Što se čovjek dublje i duže nečim bavi, lakše i brže dolazi do nekih novih spoznaja i otkrića. Fotograf Robert Gojević, kolekcionar fotografija i jedan od rijetkih fotografa koji se bave izradom fotografija procesom mokre ploče kolodija i albuminskim otiskom, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, tvrdi da je ušao u trag prvoj zagrebačkoj razglednici uopće i da su fotografije na prvim zagrebačkim razglednicima one Ivana Standla, uz Franju Pommera najvažnijeg hrvatskog fotografa 19. stoljeća, iako se to autorstvo Standlu ne priznaje. Za albuminske fotografije iz 19. stoljeća kakve je Standl radio karakteristično je da su izrađene na vrlo tankom papiru, a onda zalijepljene na debeli karton. Taj karton se uvijek ukrašavao imenom fotografa ili atelijera. Kada se u internetsku tražilicu napiše ime Ivana Standla, dođe se do njegovih fotografija ispod kojih piše Ivan Standl, I.Standl ili Standl phot. Gojević tvrdi da na taj način sigurno znamo da je Standl autor neke fotografije.

Robert Gojević na početku razgovora je rekao da je povijest razglednica u Hrvatskoj vrlo slabo istražena i da je teško pronaći bilo koji ozbiljniji tekst na tu temu. Smatra to čudnim s obzirom na to da je moda masovnog sakupljanja razglednica započela već krajem 19. stoljeća. Čak i u današnje, digitalno doba, kaže, kad je upotreba razglednica skoro pa potpuno nestala, još uvijek je prilično velik broj kolekcionara.

Gojevićeve su fotografije rezultat pokušaja da razumije i istraži najstariju fazu fotografskog medija, povijesne procese i tehnologije u razgovoru sa starim majstorima fotografskih studija u Zagrebu devetnaestog stoljeća. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Razglednice nisu moj predmet istraživanja jer su industrijski masovno proizvedene, a kako se ja bavim istraživanjem i izradom unikatnih ručno izrađenih fotografija, razglednice se nisu uklapale u ono čime se bavim. Zbog toga je do mog otkrića došlo potpuno slučajno. Otkrio sam poprilično velik broj fotografija Ivana Standla na razglednicama s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Kako na njima on nije bio naveden kao autor fotografije, zainteresirao sam se za pojavljivanje prvih razglednica u Zagrebu. Vjerojatno prva zagrebačka razglednica, iako mislim da nikad nije bila tako nazvana, na poleđini ima otisnut broj 96, što se odnosi na godinu 1896. koja je ujedno i najranija godina otisnuta na pečatu zagrebačke razglednice. Riječ je o litografiji, višebojnoj ilustraciji poput akvarela. Koliko je bitno povijest razglednica istraživati iz perspektive fotografije, govori upravo ova razglednica. Naime, motive s nje prepoznao sam kao fotografske motive Ivana Standla. Tiskar ili nije imao dozvolu Ivana Standla za objavu fotografija ili čak ni tehnologiju kojom bi fotografije prenio na razglednicu. Kako god bilo, tiskar se odlučio za umjetnički prikaz tih, u to vrijeme, vrlo popularnih zagrebačkih motiva“, objasnio je Gojević.

Robert Gojević rođen je u Zagrebu 1968. gdje danas živi i radi kao slobodni fotograf. Ilustrator je, slikar, grafički dizajner i sakupljač fotografija iz devetnaestog stoljeća. Koristi se raznim fotografskim tehnikama; pinhole, film, instant i digitalna fotografija. Njegove su fotografije rezultat pokušaja da razumije i istraži najstariju fazu fotografskog medija, povijesne procese i tehnologije u vizualnom razgovoru sa starim majstorima fotografskih studija u Zagrebu devetnaestog stoljeća. Njegovo djelo nagrađivano je i izlagano na samostalnim i skupnim izložbama diljem Hrvatske te je objavljeno na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Višestruko je nagrađivan nakon svog prvog nacionalnog priznanja i uspjeha s portretima kolodijskih mokrih ploča javnih osoba i ljudi iz medija, glazbe, kazališta, filma i televizije, umjetnosti i kulture. Aktivan je član Sekcije za umjetničku fotografiju ULUPUH-a, Hrvatskog udruženja umjetnika primijenjene umjetnosti i HZSU-a, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Razglednice iz kolekcije Roberta Gojevića – prva gore lijevo je najstarija, iz 1896. godine; ostale su iz naklade Julije Hühn. FOTO: Robert Gojević

Prve zagrebačke razglednice s karakterističnim plavim ilustracijama temeljenim na fotografijama pojavile su se 1897. u nakladi Julija Hühna. Julije Hühn je svojim fotografijama i litografijama na razne načine obilježio kulturni život Zagreba tijekom druge polovine 19. stoljeća, objasnio je Gojević, a umro je od upale pluća u Zagrebu, 1. listopada 1896.

