbog svog statusa i utjecaja na Županijskom sudu probire spise, sam odlučuje u kojim će predmetima sudovati pa zbog toga i nema problema s ostvarivanjem sudačke norme. Jednom mu je sutkinja Tonković to i javno prigovorila. Misli se da je upravo Čule utjecao na odluku predsjednika suda Igora Benzona da “slučaj Lora” dodijeli sucu Slavku Lozini. Prije godinu dana Čule se natjecao i za mjesto suca Vrhovnog suda, gdje nije prošao, a u doba izbora Ingrid Antičević spominjao se i kao kandidat za ministra pravosuđa. Iako je, navodno, dobio jasan mig iz Zagreba da se na natječaju za suca Vrhovnog suda, koji je ovih dana završen, može nadati uspješnom izboru, Čule se nije prijavio. Ostala je zapamćena njegova presuda Graorcu, 15 godina zatvora, u slučaju u kojem su svjedoci, među njima i pripadnici poznate “bugojanske skupine”, zarobljene u svibnju 1993. u Bugojnu, tada visoki časnici HVO-a Žarko Tole, Stipe Zrno i Vlado Ugrin, upravo u optuženiku Graorcu prepoznali “osobu koja je obnašala dužnost zapovjednika vanjske straže rezervne milicije Republike Srpske u koncentracijskom logoru Manjača”. Čule je umalo izazvao međunarodni skandal. Njegova formulacija u presudi da su Tole, Zrno i Ugrin bili časnici Hrvatske vojske izazvala je konsternaciju, jer je to značilo implicitno priznanje prisutnosti HV-a u Bosni i Hercegovini. Stoga mnogi smatraju da je upravo zbog toga Vrhovni sud prihvatio Graorčevu žalbu i ukinuo Čulinu presudu, s obvezom da se u ponovljenom suđenju utvrdi radi li se o pripadnicima HV-a ili HVO-a, jer bi spomenuta formulacija mogla imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku. U ponovljenom suđenju Spomenka Tonković osudila je Graorca na nešto blažu zatvorsku kaznu.

Neven Cambi godinama je bio sudac Općinskog suda, a prije dvije godine postao je istražni sudac Županijskog suda. Njegov je otac akademik Nenad Cambi, arheolog, profesor Filozofskog fakulteta u Zadru i dugogodišnji predsjednik Književnog kruga Split. “Slučaj Lora” beskrajno se rasteže i proces kojim se kompromitiralo hrvatsko pravosuđe država vodi poput trakavice ili televizijske sapunice. Tomu je pridonijela i sporost Vrhovnog suda koji je maksimalno odugovlačio s ukidanjem prvostupanjske presude. Ako netko u ovom predmetu bude osuđen, a to bi po zapovjednoj odgovornosti mogao biti Tomislav Duić, bit će osuđen u odsutnosti. Prvi postupak namjerno je dodijeljen Slavku Lozini, jer se znalo da on po svojim stručnim sposobnostima i nije dorastao tako složenom predmetu. U predmetu u kojem se nitko ne pita gdje je sve vrijeme šef zatvora u Lori Tomislav Duić, što je policija učinila da ga pronađe, u predmetu u kojem je prvo suđenje završeno u odsutnosti trojice optuženika, u predmetu u kojem su još 1992. napravljeni brojni propusti vojne policije, tužiteljstva i sudova, u predmetu u kojem je optužnica bila manjkava, a u pojedinim dijelovima sročena “pjesnički”, a zastupnik optužbe Miquelle Sqiccimaro nespreman, prepušten sam sebi i anemičan, sve djeluje kao uzaludan posao. U predmetu u kojem su činjenično utvrđene dvije smrti, premlaćivanje i mučenje pritvorenika u Lori, uopće nije dokazano da su to činili osmorica optuženih. Nije utvrđena njihova posebna odgovornost, neke od optuženih nitko od svjedoka ne tereti, a pitanje je hoće li u ponovljenom postupku svjedoci ikoga nakon 12 godina moći prepoznati. Uostalom, dosadašnjim postupkom čak se nije točno utvrdilo tko je bio stražar u službi u zatvoru, jer nema točne zatvorske evidencije dežurstava. Suđenje su često ometale epizode sa sucem Lozinom, koje su odvlačile pozornost ili uveseljavale narod, poput (ponovnog) suđenja za izazivanje prometne nesreće, neuobičajenih tiskovnih konferencija ili događaja s njegovim prijateljem Tonijem Eterovićem. Naravno, svemu tome pridonosi i predsjednik Županijskog suda Igor Benzon koji odbija pokrenuti bilo kakav stegovni postupak protiv Lozine, čak tvrdeći da Lozina uopće nije komentirao presudu Vrhovnog suda, a svi gledatelji HTV-a jasno su mogli čuti i vidjeti da je Lozina upravo to učinio. Zato će u predmetu koji je “vruć krumpir” za sve Spomenki Tonković biti najteže. U postupku suđenja za ratne zločine počinjene u Lori, za koji se ne zna u kojem smjeru ide, može se dogoditi situacija identična onoj u Karlovcu. Vrhovni sud već je dva puta ukinuo presudu, zakazano je treće suđenje.