Kurdi na sjeveru Sirije prošlog tjedna proglasili su federalnu regiju, što se tumači kao prvi korak k ujedinjenju Kurda na Bliskom istoku. Ali irački Kurdi nisu oduševljeni tim potezom

Sirijski Kurdi objavili su prošloga četvrtka uspostavu federalne regije na područjima koja nadziru na sjeveru Sirije, što su odmah odbacili režim u Damasku i sirijska oporba. Federalni sustav odobren je za regiju Rožava u sjevernoj Siriji, objavljeno je nakon sastanka u gradu koji se nalazi u sjeveroistočnom dijelu ove ratom poharane zemlje. Ujedinjenje triju kurdskih “kantona” (Afrin, Kobane i Džazire), uz regije koje su nedavno osvojile kurdske snage na sjeveru Sirije, bit će još jedan korak prema samoodređenju sirijskih Kurda, ali i još jedan korak prema ujedinjenju Kurda na Bliskom istoku.

Nedugo nakon objave federalne regije, vlast Bašara al Asada upozorila je sve strane koje imaju namjeru nanijeti udarac teritorijalnoj cjelovitosti i sirijskom narodu da to neće dopustiti i da će se svim mogućim silama oduprijeti takvom scenariju. “Svaki proglas u tom smislu neće imati nikakvu pravnu vrijednost i nikakav pravni, politički, društveni ili ekonomski učinak sve dok ne bude uvažavao volju cijelog sirijskog naroda”, poručili su dužnosnici Asadove vlade, a sličnu poruku poslali su i iz oporbene koalicije koja je osudila svaki pokušaj formiranja entiteta, regija ili administracija koje uzurpiraju volju sirijskog naroda. Ali Kurdi su svojom odlukom izazvali žestoku reakciju i SAD-a i Turske, koji su poručili da neće priznati proglašenje autonomne kurdske regije u Siriji.

SVE TO DOGODILO se samo nekoliko dana nakon još jednog terorističkog napada na Ankaru za koji je odgovornost preuzela grupa Kurdistanski sokolovi slobode (TAK) koja se povezuje s u Turskoj zabranjenom Kurdistanskom radničkom partijom (PKK). Sirijski Kurdi blisko su povezani s Kurdima u Turskoj i proglašenje federalne regije za njih je samo prvi korak prema ujedinjenju svih Kurda u jednu neovisnu državu koja bi obuhvaćala područja Sirije, Turske i Iraka. Ali jedinstvena država koja bi obuhvatila više od 20 milijuna Kurda, koliko ih trenutno živi na tim područjima i koja je stoljetna želja pripadnika ovog naroda, trenutno se ne čini mogućom i to prije svega zbog velikih podjela unutar predstavnika kurdskog naroda i zategnutih odnosa između Kurda u Iraku i Kurda u Turskoj.

• TURSKA I IRAČKI DIO KURDISTANA godinama dobro surađuju, što je dovelo do zategnutih odnosa između PKK-a i službene vlade iračkih Kurda koja se zalaže za normalizaciju odnosa u turskom dijelu Kurdistana

KURDI U IRAKU IMAJU VISOK STUPANJ neovisnosti i nezavisna regija Kurdistan, kojoj je već gotovo 11 godina na čelu Masud Barzani, ima gotovo sva obilježja samostalne države. Upravo zato irački Kurdi s velikom dozom opreza gledaju na događanja u Siriji i Turskoj, a odnosi između iračkog Kurdistana i Kurdistanske radničke partije godinama su vrlo zategnuti. „Ako Turska ponudi mirno rješenje i PKK to odbije, onda smo spremni poduzeti sve što je potrebno protiv PKK-a. A ako Turska iskoristi PKK kao izgovor kako bi se borili protiv nas, mi smo se spremni braniti“, izjavio je nedavno predsjednik iračkog Kurdistana Masud Barzani u razgovoru za novinsku agenciju Associated Press. Njegova izjava pokazuje da su odnosi autonomne kurdske regije na sjeveru Iraka prema PKK-u vrlo napeti i da su još uvijek takvi. Razlozi za duboko ukorijenjenu antipatiju Barzanija nalaze se u novijoj povijesti. Kada su 1991., u vrijeme Sadama Huseina i nakon Zaljevskog rata, Ujedinjeni narodi nametnuli Iraku ekonomske sankcije, Kurdi na sjeveru zemlje morali su shvatiti da s etničkom solidarnošću neće puno postići. PKK se pobrinuo da jedina prometna veza Turske sa sjeverom Iraka ostane blokirana za tamošnje Kurde, a u autonomnoj kurdskoj regiji to nitko nije zaboravio.

