Zbog čega hrvatska kvalitetna nafta odlazi na preradu u Mađarsku, a ne u domaću rafineriju u Rijeci pitanje je koje je ponovno u središte javnog diskursa doveo bivši šef Fonda za obnovu Zagreba, nekadašnji predsjednik NO-a Ine Damir Vanđelić koji je upitao ministra Tomislava Ćorića zašto još uvijek, nakon više od 10 godina, Janaf nije dobio uporabnu dozvolu za tok nafte Sisak-Rijeka?
“Istovremeno dok raznim odlukama diže vrijednost Ini, Vlada ne koristi druge bitne elemente za pregovore oko otkupa, pa tako, primjerice Janaf, iako tehnički spreman, gotovo deset godina ne dobiva uporabnu dozvolu za tok nafte Sisak-Rijeka i nafta ide većinom u Mađarsku, mijenja se Zakon o energiji umjesto da se ojača obveze oko sanacije zemljišta nakon prestanka rada energetskog objekta Rafinerije Sisak, čudno prestaje kazneni progon vezano uz prijavu HANFA-e oko nelegalnog trgovanja dionicama, ne traži se od DORHA da pokrene ništetnost ugovora nakon pravomoćne presude Sanaderu, mijenja se Zakon o privatizaciji Ine…”, napisao je Vanđelić na Facebooku.
Nacional je prije nekoliko tjedana objavio detalje izvješća HERA-e o proizvodnji nafte za 2020. godinu koje pokazuje kako je u svim segmentima proizvodnja i prerada hrvatske nafte pala, dok je istovremeno izvoz hrvatske nafte u Mađarsku dosegao pola milijuna tona po cijeni koja se i dalje taji. U tom izvješću stoji da je Rafinerija nafte u Rijeci tijekom 2020. preradila svega 0,09 milijuna tona (ili, preciznije, 90.000 tona) sirove nafte izvađene s domaćih naftnih polja, odnosno čak pet puta manje nego tijekom 2019., kada je preradila 520.000 tona, odnosno 0,52 milijuna tona.
Naša kvalitetna nafta ide u Mađarsku, a u Rijeci se prerađuje ‘teška’ ruska
Naftovod je mogao biti u funkciji od 2010.
Minstar Ćorić svojedobno je kazao kako se manje nafte prerađuje u Rijeci jer je dopremanje vlakovima skupo i ograničeno, no zaboravio je da postoji naftovod koji naftu može dovesti od Siska do Rijeke jeftinije od vlaka, ali i brže kao i u puno većim količinama. Ono što je potrebno je ponešto ulaganja da bi se naftovod mogao pustiti u funkciju.
Da je, međutim, pravac Rijeka itekako moguć, govore i podaci iz internih dokumenata JANAF-a o kojima smo izvještavali u lipnju 2020. godine. Prema tvrdnjama izvora precizno upućenih u situaciju unutar JANAF-a, ta je tvrtka već izvršila gotovo 90 posto svih potrebnih poslova za tu operaciju. Dobro upućeni izvor za Nacional je pojasnio što je potrebno poduzeti da bi se taj naftovod pustio u promet.
“Oni su u najvećoj mjeri izvršeni, a da bi se sve završilo trebalo je najviše godinu do godinu i pol dana. A taj proces uključivao bi i izgradnju dodatnih spremišta za tu naftu koja bi se dovozila iz Siska do Rijeke, a ta su spremišta potrebna jer su postojeća uglavnom ispunjenih kapaciteta.JANAF bi u tom slučaju trebao ispumpati naftu iz cijevi koja se trenutno koristi samo za transport iz Omišlja prema sjeveru. Potom bi se ta nafta trebala uskladištiti te pustiti i transportirati nafta iz Siska u suprotnom pravcu. To bi tražilo nešto više angažmana, vjerojatno nešto kompetentniju upravu, ali bi se poslovni proces mogao dodatno optimizirati jer za to postoje vrijeme i kapacitet. I sve bi se to napravilo u dva do tri navrata tijekom godine. Toliko je potrebno da se sva domaća nafta premjesti iz Siska u Omišalj pa u riječku rafineriju. I sve je moglo biti u punom pogonu točno u vrijeme kada je JANAF počeo tu naftu transportirati u Mađarsku. Sva je stvar u tomu je li politika koja o tomu odlučuje dovoljno kompetentna i koji su joj prioriteti”, tvrdi nacionalov izvor.