„Iako su njegove fotografije najranije danas sačuvane fotografije Zagreba, na čuvenim ilustriranim razglednicama na kojima piše Tisak i naklada Jul. Hühna, u Zagrebu, Ilica 10. ustvari nisu njegove fotografije. Upitno je uopće je li ideja o razglednicama s motivima Zagreba njegova ideja jer su se pojavile nakon smrti Julija Hühna. Vjerojatnije je to bio projekt njegova sina Franje Hühna koji je od 20. ožujka 1897. na adresi Ilica 10 vodio trgovinu i imao litografijski i knjigotiskarski posao pod tvrtkom ‘Jul. Hühn’. No otkud na tim razglednicama fotografije Ivana Standla? Možda zato što je Ivan Standl bio najaktivniji fotograf zagrebačkih motiva. Njegove fotografije dobro su se prodavale, ali i često koristile za kataloge, pa čak i za prvi ilustrirani zagrebački turistički vodič. Možda Franjo Hühn nije želio riskirati s prvim razglednicama i nepoznatim motivima. Možda su Ivan Standl i Franjo Hühn dogovorili neku suradnju. No Ivan Standl umro je u Zagrebu 30. kolovoza 1897. i sve oko toga ostala je misterija. Prošlo je 125 godina da bi netko uopće prepoznao te motive na razglednicama. No to nas ne treba pretjerano čuditi. Neke fotografije Ivana Standla nastale malo prije tih razglednica još uvijek su u Muzeju za umjetnost i obrt krivo pripisane Dragutinu Gorjanović-Krambergeru.“

Istaknuo je da povijest fotografije istražuje na sve moguće načine, no naravno, najviše vizualno. Najveći dio fotografije 19. stoljeća vezan je za atelijer, a on je toliko upoznao rad pojedinih fotografa da na osnovu ukrasa u atelijeru može prepoznati o kojem je fotografu riječ. Tako je prepoznao neke fotografije na internetu iz obiteljskog albuma obitelji Šenoa kao rad Ivana Standla, iako to nigdje nije bilo navedeno.

„Nedavno sam po dekoraciji atelijera fotografiju ‘Zagrebački stjegonoše kod ustoličenja bana Levina Raucha’, koji je bio ban od 1868. do 1871., nepoznatog fotografa iz vlasništva Muzeja grada Zagreba, objavljenu u knjizi ‘Zagreb 1900.’, prepoznao fotografiju Franje Pommera. Čuvena fotografija koju neki zovu ‘Žena sa suncobranom’ iz 1893. godine, koja je objavljena u kultnoj knjizi ‘Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj’ Nade Grčević, po mom mišljenju uopće nije fotografija Ivana Standla. Ona po stilu, kompoziciji i vinjetiranju uopće ne odgovara radu Ivana Standla. U vrijeme nastanka te fotografije Ivan Standl učio je prve zagrebačke amatere fotografiranju i sasvim je sigurno kako je fotografija snimljena vrlo kratkom ekspozicijom procesa suhe ploče koju Ivan Standl nije koristio. On je cijeli život bio vjeran dugoj ekspoziciji mokre ploče kolodija. Tako sam istraživao i gdje je pokopan Ivan Standl te otkrio grešku u evidenciji Mirogoja oko godine smrti, zbog koje nisam mogao pronaći njegov grob. Greška je ispravljena i danas znamo kako njegovi posmrtni ostatci leže u masovnoj grobnici na kojoj nema nikakve oznake. Istraživanje nije teško kad se nešto voli, ali kad bih imao pristup fotografijama zasigurno bi bilo uspješnije.“

Objasnio je da postoje jasne razlike između dopisnica i razglednica i da su razglednice nastale iz dopisnica, odnosno spojem pisane komunikacije s vizualnim elementom. U početku su to bile ilustrirane dopisnice koje su osim ilustracije i mjesta za tekst imale i mjesto za markicu. No, ističe, kako postoje razne definicije, klasifikacije i kategorije ilustriranih dopisnica i razglednica, na ovom mjestu bilo bi nezahvalno dublje ući u tu problematiku. Čak i prve zagrebačke ilustrirane razglednice na poleđini nose naziv dopisnice, iako one to po definiciji nisu.

Kada se povećalo zanimanje za razglednice?