Slična situacija ponovila se i nakon invazije pod američkim vodstvom 2003. i Huseinova pada. Borci PKK-a koji su zauzeli gorje Kandil na krajnjem sjeveru iračkoga kurdskog područja i koje su koristili kao odstupnicu prilikom napada na Tursku, naišli su na strogo Barzanijevo odbijanje. Zbog takvih situacija između PKK-a i Barzanija, predsjednika autonomne kurdske regije na sjeveru Iraka, postoji duboko ukorijenjeno međusobno nepovjerenje. Međutim, za razliku od PKK-a koji je na popisu terorističkih organizacija, Barzani je čovjek od povjerenjaSAD-a i američkog predsjednika Baracka Obame. Upravo su telefonski pozivi iz Barzanijeva ureda u noći sa 7. na 8. kolovoza 2014. potpuno promijenili politiku američkog predsjednika. Islamska država bi nakon osvajanja Mosula bila još samo 25 do 30 kilometara udaljena od grada Erbila. Bez američkih zračnih napada situacijom se više ne bi moglo vladati, tvrdio je Barzani, kako je kasnije objavljeno. Obama je još iste noći odobrio napad, a kurdski borci Pešmerge dobili su od Zapada vojnu opremu, oružje i obuku te su od tog trenutka u sjevernom i sjeverozapadnom Iraku oni postali jedina snažna postrojba koja, uz veliku potporu savezničkih zračnih snaga, vodi rat na kopnu protiv Islamske države.

Barzani je već godinama politički vođa iračkih Kurda i čovjek s najvećim utjecajem na zapadne političare. Nakon dvaju regularnih četverogodišnjih mandata, parlament ga je 2013. na funkciji predsjednika „potvrdio“ na još dvije godine. Kada je 2015. istekao i taj rok, Barzani je od parlamenta trebao dobiti još jedno produženje mandata od dvije godine. Međutim, glasovanje o tome je odgođeno na neodređeno vrijeme zbog rata protiv Islamske države. Pitanje može li Barzani dobiti još jedan „izvanredni“ mandat pokrenulo je i debatu o obvezi poštivanja pravnih okvira u iračkom Kurdistanu i je li Barzani zapravo protuzakonito na čelu pokrajine koja još nema svoj ustav. Naime, zakon o parlamentu ne predviđa mogućnost da se predsjedniku uopće može produžiti ostanak na toj funkciji ako ju je obnašao već tijekom dvaju mandata. Barzanijeve pristalice smatraju da predsjednik automatski ostaje na funkciji ako se zbog rata ne mogu održati novi izbori, dok oporba poručuje da je Barzani nezakonito na vlasti i da polako preuzima diktatorske ovlasti poput onih koje je imao Husein.

PITANJE KOLIKO DUGO BARZANI još može ostati predsjednik važno je i zbog toga što se to indirektno odražava na borbu Kurda protiv Islamske države, ali i na politiku ujedinjenja svih Kurda na Bliskom istoku. Naime, Pešmerge nisu politički jedinstveni i pripadaju raznim strankama, istim onima koje pregovaraju o produženju mandata Barzaniju, pa postoji zabrinutost da bi se političke nesuglasice mogle odraziti na njihovu borbu. S druge strane, Barzanijevi politički protivnici optužuju ga da se protivi ujedinjenju Kurda u jednu državu jer bi to značilo kraj njegove političke vladavine nad iračkim Kurdistanom te podsjećaju da je vrlo brzo odustao od ideje o referendumu za samostalnost tog dijela Iraka.