MOL smijenio stručnjake u rafinerijama i time započeo posljednju fazu razaranja Ine
Postoji oprema za “uvozni” i “izvozni” smjer
U izvodima iz službene dokumentacije JANAF-a, koje je objavio Nacional prije dvije godine, detaljno je precizirano koja je oprema ugrađena u pojedinim dionicama JANAF-a. Tako se navodi koja je oprema ugrađena za takozvani “uvozni smjer”, a riječ je o smjeru Omišalj-Sisak, a potom se posebno navodi i koja je oprema ugrađena za takozvani “izvozni smjer”. Izvozni smjer podrazumijeva smjer koji ide iz triju različitih pravaca –Mađarske, Srbije i Bosne i Hercegovine – preko Siska do Omišlja.
Da bi se realizirao izvozni smjer (unutrašnjost – Terminal Omišalj), na pumpnoj stanici Melnice, na 550 m nadmorske visine u Gorskom kotaru, na glavnoj liniji ugrađen je sigurnosni ventil pokretan pneumatskim aktuatorom zbog zaštite stanice i nizvodnog cjevovoda (Melnice – Omišalj) od prevelikog tlaka. Nafta se usmjerava kroz stanicu za redukciju tlaka koja se sastoji od 2+1 regulacijska ventila tlaka s pneumatskim aktuatorom. Nizvodno od stanice za regulaciju tlaka instaliran je sigurnosni odušni sustav za zaštitu nizvodnog cjevovoda i naftovoda. Odušna stanica sastoji se od: 2+1 odušna ventila sa samodjelujućim pilotom, odušnog spremnika i pumpe za re-injekciju.
U odušnoj i pumpnoj stanici Dobra, da bi se realizirao “izvozni smjer” odnosno smjer Rijeka, sirova nafta usmjerava se kroz glavnu pumpu u smjeru Melnica. Pumpna stanica sadržavat će 2+1 paralelnu centrifugalnu pumpu. Protok pumpi je 1800 m2/h, ukupna visina dobave 559,5 m. Pumpe su opremljene: elektromotorom s 3000 okr/min i nominalne snage 3300 kW. K tome, svaka pumpa paralelno je spojena na: usisni kolektor kroz 20” ventil i tlačni kolektor kroz 16” ventil i nepovratni ventil.
Postavljanje tih ventila značilo je glavni preduvjet da se realizira i “izvozni smjer” Sisak-Dobra-Melnice-Omišalj odakle može ići u Terminal ili Rafineriju Rijeka.
Kako je zbog MOL-a Rafinerija u Rijeci 2020. preradila pet puta manje hrvatske nafte nego 2019.
Isti podaci objavljeni u dva diplomska rada
Iste interne informacije koje su sadržane u dokumentima JANAF-a koji su Nacionalu dani na uvid, u istim ili sličnim formulacijama nalaze se i u pojedinim diplomskim radovima te su tako također neizravno postali javno dostupni. Riječ je o radovima dvojice studenata Fakulteta strojarstva i brodogradnje (podaci poznati redakciji) koji su dobili pristup službenim podacima JANAF-a.
Oba studenta navode da je reverzibilni tok naftovoda moguć od 2010. godine. No u jednom od tih radova zapravo se objašnjava i što je bio glavni cilj uspostave dvosmjernog toka: “Reverzibilnost transporta nafte i na dionici Sisak – Omišalj (od 2010. godine) povećava sigurnost opskrbe rafinerija u Hrvatskoj i regiji jer se mogu opskrbljivati naftom ne samo iz pravca Sredozemlja (bliskoistočnim, kaspijskim, ruskim i sjevernoafričkim naftama), nego i ruskom (i kazahstanskom) naftom iz pravca Mađarske uz otvaranje mogućnosti izvoza ruske nafte tim pravcem nakon izgradnje nužnih objekata.”
Drugim riječima, glavni cilj omogućavanja dvosmjernog toka bila je opskrba hrvatskih rafinerija naftom iz više pravaca – a ne izvoz hrvatske nafte u Mađarsku. Trebali su porasti preradbeni kapaciteti u hrvatskim rafinerijama umjesto da ih se smanjuje i hrvatsku naftu šalje u Mađarsku, a hrvatskoj javnosti tumači da je to u interesu Republike Hrvatske.
Ta tema otvara još jedno ključno pitanje: daju li upravljačka prava nad Inom, koja je bivši premijer Ivo Sanader 2009. predao MOL-u, pravo mađarskoj Upravi da radi suprotno interesima Ine? Ina, naime, posluje u Hrvatskoj i po hrvatskim zakonima i kompanija je u kojoj je Vlada suvlasnik, a MOL je trebao biti strateški partner. No mađarska uprava godinama je umjesto u interesu Ine, radila u interesu MOL-a i podčinjavala interese Ine interesima MOL-a koji je na račun Ine širio svoja tržišta.
Komentari