„Interes za razglednice u svijetu paralelno se povećavao s naglim porastom amaterske fotografije, odnosno pojavom fotografskog procesa suhe ploče krajem 19. stoljeća. Onog trena kad fotografi više nisu morali biti majstori kemičari koji su nosili sve kemikalije i tamnu komoru za razvijanje na mjestu fotografiranja, broj fotografa drastično je porastao i svake godine nezaustavljivo rastao. Fotografija je postala masovni medij koji nije zahtijevao vještinu kao nekad i fotografija je drastično pojeftinila. Činjenicom da je moderni fotograf nosio manju terensku kameru za koju je kupovao industrijski proizvedene suhe ploče, koje je nakon par sati ili dana razvijao u komori, stvorili su se uvjeti za masovnu proizvodnju fotografija. Paralelno su napredovale i tiskarske tehnike pa je i umnažanje pojeftinilo. Kad tome dodamo pojavu javne turističko-ekonomske promidžbe, masovni turizam, putovanja i potrebe slanja osobne vizualne poruke te konačno razvoja poštanskih europskih centara, nije nimalo čudno što je u jednom vrlo kratkom periodu krajem 19. stoljeća došlo do eksplozije masovnog korištenja, pa samim time i sakupljanja razglednica“, pojasnio je Gojević.

‘Krajnje je vrijeme i da Ivan Standl na grobu na Mirogoju dobije svoju spomen-ploču’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

A na pitanje koliko je Hrvatska išla u korak s Europom kada je riječ o pojavi razglednica, odgovorio je:

„Hrvatska kao dio Austro-Ugarske ipak je kaskala za ostatkom monarhije. Ova otkrića u vezi fotografija Ivana Standla, kako na prvim tako i na kasnijim razglednicama, govore nam kako amaterski fotografi nisu preko noći izbacili profesionalne atelijere kao u drugim krajevima svijeta. Iako je Zagrebački klub amatera fotografije osnovan 1892. godine jedan od najstarijih amaterskih fotoklubova u Europi, taj mali klub već tri godine nakon osnutka gubi relativnu autonomiju i postaje nevidljivi dio Društva umjetnosti. Zanimljivo je kako je upravo u to vrijeme Ivan Standl u svom atelijeru učio prve zagrebačke amatere fotografiranju i izradi fotografije. Iako se u nekim knjigama iznosi informacija kako je klub amatera djelovao neprekinutim kontinuitetom od osnutka pa do danas, to je vrlo diskutabilno. Nakon smrti Ivana Standla unatoč potražnji fotografija za razglednice očito je postojao nedostatak fotografija Zagreba jer su se Standlove fotografije na razglednicama koristile još godinama. Pravi procvat amaterske fotografije, ali i razglednica dogodio se tek početkom 20. stoljeća.“

Po njegovu mišljenju hrvatska fotografska ostavština je u rasulu: sve vrste fotografije trpaju se u isti koš zbog očitog nedostatka interesa i stručnjaka. Kada je riječ o idejama za afirmaciju hrvatske fotografske ostavštine, smatra kako pod hitno treba napraviti muzej Hrvatske fotografije 19. stoljeća jer je ona u usporedbi s ostalom fotografijom količinski vrlo mala, daleko osjetljivija te neusporedivo vrjednija, ali i unikatna i ručno izrađena pa samim time treba imati prioritet nad masovnom industrijskom fotografijom 20. i 21. stoljeća. Gojević ističe da takav muzej ne zahtijeva veliki prostor pa bi ga bilo lakše financirati novcem EU-a, a kao takav bi konačno imao adekvatne moderne uvjete za čuvanje osjetljive građe koju trenutno nema niti jedan naš muzej.

„Time bi konačno i naša baština postala transparentna, a i njeno propadanje bi se drastično smanjilo. Osim toga, kad bismo imali precizne popise naše ostavštine, povećala bi se i odgovornost za nju jer danas nitko ne odgovara za razbacanu baštinu po mnogobrojnim institucijama. Nitko nema pojma koliko ima fotografija naših fotografa iz 19. stoljeća, pa čak ni od razvikanih poput Ivana Standla. Djelovanjem takvog muzeja drastično bi se povećao interes za staru fotografiju, a obogatila bi se kulturno-umjetnička scena. Tu je potencijal i za izdavaštvo jer o tim temama je kronični nedostatak knjiga, postera, razglednica, kalendara. To bi moglo biti i mjesto edukacije na kojem bi ljudi mogli naučiti kako se nekad fotografiralo i izrađivalo fotografiju. U svakom slučaju, potencijal je velik, a tu je onda i opcija naknadnog proširenja na fotografiju 20. stoljeća. Svakako treba razmišljati o takvom muzeju i kao zanimljivoj turističkoj ponudi jer turiste zanima period kad je Zagreb najviše procvao. Također, krajnje je vrijeme da se na pročeljima zgrada pojave table kojima ćemo ljude informirati gdje su bili prvi fotografski atelijeri u Zagrebu. Krajnje je vrijeme i da Ivan Standl na grobu dobije svoju spomen-ploču. Toliko je učinio za promociju Zagreba u Europi da mu Turistička zajednica grada Zagreba definitivno to duguje“, zaključio je Gojević.