• AMERIČKA POLITIKA ne podržava jedinstvenu kurdsku državu, ali u iračkim Kurdima vidi partnera koji će im pomoći u borbi protiv Islamske države i stabilizaciji situacije u Iraku

Barzani je još sredinom 2014. od parlamenta te autonomne regije zatražio da organizira referendum o neovisnosti, ali do danas se taj referendum nije održao. Kritičari Barzaniju zamjeraju da je referendum najavio, iako je znao da od njega neće biti ništa jer mu to neće dozvoliti SAD i Obama koji ni pod koju cijenu ne žele dozvoliti raspad iračke države u koju su uložili milijarde dolara. SAD se i službeno izjasnio protiv plana predsjednika iračkog Kurdistana o organiziranju referenduma o neovisnosti u toj autonomnoj pokrajini, pozivajući istodobno sve iračke zajednice na jedinstvo neophodno u borbi protiv džihadističke ofenzive. Barzani dvije godine nije ponovno spominjao referendum, ali je pod pritiskom kritičara krajem veljače ove godine još jednom najavio mogućnost referenduma. Ali on bi se odnosio samo na irački dio Kurdistana i nikako ne bi uključivao Kurde u Turskoj i Siriji. Razlog tome su sve bolje veze Barzanija s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom. S obzirom na izazove s kojima se Turska suočava na Bliskom istoku, Ankara pokušava dodatno očvrsnuti svoje odnose s Kurdistanskom regionalnom vladom (KRG), a posebno s predsjednikom Barzanijem. Posljednjih nekoliko godina Turska i KRG su stvarali bliže odnose kao što je, primjerice, otvaranje turskog konzulata u Erbilu 2010. i snažna gospodarska i energetska suradnja. Međutim, ti su odnosi pretrpjeli neuspjeh 2014., kada Turska nije priskočila u pomoć KRG-u dok je Erbil bio pod prijetnjom nakon što je Islamska država osvojila Mosul. To je pružilo priliku Iranu da pomogne KRG-u u borbi protiv Islamske države i da tu situaciju iskoristi za poboljšanje svog utjecaja u sjevernom Iraku. U međuvremenu, irački Kurdistan je suočen s velikim ekonomskim poteškoćama. Problemi su nastali jer im nije stigao pripadajući dio proračuna iz Bagdada zbog pada cijene nafte, velikih troškova za obranu i velikog tereta više od 1,8 milijuna raseljenih osoba i izbjeglica iz Iraka i Sirije. Kurdistan ne prima svoj udio iz proračuna Iraka (18%) zato što on ne izdvaja dobit iz vlastite prodaje nafte u federalnu iračku kasu i zato što je prisvojio dobit iz naftnih polja u Kirkuku koja ne spadaju u teritorij Kurdistana. Trenutno postoji dogovor između iračke vlade i Kurdistana da će KRG uplaćivati sredstva iz dobiti od nafte iračkoj federalnoj vladi u zamjenu za isplatu plaća. S obzirom na prevladavanje tih ekonomskih izazova, Kurdistanu je interes da stvori čvršće odnose s regionalnim akterima poput Turske. Barzani misli da se Turska ne bi protivila referendumu i samostalnosti iračkog Kurdistana, što je simbolički iskazala prilikom Barzanijeva posjeta istaknuvši službeno zastavu Kurdistana.

U ZAMJENU ZA POTPORU U BORBI za samostalnost iračkog Kurdistana, Turska se nada da će njezini odnosi s Barzanijem neutralizirati podršku PKK-a među Kurdima u Turskoj, kao što su u prošlosti postojali neuspješni turski napori u uvjeravanju Barzanija da uspostavi umjerenu kurdsku stranku u Turskoj, u nastojanju da obuzda utjecaj PKK-a.

Zbog nastavka nasilja u kurdskom jugoistoku Turske sada se ta zamisao čini hitnijom nego ikad, a proglašenje federalne regije na sjeveru Sirije samo je potvrdilo tu potrebu za suradnjom Ankare i iračkih Kurda jer bi u suprotnom moglo doći do jačanja PKK-a. To nije u interesu ni Turske ni Barzanija koji bi se u tom slučaju mogao suočiti s jačanjem oporbe, što bi moglo ugroziti njegovu dugogodišnju vladavinu ovim dijelom Iraka.