Europska unija je podizanjem kamatnih stopa na hrvatske obveznice poslala jasnu poruku da hrvatska vlada u trenutnom sastavu nije sposobna izvući državu iz ekonomske krize. Hrvatska nije prva država koja se našla u takvoj situaciji jer su se Europska unija na čelu s Angelom Merkel i Europska središnja banka prije četiri i pol godine na sličan potez odlučili u slučaju Italije, kada je zbog rasta cijena obveznica i katastrofalne ekonomske situacije bio prisiljen otići premijer Silvio Berlusconi, a na njegovo mjesto postavljen je briselski tehnokrat Mario Monti. S Hrvatskom je situacija nešto drugačija jer Europska unija nominalno ima povjerenje u Tihomira Oreškovića koji je prvim potezima na premijerskom mjestu pokazao da može biti hrvatski Mario Monti, odnosno osoba koja dolazi iz financijskog sektora, koja nije član ijedne političke stranke i koja odlično poznaje gospodarstvo i njegove zakone. Zato je vjerojatnije da je dizanje kamatnih stopa prije svega poruka Tomislavu Karamarku i vrhu HDZ-a da vrh Europske unije neće još dugo trpjeti radikalizaciju hrvatskog društva i ministre poput Zlatka Hasanbegovića koji otvoreno zagovaraju ustaški režim i žale za Nezavisnom Državom Hrvatskom. Odluka o podizanju kamatnih stopa na hrvatske obveznice došla je u tjednu najveće krize vlasti u novijoj hrvatskoj povijesti i bit će zanimljivo vidjeti kako će se Europska unija postaviti ako Karamarko uspije u svom planu da presloži većinu u Saboru i postane novi premijer. Ako europski financijeri ustraju u svojoj namjeri i ostanu pri odluci o povećanju kamatne stope, u pitanje bi moglo doći cjelokupno financiranje proračuna za sljedeću godinu, kada na naplatu stiže više od 30 milijardi kuna dugoročnih obveza. Da Orešković doista ima podršku čelnih ljudi Europske unije, pokazuje i informacija koju je u ponedjeljak objavio Jutarnji list, a po kojoj je hrvatski premijer dobio podršku šefa europskih pučana u Europskom parlamentu Manfreda Webera. On je izrazio zabrinutost zbog situacije u Hrvatskoj te nadu da će Vlada na čelu s Oreškovićem nastaviti započete reforme.

Zato je loš znak što država prvi put od izlaska na međunarodna tržišta 1997. nije realizirala planirano izdanje obveznica. To je izazvalo zabrinutost za normalno funkcioniranje države jer se hrvatski proračun konstantno “krpa” zaduživanjem, a na naplatu svake godine stižu milijarde starih dugova. Država se prošlog tjedna na međunarodnom tržištu izdavanjem euroobveznica planirala zadužiti za oko milijardu eura, ali zbog nestabilne političke situacije, potencijalni kupci obveznica tražili su izuzetno visoku kamatu. Prema neslužbenim informacijama, kamata na obveznice trebala je iznositi preko pet posto. Za usporedbu, prošle godine u ožujku država je na međunarodnom tržištu prodala obveznice u vrijednosti od 1,5 milijardi eura, uz kamatu od tri posto. Orešković je na konferenciji za novinare rekao da su zbog previsokih kamata koje su potencijalni ulagači tražili, odustali od izdavanja obveznica i da je izdanje pomaknuto za srpanj. Situacija što se tiče refinanciranja dugova, barem ove godine, i nije toliko kritična, jer u srpnju na naplatu stiže 3,5 milijardi kuna obveznica na domaćem tržištu. Te obveznice drže uglavnom mirovinski fondovi, pa će se to vjerojatno bez problema ponovno refinancirati na domaćem tržištu.

Ali poruka iz Bruxellesa je više nego jasna. Politička klima u Hrvatskoj se mora promijeniti ili će kamatne stopa i dalje ostati ovako visoke, što će praktički onemogućiti državu da refinancira svoje dugove, što je bio jedan od osnovnih planova ministra financija Zdravka Marića, o čemu je Nacional pisao prije nekoliko mjeseci. Gotovo identičan scenarij krajem 2011. događao se i u Italiji. Gospodarska situacija u zemlji kojom je vladao Berlusconi bila je katastrofalna, a država je trebala refinancirati svoje obveze kako bi i dalje mogla normalno funkcionirati. U tom trenutku talijanske 10-godišnje obveznice prekoračile su razinu od sedam posto koju mnogi analitičari smatraju neodrživom na dulji rok, a Berlusconi pod pritiskom javnosti i Bruxellesa bio je primoran podnijeti ostavku. Tadašnji šef države Giorgio Napolitano za Berlusconijeva nasljednika imenovao je Montija, 68-godišnjeg ekonomskog stručnjaka, profesora na uglednom milanskom sveučilištu Bocconi i bivšeg europskog povjerenika. “Znamo da se moraju provesti opsežne reforme, mladi ljudi moraju dobiti veće šanse a privilegije onih koji sada imaju kontrolu moraju se smanjiti”, bile su prve riječi novog premijera koje podsjećaju na izjave današnjeg hrvatskog premijera koji za razliku od Montija nema političkog iskustva, ali je spreman poslušno provoditi sve naloge koji dolaze iz Europske unije i Europske središnje banke.

Model tehnokratske vlade brzo je naišao na odobravanje i pozitivne reakcije i u Europskoj središnjoj banci i na tržištima kapitala. Vlada koja nije izravno dobila na izborima imala je veći manevarski prostor za provedbu nepopularnih reformi nego kabinet nacionalnog jedinstva u kojem se nalaze sve moguće stranke. Monti je slijedio ideju stvaranja vlade s malim brojem ministarstava i spojio je nekoliko resora. Krenuo je u reformu javne uprave i u privatizaciju nekih javnih poduzeća. Uz pomoć Europske unije Monti je Italiju vratio reformama započetim 1997., a koje je Berlusconi 2008. definitivno odbacio. Monti je na kraju dobio potporu glavnih oporbenih skupina i uvjetni pristanak Berlusconijeve vladajuće koalicije koja je rekla da će ga podržavati sve dok provodi mjere za izlazak iz krize dogovorene između vlade na odlasku i EU-a. Montijeva tehnokratska vlada provodila je bolne i nepopularne ekonomske reforme. S javnim dugom koji je iznosio više od 120 posto BDP-a i anemičnim ekonomskim rastom u zadnjoj dekadi, Italija se našla u središtu dužničke krize Eurozone. Italija se približila financijskoj propasti nakon što su kamate na njezine državne obveznice premašile 7,6 posto, na razinu koja je prisilila Irsku, Portugal i Grčku da traže međunarodne planove spašavanja. Financijska tržišta dobro su reagirala na Montijevo preuzimanje premijerske dužnosti i kamate na obveznice pale su ispod razine od kritičnih sedam posto, a na dan njegove ostavke iznosile su 4,5 posto. U godinu dana Monti je spasio Italiju od dužničke propasti i počeo dotad nezamislive reforme, ali zemlja i dalje stenje pod mjerama štednje. Monti je radio na svim poljima kako bi spriječio da Italija krene putem Grčke i da bi državljane uvjerio u opravdanost podnošenja žrtve. Neumorno se trudio smanjiti podjele što ih je u zemlji izazvala kriza. Pod njegovim vodstvom Italija je gotovo završila program plasiranja svojih obveznica za 2012. sa smanjenim prinosom u odnosu na ljeto, što je znak da je donekle obnovila povjerenje ulagača. Međutim, rezultati Montijeve vlade nisu bili posve zadovoljavajući, a u nekim aspektima bili su čak i razočaravajući. Mirovinska reforma ocijenjena je “vrlo dobrom” i njome je Italija dobila jedan od najboljih mirovinskih sustava u Europi, ali reforma tržišta rada nije tako uspješna, smatraju mnogi stručnjaci. Aktualna politika Italije previše se temelji na štednji, a premalo na rastu i to bi moglo postati “zatvoreni krug”, upozoravali su neki ekonomski stručnjaci.

“Monti je bio odličan premijer Italije i nadam se da će se politike koje je uveo nastaviti nakon izbora”, rekao je tadašnji predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy. Njegova izjava slična je onim drugih europskih političara, od francuskog ministra vanjskih poslova Laurenta Fabiusa do čelnika Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) Klausa Reglinga i predsjednika Europske komisije Josea Manuela Barrosa. Te izjave pokazuju da su europski političari bili zadovoljni ulogom koju je Monti odigrao u Italiji, ali Berlusconi nikada nije zaboravio kolegama iz Europske unije što su ga prisilili na ostavku. Berlusconi je posebno ‘’poludio’’ nakon što je sredinom 2014. izašla knjiga bivšeg američkog državnog tajnika za financije Timothyja Geithnera koji je napisao da su čelnici Europske unije od američke vlade 2011. tražili da im pomogne u rušenju Berlusconija.

“Krajem jeseni 2011. nekoliko europskih političara obratilo nam se za pomoć kako bi proveli plan koji bi rezultirao Berlusconijevom ostavkom. Tražili su od nas da odbijemo podržati nove zajmove koje bi Međunarodni monetarni fond trebao odobriti Italiji. Zajmove bi odobrili tek kada bi Berlusconi napustio premijersku poziciju”, napisao je u knjizi ‘Stres test: Osvrt na financijsku krizu’ i dodao je da su Amerikanci željeli financijski stabilniju Italiju i Europsku uniju, ali da se jednostavno nisu željeli petljati u takve planove. “Nismo željeli imati krvave ruke”, napisao je Geithner koji je svojom knjigom potvrdio Berlusconijeve optužbe. Naime, bivši talijanski premijer ubrzo nakon odlaska iz vlade optužio je predsjednika Napolitana i čelnike Europske unije da su izvršili puč protiv njega i da su postavili tehnokrata Montija kako bi mogli slobodno provoditi mjere štednje po nalogu Bruxellesa. Pet godina nakon odlaska Berlusconija, sličan scenarij Europska unija pokušava provesti i u Hrvatskoj. Iako kamate na državne obveznice još uvijek nisu porasle na sedam posto, i ovih pet posto je dovoljno za jasnu poruku da Bruxelles neće dozvoliti daljnje pogoršanje političke klime u Hrvatskoj. Orešković nedvojbeno ima potporu Bruxellesa da provede slične mjere koje je u Italiji proveo Monti, ali od prošloga tjedna hrvatski premijer za te reforme nema potporu Karamarka i HDZ-a. Sljedeći pokušaj prodaje hrvatskih obveznica trebalo bi biti u srpnju, a do tada bi puno jasnija trebala biti i politička situacija u Hrvatskoj. Bit će zanimljivo vidjeti kakvu će poruku europski investitori poslati Hrvatskoj, ako Karamarko i HDZ uspiju u namjeri da preslože parlamentarnu većinu i da on kao šef te stranke postane novi premijer.